Redovnim čitaocima kulturnih rubrika beogradskih i zagrebačkih medija posljednjih se dana, nedjelja i mjeseci moglo učiniti da kulturna razmjena između Srbije i Hrvatske već godinama nije bila uspješnija i intenzivnija. Hrvatska dramatičarka Jasna Jasna Žmak trijumfovala je na čuvenom i međunarodno respektabilnom pozorišnom festivalu BITEF koji se u Beogradu održava već decenijama i time se upisala na spisak pobjednika koji zaista može da služi i kao katalog „ko je ko u evropskom teatru“ u posljednjih nekoliko decenija. Splitski pisac Ante Tomić koji je već decenijama snažno prisutan u Srbiji i čije su knjige i kod malog nakladnika Rende po pravilu štampane u više izdanje, otkako je prešao u Lagunu postao je jedan od najtiražnijih pisaca u Srbiji generalno, dakle, i među onima čije se knjige prevode i među onima kojima se objavljuju na originalu, pa bio taj original srpski, hrvatski, bosanski ili crnogorski. Kao poseban kuriozum, skoro bez presedana, jeste podatak da je u posljednjim mjesecima i nedjeljama Tomić na samom vrhu srpskih top lista čitanosti i prodavanosti i kad je riječ o fikciji i kad je riječ o nefikciji, u potonjem slučaju, istinu za volju, kao koautor knjige prepiske sa beogradskim kolegom Dražom Petrovićem. Da kuriozum zaista bude skoro ginisovski, pridružujemo ovom i podatak da je jedan od medijski propraćenijih kulturnih događaja u posljednje vrijeme bila premijera filma Rajka Grlića „Svemu dođe kraj“ gdje je Tomić – (ko)scenarista. Ima smisla vratiti se nakratko i na književno-izdavačku scenu, da ne ispadne da je Tomić izuzetak, te pomenuti da su kod najvećih beogradskih izdavača, kao prave literarne zvijezde, posljednjih mjeseci promovisani i Miljenko Jergović i Magdalena Blažević i Lidija Deduš i Marina Vujčić i Jurica Pavičić…

Kad se radi o drugoj strani, odnosno o prisustvu srpske savremene kulture u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu, posljednjih dana posebnu pažnju je privukla vijest o otvaranju velikog Srpskog kulturnog centra u samom središtu Zagreba. Ova nova institucija smještena je u bloku između Preradovićeve i Gajeve ulice, a svečanu priliku otvaranja uveličali su i zamjenik gradonačelnika Zagreba Luka Korlaet, ministrica kulture u vladi Republike Hrvatske Nina Obuljen Koržinek, kao i Marko Đurić, ministar spoljnih poslova Republike Srbije. Praktično istovremeno sa otvaranjem Srpskog kulturnog centra, otvoreno je i još jedno godišnje izdanje već tradicionalne manifestacije „Dani srpske kulture“ koje organizuje Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“. Manifestacija je ove godine posvećena velikom dramatičaru, scenaristi i režiseru Dušanu Kovačeviću, jednom od najuvaženijih srpskih savremenih književnika. Kad se, međutim, potraže savremeni srpski autori kod iole vidljivijih zagrebačkih i hrvatskih izdavača, a u kontekstu recentne produkcije, nailazimo na prazninu. Uz svijest da je pogled sa strane silom prilika manje sistematičan, jedini izuzetak koji poslovično potvrđuje pravilo je „Bečki roman“ Dragana Velikića nedavno objavljen u izdanju Meandra o kojem je, takođe, u hrvatskim medijima već relativno dosta pisano.

Oni koji su silom životnih ili profesionalnih prilika pratili političke prilike u Bosni i Hercegovini pamte da se prvi potpredsjednik bh. HDZ-a, jedan od osnivača tzv. Herceg Bosne i dugogodišnji načelnik Neuma zvao Ivan Bender. (Nije on jedini čovjek poznat u regionalnoj javnosti s tim imenom i prezimenom, ali to ovdje nije važno.) Uglavnom, Bender je kako to kod nas često kod političara biva povezivan i sa nekim kriminalnim aktivnostima, pa su ga i hapsili i sudili mu, te se i zbog toga (prez)ime znalo pojaviti na novinskim stupcima. A ja bih se u takvim situacijama, uvijek, ali baš uvijek, morao sjetiti njegovog književnog prezimenjaka, legendarnog prevaranta iz proze Iljfa i Petrova, po imenu Ostap Bender čija je životna deviza bila: „Ideje naše, benzin vaš.“  Hoću da kažem, jedino što je pomalo gorko u ovoj pozitivnoj priči u kulturnoj razmjeni jeste da je „benzin“ kao metafora novca i logistike po pravilu srpski, dok se s hrvatske strane idejno uživa. Srpski festivali dovode hrvatske teatarske predstave i nagrađuju ih najvećim nagradama, srpski izdavači štampaju hrvatske pisce i izdašno ih reklamiraju, premijere hrvatskih filmova u beogradskim bioskopima frejmovane su kao događaji na kojima je „in“ biti viđen. S druge strane, većina gostovanja srpskih umjetnika u Zagrebu dešava se u organizaciji zagrebačkih udruženja Srba u Hrvatskoj, pa su, eto, i najvećeg živućeg srpskog dramaturga, proslavljenog u SFRJ, čije su replike i junaci odavno dio i hrvatske popularne kulture u Zagreb opet doveli – Srbi. Nisu ova asimetrija i diskrepancija novijeg datuma, ali vrijedi iznova ukazivati na njih jer oslikavaju neke dublje predrasude, te političke i javne prakse. Nije zapravo sasvim nemoguće da se polako u praksi ostvaruju one, možda se ispostavi, proročanske riječi Stanka Lasića da je Hrvatima od srpske kulture bliža, primjera radi, ona bugarska. Nije to sa srpske strane nužno razlog za žaljenje. Otvorenost neke kulture znak je njene širine i njena prilika za prijemčivost pozitivnih stranih uticaja. Mada, kad smo već kod Bugarske, tamo je opet srpska kultura mnogo prisutnija nego obratno (kao i neuporedivo prisutnija od hrvatske, uprkos svakoj unutarevropskounijskoj saradnji), ali to je već tema za neki drugi tekst.