140 godina od smrti naučnika i filologa Đure Daničića

Piše: Vida Burić Isaković

Filolog Đura Daničić bio je saradnik Vuka Karadžića u borbi za reformu srpskog pravopisa i jezika

Đura Daničić

Na današnji dan, pre 140 godina, preminuo je srpski naučnik i filolog Đura Daničić, sekretar Društva srpske slovesnosti, profesor Liceja i Velike škole u Beogradu. Preminuo je sa 57 godina, 1882. godine u Zagrebu, čiju titulu Počasnog građanina i danas nosi.

Rođen je 1825. godine u Novom Sadu pod imenom Đorđe J. Popović, kao četvrti sin novosadskog sveštenika Jovana Popovića, u Novom Sadu 1825. godine. Kada mu je bilo 13 godina, umro mu je otac, pa je s braćom ostao uz majku i na starateljstvu Petra Jovanovića, zamenika direktora novosadske gimnazije Jovana Hadžića. Svoje prezime je promenio najpre u Jugović, a zatim (1847) u Daničić, a ime u Đura, i to ime i prezime zadržao je do kraja života. Filozofiju je izučavao u Požunu, a u Pešti i Beču pravne nauke.

Đura DaničićMeđutim, susret sa Vukom Karadžićem odredio je mladom pravniku drugačiji naučni i životni put. Posvetio se filologiji i već 1847. godine, objavio „Rat za srpski jezik i pravopis“, na taj način u velikoj meri doprineo pobedi Vukovih ideja. Nedugo zatim je objavio i „Malu srpsku gramatiku“, kojom je počeo gramatičku sistematzaciju jezičkih pojava i koja je posebna po tome što predstavlja prvo delo u kome se neko bavio srpskim jezikom sa stanovišta nauke. Svakako treba imati na umu da je upravo Đuro Daničić zaslužan što slovo đ pišemo danas upravo tako, umesto prethodnog dvoglasa. Ovo pravilo koje je on uveo je počelo da se primenjuje od 1902. godine, kada je prvi put pomenuto u časopisu „Srđ“, koji je izlazio u Dubrovniku.

Ubrzo je počeo da pomaže Vuku u njegovim reformatorskim poslovima, a posebno je bio angažovan na pripremi drugog izdanja Srpskog rječnika (1852) i u kritici književnika koji nisu pisali narodnim jezikom. Uz Vuka nastavlja da uči srpski jezik, čak se opredeljuje da pređe na Vukov ijekavski izgovor. Vuk ga je privlačio kao borac za narodni jezik, jer je znao da upravo taj jezik najsuptilnije odražava duh naroda. Daničićeva naučna delatnost je višestrana i obimna. Nema skoro nijedne oblasti nauke o srpskom jeziku i njegovoj istoriji da u nju nije zašao i da u njoj nije ostavio duboke tragove. Bavio se pravopisom reformisanog jezika, pisao gramatike, analitički zalazio u istoriju srpskog jezika, zasnovao u ono vreme modernu srpsku i hrvatsku leksikografiju, izdavao stare srpske pisane spomenike, prevodio, bavio se lingvističkom i filološkom kritikom, pa se smatra osnivačem moderne, na nauci zasnovane, filološke i lingvističke kritike kod Srba. Ta naučna zasnovanost se ne ogleda samo u metodologiji, nego posebno u dobroj argumentaciji koju donosi u svojim kritičkim raspravama. Jezičke analize vršio je na osnovu dokumenata, Vukovih, ili pisanih spomenika. U tim analizama bio je neprikosnoven u srpskoj nauci ne samo XIX v. već i kasnije. Njegova istraživanja su trasirala i u velikoj meri olakšala rad budućih istraživača srpskoga jezika i njegove istorije. Svojim radom, kao filolog i lingvista evropskog formata, učinio je da se nauka o srpskom jeziku uključi u tokove savremenog razvoja evropske lingvističke misli njegovog doba. Posebna njegova zasluga sastoji se u kodifikaciji Vukovog i vukovskog književnog jezika zasnovanog na štokavskom narečju, čemu su, u krajnjoj liniji, u velikoj meri bili podređeni i ostali njegovi i filološki i lingvistički poslovi. Pokušao je i da na osnovu ideja koje je Vuk sproveo u reformi srpske ćirilice izvrši reformu latinice Ljudevita Gaja, ali je u tome samo delimično uspeo.

