Diljem svijeta, već više generacija ljubitelja akcijskih žanrova odraslo je na knjigama i filmovima o Jamesu Bondu, a svaka nova ekranizacija njegovih pustolovina obavezno postiže milijunsku gledanost. Međutim, malo ljudi je upoznato s podatkom da je za kreiranje lika, vjerojatno najpoznatijeg špijuna svih vremena, kao predložak poslužio jedan stvarni dvostruki agent iz perioda Drugoga svjetskog rata, a još manje ljudi zna da je riječ o našem sunarodnjaku Dušku Popovu.
Dušan Duško Popov rođen je 10. jula 1912. godine u Bačkoj, u gradiću Titelu. No, još u predškolskoj dobi s obitelji se preselio u Dubrovnik. Njegov otac, inače vrlo ugledan i imućan čovjek, želio je svojoj djeci pružiti najkvalitetnije moguće obrazovanje, pa je tako Duško pohađao najbolju dubrovačku gimnaziju nakon čega je bio poslan u Englesku, u internat. Kako su se širenjem poslovnih veza njegovog oca mijenjali i njegovi stavovi o tome čije su škole najkvalitetnije, Duško je na koncu srednju školu završio u Parizu, diplomirao pravo u Beogradu, a 1936. godine upisao poslijediplomski studij u njemačkom Freiburgu. U takvim okolnostima, još kao vrlo mlad, tečno je govorio talijanski, francuski, njemački i engleski, te uspostavio brojna prijateljstva unutar visokog društva kako Engleske i Francuske tako i nacističke Njemačke, što će se pokazati veoma bitnim u daljnjem njegovom životu. Za vrijeme studija, u Hamburgu je upoznao Johanna Jebsena, kasnije također dvostrukog britansko-njemačkog obavještajca, koji će mu do kraja života ostati najbliži prijatelj i suradnik.
Upravo u doba njegova studija u Njemačkoj počeli su progoni Židova, što je Popov u javnosti često glasno kritizirao. Zbog toga ga je počeo pratiti Gestapo. Zbog toga se Popov čim je doktorirao vratio u Dubrovnik gdje je otvorio odvjetnički ured. No, tada izbija Drugi svjetski rat. Njemačka i Velika Britanija počinju regrutirati nove agente diljem Europe. Na adresu Popovljevog ureda 4. februara 1940. godine stigao je telegram njegovog prijatelja Jebsena s porukom da se hitno moraju sastati u Beogradu. Jebsen mu je ondje rekao da je postao dvostruki agent koji nominalno radi za Abwehr, njemačku vojnu obavještajnu službu, dok ustvari paralelno radi za britanski MI6. Time je ujedno vrbovao Popova da mu se pridruži na istoj misiji, što je ovaj prihvatio. Popov tada nudi svoje usluge Britancima putem njihove beogradske ambasade gdje su ga oni, nakon dva dana ispitivanja, primili u službu i dali mu lažnu putovnicu. Popov od tada počinje djelovati pod pseudonimom Scoot, a ponekad i pod kodnim imenom Tricycle, što je ujedno bilo i ime špijunske mreže u koju je bio uključen.
Nakon što je uz pomoć MI6-a prebačen u Njemačku, na prvom sastanku s predstavnicima Abwehra lažno se predstavlja kao ugledan poslovni čovjek koji ima veze u britanskom visokom društvu, ali ih je spreman iskoristiti kako bi pomogao Trećem Reichu. Stoga je formalno bio primljen i u njemačku službu koja mu je organizirala fiktivno trgovinsko poduzeće koje posluje na relaciji Jugoslavija – Ujedinjeno Kraljevstvo. Budući da mu je glavni zadatak ondje bio izvještavati o snazi i moralu britanske vojske, MI6 mu je redovito slao krivotvorene izvještaje koje bi on potom prosljeđivao Abwehru. Trik je upalio, te je Popov ubrzo pridobio veliko povjerenje Abwehra, a s time krajem 1940. i novi zadatak – otići u London i ondje proširiti mrežu njemačkih agenata čime bi planirana invazija Njemačke na Veliku Britaniju bila znatno olakšana.
