Iz srpske perspektive, makar impresionistički govoreći, Aranđelovdan (21. novembar) jedna je od „najjačih“ slava. Iz perspektive hrvatske (ali i jugoslovenske) istorije, 21. novembar je rođendan prve žene koja je bila na politički najprestižnijoj funkciji. Mislim, naravno, na Milku Planinc koja je bila predsjednica jugoslovenskog Saveznog izvršnog vijeća (famozni SIV), a koja je rođena u Drnišu 21. novembra 1924, što će reći da je upravo danas stota godišnjica njenog rođenja.

Ipak, ono po čemu ovaj datum u kontekstu zapadnog Balkana ima najdublji trag u svjetskoj istoriji nema veze ni sa pravoslavnim običajima, ni sa činjenicom da je na čelu izvršne jugoslovenske vlasti jedna žena bila još 1982, mnogo prije, dakle, no u većini tzv. naprednih država svijeta, nego sa mirovnim sporazumom parafiranim tog datuma 1995. godine u američkoj vojnoj bazi u saveznoj državi Ohajo.

Iz perspektive naših malih balkanskih zemalja, Dejton nije mali grad. Sa okolnim gradićima i predgrađima ima više od 800.000 stanovnika, ima univerzitet, mnoge umjetničke insitucije, sve što čini ozbljan grad. Međutim, njegova šira prepoznatljivost u tolikoj zemlji je, naravno, ograničena. Dok nije postao mjesto na kojem su završili ratovi u Bosni i Hrvatskoj, Dejton je bio najslavniji kao zavičaj braće Rajt, tvoraca prvog aviona. Sada grad ima i tu diplomatsku slavu koju su pokušali brendirati i skorašnjim osnivanjem književne nagrade, vrlo ambiciozno zamišljene, a koja je prozvana Dejtonskom mirovnom nagradom, jasno je, naravno, zašto.

Tokom najvećeg dijela 1995. Ričard Holbruk se u ime SAD bavio putujućom diplomatijom pokušavši da koliko toliko približi stavove Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića. Te iste godine dolazi do velikog preokreta na bojnom polju. U dvije munjevite akcije Hrvatska vojska preuzima kontrolu i nad zapadnom Slavonijom i nad kninskom Krajinom u širem smislu, te pod srpskom kontrolom na teritorije nekadašnje SR Hrvatske ostaju samo dijelovi istočne Slavonije direktno naslonjeni na Srbiju. Takođe, u otprilike isto vrijeme, Vojska Republike Srpske zauzima UN-ove zaštićene zone Srebrenica i Žepa. U zapadnoj Bosni združene snage Hrvatske vojske i Armije BiH nanose nekoliko vojnih poraza Vojsci Republike Srpske preuzimajući prilično veliku teritoriju pod svoju kontrolu.

To je kontekst u kojem pregovarači dolaze u Dejton, kad stanje na terenu otprilke odgovara ranije dogovorenom modelu teritorijalne podjele 51 naspram 49 posto u korist bošnjačko-hrvatske Federacije. Kad Milošević odustane od praktično svih dijelova Sarajeva koji su bili pod kontrolom srpskih snaga u to doba, dolazi čak do manjka teritorije za buduću Republiku Srpsku unutar pomenute matematičke formule, pa se Tuđman odriče dijelova teritorije pod kontrolom Hrvatske vojske kao što su Šipovo i Mrkonjić. Nije to Tuđman „darovao“ od svog dobrog srca, zauzvrat je dobio mirnu integraciju „hrvatskog Podunavlja“ kako se govorilo u tamošnjim medijima.

Prema svim izvještajima, mnogo više nervoze je bilo oko teritorija nego oko političkog okvira buduće – dakle, dejtonske – Bosne i Hercegovine. Otud prijetnja propašću pregovora nije bila povezana ni sa jednim pitanjem ingerencija, nego pitanjem čisto geografskim: kojem entitetu će pripasti Brčko. I zamalo da zbog Brčkog sve propadne. A onda se neko u američkoj delegaciji dosjetio da stvar prolongira, da se ide, kao, na međunarodnu arbitražu, a da prije toga mir stupi na snagu, kako se to kaže.

Poslije nekoliko godina, Brčko će oficijelno postati distrikt, ali mir je tada već uveliko bio zaživio. Baš nadomak Brčkog odavno se već bila ustoličila pijaca „Arizona“ kao simbol nadvladavanja ratnih trauma kroz trgovinu. Rat je već bio košmar iz prošlosti.

O Dejtonu se svakako pisalo i govorilo. Dogodine će biti punih trideset godina, pa će vjerovatno biti mnoštvo konferencija, okruglih stolova i drugih podsjećanja. Činjenica je da je sporazum donio mir koji uspješno funkcionište već duže vremena nego što je funkcionisao Versajski mir nakon Prvog svjetskog rata. U vrijeme parafiranja, njime su zadovoljniji bili Bošnjaci nego Srbi, ali se vrlo brzo situacija promijenila. Dan potpisivanja Dejtona u Republici Srpskoj je već godinama praznik, dok se u medijima u Federaciji Dejtonski sporazum frekventno opisuje kao „ludačka košulja“. Bilo kako bilo, pod tom košuljom ljudi žive u miru, uprkos svim političkim nadgornjavanjima. Kad gledaš istoriju i Evrope i mirovnih sporazuma kao takvih, vidiš da je to više nego dovoljno.