Kad god prošlih godina ovdje udari neka šira kriza – a krize, evo, sve veće – u zemlji Srbiji će neko izaći s deklaracijom o jeziku. Zvuči nepovezano i nevoljno smiješno, ali tako zaista stoji stvar s time u stvarnosti. Čak postoji i dinamika: obično to bude u ljeto, „u pauzi“, kad najviša napetost uzme malo zatišje, u stankama između nastavka zakuhavanja širih društvenih ludila, naspram ljetnih kuhanja, temperaturnih. S bilo koje strane ideološkog i političkog centra, negdje će udariti kakvo očitovanje o jezičnim pitanjima, što se odmah širi i u književna pitanja i praksu, u polje dakako gdje se ostvaruju najviši dometi jednog nacionalnog jezika. Tako, naravski, i ovaj put.
Nema ni neđelja dana, a u Tršiću – mjestu koje bismo trebali držati kao malo vode na dlanu, zbog gotovo nemjerivog simboličkog značenja i važnosti za kulturu, i duševnije, zbog ljepote i neke dragosti koje pojam i topos stvaraju, makar u nama kojima je do ovoga jezika stalo – održana je, ponešto pompozno i tipično beshumorno, akademski, nazvana „Četvrta interkatedarska srbistička konferencija“. Predstavnici institucija, nekih više, nekih manje bitnih, zvučnijih i, iskreno, marginalnih, redom katedri sa, kaže vijest, „svih“ filoloških, filozofskih, učiteljskih i pedagoških fakulteta u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, kao i Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika i Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja, donijeli su svi zajedno prilično frapantno zvučeću Deklaraciju (uh, evo ga, neće biti dobro) o granicama srpske književnosti.
Ko pročita tekst Deklaracije vidjet će da se, da odmah presiječemo, radilo o lošoj odluci, iz više razloga nego što se može nabrojati u kratkom tekstu, pa ćemo to ostaviti za neki drugi put. Zanimljivo, i bolno, jest što se u tom dokumentu čita i metafora jedne manje vidljive, a sve učestalije, zabrinjavajuće tendencije. Ona će, sasvim demagoški, „zabrinuti“ srednju struju kulture države pak u kojoj živimo (kao i ovu lijevo i desno od centra, ali za to ne treba da marimo). Nešto je drugo tu što žalosti i što se prečicom već vidi u rečenici što je spram namjera i motiva deklaracije u izjavi daje jedan od potpisnika, rečenici koja osvjetljava skoro „sve“ o uočenoj tendenciji: „Predstava o nacionalnosti srpske književnosti, izgrađuje se uporedo sa srpskom nacijom-državom.“ Evo je, u najkraćem. Svaki put kad padne u krizu, zemlja Srbija, odnosno njena inteligencija i elita kao artikulacija svjesnih, ali i potisnutih kolektivnih osjećaja i stanja, uhvati se makinalno i očajnički za ono što kao jedina autentično baštini ovdje. To je opsesija vlastitim, krucijalnim kontinuitetom u novovjekoj povijesti – kontinuitetom državnosti, i iz toga trajna opsesija državom i historijom vlastite državnosti, odnosno suvereniteta, činjenice jednako i veličanstvene i duboko problematične. Odatle naravno u ovom trenutku historije i akutne krize odmah i opsjednutost granicama, koja ide iz neriješenosti opasne situacije i u teškoj kurentnoj traumi ugrožene vlastite državnosti i samih političkih granica, u nemoći i bijesu zbog toga (što je osjećaj koji većinom i mi odavde spram te nepravde dijelimo), u opreci s ovdašnjim fikcijama i anakronizmima prije 1991. S pogledom u prošlost realnog suvereniteta i državnosti, dio institucionalne inteligencije Srbije, u izrazu duboke i sasvim vanknjiževne frustracije pravi razumljiv, ali time ne manje pogrešan ideološki iskorak ka „vanpolitičkom“ – čini zaokret ka jeziku, estetici i literaturi. Pa kad ne može dakle u političkoj stvarnosti, ‘ajde onda tu da makar postavimo granice, prostije rečeno. Iako će se odmah nakon toga u dokumentu reći da je te granice nemoguće „precizno odrediti“, upadljiva je ta namjera i želja za omeđivanjem, određivanjem šta je čije, razmišljanje i uopće delanje na liniji naročitog ekskluziviteta. Takva, srpskoj kulturi zapravo potpuno nepristajuća odela, kako bi rekao Aleksandar Tišma, čine nam se poznatim. Mi u toj praksi živimo ovdje naravno od samog odvajanja. E to je već ozbiljno: način mapiranja vlastite nacionalne historije i kulture, pa time i književne kao najbitnije, u Srbiji sve više i češće metodološki i ideološki djeluje kao da je preuzet odavde. I svaki put kad to postane metoda u novom obliku i stanju krize, svaki put će se duboko i do neugode pogriješiti – nama suviše dobro poznatim tonom i načinom. Otud kad u Deklaraciji naletimo na sintagmu „nesrpske kulture“ – s pridjevom koji ne bi uopće smio biti ni dozvoljen u srpskom jeziku, kako s obzirom na vlastite grijehe, tako tek nad grijesima prema ovom narodu – odmah se neki jeziv eho pojavi tu. Eho takvih sintagmi zvuk je – da izmiješamo namjerno markirane pojmove – jezika na granici.
Srpska književnost, ako išta, pa nek se ponovi milioniti put, oduvijek je i istinski bila i ostala, isluženim terminom, policentrična. Njene najvažnije stvari nastale su zapravo izvan matice, a sam kanon književni neuporedivo je brojniji onima koji su stvarali izvan, jezikom deklaracije rečeno, „nacije-države“. O tome pak kako se gotovo sve što je mislilo i književno djelovalo u porobljenom južnoslavenskom radijusu slijevalo u slobodnu Srbiju, upravo nakon nastanka države, da i ne govorimo.
U tom smislu, naravno da je odmah, kao i inače kod dva brata uboga, uslijedila i reakcija s ove strane. Matica hrvatska i HAZU (koja se nojevski pravi da više ne pamtimo njeno prvobitno ime), predvidljivo i za žaljenje nisu ni za jotu promijenile diskurs i stil već trideset i tri godine, a čovjek osjeti preneseni sram nad službenim izjavama pisanim u registru koji umjesto akademske distance „daje“ po sarkazmu hrvatskih tabloida iz devedesetih i ne može da se uzdrži od uličarskog, šovinističkog erosa skrivene privlačnosti, kroz tipično ismijavanje ekavice, apostrofirajući u izjavi „srpski svet“, kao da je ovo sastavio Slobodni tjednik iz ’91., a ne dvije najviše nacionalne kulturne institucije.
I jedni i drugi maše sve. Sad kad su brojevi pokazali da je upis na studij književnosti na beogradskom Filozofskom fakultetu, instituciji koja trajno i u najvećoj krizi oblikuje nevjerojatne kadrove, zastrašujuće mali, dok u Hrvatskoj, u kojoj odnos prema nacionalnoj književnoj baštini ni blizu nema takvo značenje kod naroda strahovito odrođenog, i gdje tek treba bez retorike stvoriti ponovo autentičnu ljubav prema vlastitoj književnoj povijesti, obje su stvari potpuno promašene: i Deklaracija i reakcije na nju odavde.
O jeziku rode tek da ti pojem, da parafraziramo Preradovića. Da pjevam iznova, a ne da se graničim.