Od toga trenutka Popov je praktički neprekidno bio na putu i na zadatku, živeći na relaciji Britanija – Njemačka, a jednako često boravio je i u Portugalu koji je, osim što je predstavljao najbrži način putovanja iz Njemačke u London i obrnuto, kao neutralna zemlja tada bio najživlji europski centar međunarodne špijunaže. Osim što se tamo najčešće sastajao sa svojim nadređenima iz Abwehra i prenosio im dezinformacije MI6, portugalski Lisabon bio je sigurna zona za inkognito sastanke s Jebsenom koji je Popovu redovito prenosio točne informacije o toku rata, stanju u Njemačkoj, nelojalnosti u Abwehru, proizvodnim tehnikama njemačkih bombi, kao i novim tehnikama šifriranja poruka poput pisanja nevidljivom tintom, koje je on uredno dojavljivao Britancima. Oni su pak kontinuirano vodili brigu o tome da njemačke službe ne posumnjaju u Popovljevu djelatnost lažirajući vladine izvještaje i planove napada koji se nikad nisu trebali dogoditi. Popov je tako izvještavao Abwehru o navodno tek patentiranim razornim britanskim avionima-lovcima tipa Beaufighter ili minskim poljima u La Mancheu koja ustvari nikad nisu postavljena, slao pisma potpore Hitleru od britanskih lordova koji su u stvarnosti tada zbog potpore nacistima već bili uhapšeni itd. No krunu ovih aktivnosti ipak predstavlja tzv. „Operacija Mida“ u kojoj je Popov uvjerio Nijemce u postojanje mreže nacističkih agenata diljem Velike Britanije, a čije djelovanje on navodno financira iz vlastitog džepa zbog čega mu je Abwehr pristao nadoknađivati troškove. Popov je na taj način od Njemačke izvukao više tisuća dolara, a sav dobiveni novac uredno bi slao MI6-u.
Ovdje je važno napomenuti kako je, između ostalih, Popov u Lisabonu upoznao i Iana Fleminga, tada pomoćnika ravnatelja specijalne službe marinaca i također djelatnika MI6-a.
Godine 1941. došlo je vrijeme da se Popov uputi u misiju „preko bare“ – nacisti su ga poslali u SAD da ondje utemelji njihovu novu obavještajnu mrežu za što je dobio obilje novca, ali i tzv. „listu pametnih meta“, ustvari najranjivijih točki za početak napada na SAD iz Japana. Kao najbolja meta ovdje je bila navedena slabo branjena havajska luka Pearl Harbor. Popov je, saznavši ove informacije, odmah otišao na razgovor s direktorom FBI-a Edgarom J. Hooverom kako bi ga upozorio na napad. Nažalost, Hoover kao nepovjerljiv čovjek, osobito prema strancima, nije ga htio saslušati, te napad nije spriječen. Popov je, za to vrijeme, nastavio s radom, te je došao čak do Rio de Janeira gdje su ga nacisti uputili da istraži zašto se vlada SAD-a naglo odlučila investirati u istraživanje rudnika urana u Južnoj Americi. Iako to tad još nije bilo razvidno, riječ je ustvari bila o početku njemačko-američke utrke u nuklearnom naoružanju. Kad je, koncem 1942. godine, postalo izgledno da Nijemci gube rat, zapadni saveznici počeli su kovati plan o iskrcavanju na francusku obalu. Popov se tada vraća u Europu kako bi obavio možda i najvažniju misiju svoje karijere – „Operaciju Fortitude“ koja je trebala uvjeriti Nijemce da će invazija biti izvršena kod Calaisa ili u Norveškoj i dati im i lažni broj, te razmještaj savezničkih vojnika. Plan je ponovno uspio, a dakako i buduće iskrcavanje na pravoj lokaciju, u Normandiji.
Nakon rata, Popov je odlikovan Redom viteza Britanskog carstva, no zauvijek se povukao iz obavještajnog rada. Svoja sjećanja na koncu je uobličio u zbirku memoarskih zapisa nazvanu „Tricikl – špijun, kontrašpijun“ objavljenu 1974. godine. Popov je umro 10. augusta 1981. u mjestu Opio na Azurnoj obali u Francuskoj, zadnjih desetljeća živeći mirnim obiteljskim životom.
Njegov kolega iz lisabonskih dana Ian Fleming, također je otišao iz službe i posvetio se pisanju. Međutim, Fleming nije pisao o sebi. Susreti Popova s njemačkim agentima u hotelskom kasinu „Palacio“, gdje su razmjenjivali poruke koristeći se brojevima na ruletu, na Fleminga su ostavili iznimno jak dojam, te su upravo ovi događaji bili glavna inspiracija za njegov prvijenac „Casino royal“, dok je glavni lik James Bond bio inspiriran upravo Duškom Popovim. Čak je i agentovo slavno kodno ime 007, ustvari nastalo po broju telefona Popovljevog odvjetničkog ureda, 26-007. Dakako, Popovom su bile inspirirane i ostale prepoznatljive Bondove osobine – bonvivanski život, strast prema brzim automobilima, kockarnicama i, ponajviše, lijepim ženama.