Đura DaničićTakođe, čuveni Bečki književni dogovor koji je trebalo da reši mnoge sporove između srpskih i hrvatskih lingvista i pisaca je, pored ostalih potpisao i Đuro Daničić, te se iz tog razloga često navodi da je upravo on utemeljivač srpskohrvatskog jezika. Naime, nezaobilazno je i pitanje Daničićevog odnosa prema jeziku Srba i Hrvata, odnosno prema Srbima i Hrvatima kao narodima. Na početku svog naučnog rada mislio je, i govorio, da Srbi i Hrvati imaju dva jezika: Hrvati čakavski a Srbi štokavski (kajkavsko narečje je smatrao delom slovenačkog jezika, kasnije — prelaznim između hrvatskog i slovenačkog). Kada se bliže upoznao sa jezikom Srba i Hrvata, došao je do zaključka da se radi o jednom narodu i jednom jeziku (tako se ponašao i na Bečkom književnom dogovoru). Iako nalazi razlike u jeziku Srba i Hrvata, u jednom radu ih nabraja preko 100, ipak ga smatra jednim i ističe da Srbi taj jezik treba da zovu srpskim, a Hrvati hrvatskim, odnosno Srbi — srpskim ili hrvatskim a Hrvati — hrvatskim ili srpskim.

Kao pedesetogodišnjak, Đuro Daničić, ne baš najboljeg zdravlja, počeo je da stvara rečnik narodnog jezika. Prva sveska objavljena je 1882. godine. Kada je potom zbog važnog posla otputovao u Zagreb, niko nije slutio da će to biti put bez povratka Đure Daničića. Iz Zagreba je stigao kovčeg velikog srpskog filologa. Mnoštvo Beograđana ispratilo ga je do večnog doma, na groblju kod crkve Svetog Marka na Tašmajdanu.

Mnoga tuđa dela je uspeo da otrgne od zaborava, tako da su do današnjih dana ostala očuvana i dela kao što su recimo “Nikoljsko jevanđenje”, bosanske redakcije koje je objavljeno 1864. godine, ali i “Žitija Svetog Simeona i Svetog Save od Domentijana”, objavljeno 1865. godine, te “Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih”, objavljeno 1866. godine, kao i Teodosijevo “Žitije Svetog Save” iz 1860. godine i mnoga druga.

 

DELA:

Rat za srpski jezik i pravopis, Budim 1847

Mala srpska gramatika, Beč 1850;

Srbski akcenti, GDSS, knj. VIII, Beograd 1856, 1-61;

Razlike između jezika srpkoga i hrvatskoga, GDSS, knj. IX, Beogad 1857, 1-60;

Srbska sintaksa, Beograd 1857;

Oblici srpskoga jezika, ili Srpska gramatika, dio III. Oblici, Beograd 1863;

Rječnik iz književnih starina srpskih, dio prvi A-K, Beograd 1863;dio drugi L-P, Beograd 1863;dio treći R-Ć, Beograd 1864;

Poslovice, Zagreb 1971;

Dioba slovenskih jezika, Beograd 1874;

Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka XVII vijeka, Beograd 1874;

Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika, Beograd 1876; Korijeni s riječima od njih postalijem u hrvatskom ili srpskom jeziku, Zagreb 1877;

Ogled. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1878;

Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I-A-češulja, Zagreb 1880-1882, II-četa,čobo, 1884-1886;

Sitniji spisi Đure Daničića, Posebna izdanja SKA, knj. LIX, Sremski Karlovci 1925, knj. II nije izašla, knj. III, Posebna izdanja SANU DCLXXXVI, Beograd 1975;Prevodi:Pripovijetke iz Staroga i Novoga zavjeta, Beč 1850; Sveto pismo. Postanje ili prva knjiga Mojsijeva, Pešta 1868.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: