Nakon najvećeg plaćenog koncerta u povijesti, kojeg je u Zagrebu održao Marko Perković Tompson, sada smo dobili i najveći vojni mimohod u povijesti hrvatske države. Preko 3.400 vojnika, policajaca i pripadnika povijesnih postrojbi, praćenih s više od 500 borbenih i neborbenih vozila, te više od 40 vojnih letjelica, prodefiliralo je Zagrebom u spektaklu koji je organiziran s gotovo filmskom preciznošću – uz izravni prijenos, brendiranje i narativ o „ponosu i snazi“. Bila je to demonstracija vojne moći, ali i političkog smjera u kojem Hrvatska sve jasnije ide.
Militarizam se vratio u Hrvatsku u punoj snazi, uvelike potaknut općom političkom klimom koja posljednjih godina preplavljuje EU. Premda se često govori o vrijednostima mira, suradnje i dijaloga, u stvarnosti dominira logika naoružavanja, ulaganja u vojnu industriju i jačanja „obrambene spremnosti“. Hrvatska politička elita predvođena premijerom Plenkovićem savršeno se prilagođava tim trendovima, prepoznajući u njima priliku za ojačavanje vlastite pozicije unutar europskog konteksta. Već čitavo desetljeće Plenković se trudi prezentirati kao „europski lider“ iz male zemlje na periferiji – i upravo kroz vojnu temu vidi šansu da to dodatno učvrsti.
Tako je i ovoga puta. Europa se naoružava, stotine milijardi eura bit će potrošene na najmodernije tenkove, dronove, obrambene sustave i borbene avione. Nije više riječ samo o političkom odgovoru na rusku agresiju na Ukrajinu, sada je to postao strateški smjer EU. Hrvatska u tome ne želi biti izostavljena, pa privodi kraju proces ponovnog uvođenja vojnog roka, isporučila je Ukrajini značajne količine naoružanja (od kojih se neki sustavi više neće vratiti), i aktivno sudjeluje u europskim programima zajedničke obrambene industrije. Plenković Briselu želi pokazati da je jedan od najrevnijih učenika u razredu – i za sada mu to uspijeva.
Povoljnu političku klimu iskoristio je i za potpunu simboličku i političku rehabilitaciju Marka Perkovića Tompsona. Nakon zagrebačkog koncerta, Tompson više nije tek kontroverzni izvođač čije pjesme i simbolika dijele društvo. On je sada sastavni dio vladajućeg političkog mejnstrima. Plenkovićevo rukovanje s mega popularnim pjevačem poslalo je jasan signal stotinama tisuća HDZ-ovih birača – sve ono što Tompson zastupa sada je politički i društveno prihvatljivo. Povijesni revizionizam, militaristički patos i rigidno poimanje domoljublja više nisu tabu, već postaju službeni narativ.
Kao šlag na tortu dolazi još jedna obljetnica „Oluje“, koja će, barem u scenskom smislu, teško moći nadmašiti koncert i vojni mimohod, ali će poslužiti kao dodatno emocionalno punjenje baterija onom dijelu društva kojem je iz raznih razloga potrebna takva vrsta sjećanja na ratne devedesete. „Oluja“ se u ovom kontekstu koristi ne samo kao spomen na pobjedu, nego i kao ritualno učvršćivanje identiteta – koji sve više postaje militariziran, ekskluzivan i orijentiran na prošlost.
Pojačana militarizacija kakvoj svjedočimo u Hrvatskoj izravna je posljedica preusmjeravanja stotina milijardi eura javnih sredstava u naoružavanje na europskoj razini. Radi se o političkom trendu koji je započeo s ruskim napadom na Ukrajinu, ali koji je do danas prerastao u duboko ukorijenjenu logiku: sigurnost se više ne traži u diplomaciji ili međunarodnom pravu, nego u vojnom arsenalu. To ima ozbiljne posljedice, kako na društvenu klimu, tako i na državne proračune. Nemoguće je zamisliti scenarij u kojem će Hrvatska izdvajati na obranu pet posto svoga bruto domaćeg proizvoda, a da se takva razina potrošnje ne odrazi na temeljne funkcije države – od zdravstva i obrazovanja, do socijalne politike i infrastrukture.
Poseban paradoks leži u činjenici da dok se govori o „obrani europskog načina života“, istovremeno se urušavaju upravo oni temelji tog načina života: javno zdravstvo postaje sve manje dostupno, školama kronično nedostaje nastavnika, a radnička prava se sustavno slabe. Sigurnost, u ovom novom okviru, više ne znači sigurnost radnog mjesta, stambene sigurnosti ili dostupnog liječenja – sigurnost sada znači broj topova i letjelica.
U tom smislu, hrvatski militarizam na europski pogon trajat će upravo onoliko koliko i europski fondovi koji financiraju hrvatske tenkove, hrvatske haubice i hrvatske avione. Kada slavine europskog novca presuše, a politički interes za novu obrambenu revoluciju oslabi, splasnut će i mimohodi, i parole, i domoljubne koreografije. Sudeći prema recentnom stanju europske ekonomije – prije svega njemačke, koja nosi najveći teret obrambenog budžeta EU – ne treba očekivati da će ovakva militarizacija trajati predugo. Igranje rata u režiji male europske države poput Hrvatske ovisit će o protoku novca, a ne o stvarnoj potrebi ili ugrozi. A kad novca nestane – nestat će i parade.
