Živi kao popadija – kaže se i danas za nekoga za koga se želi reći da mu je život lagodan. A da li je zaista tako? Da li supruge sveštenika žive bezbrižno i lagodno ili je to ipak život pun odricanja? Vreme kada su one bile prvenstveno domaćice posvećene samo kući i porodici je prošlo. Kako izgleda život savremenih popadija i čime se one bave? Da li se i kako njihov život razlikuje od života drugih žena koje su u braku? Malo dalje od urbanih centara je možda i izraženija svaka specifičnost ovakvog načina života. Pitali smo zato četiri mlade žene kako izgleda njihov život uz pravoslavne sveštenike. One su, prateći svoje supruge, sa različitih strana došle živeti na tlo na kojem se nalaze i najstariji pravoslavni manastiri na području Hrvatske – u Dalmaciju, od Benkovca i Obrovca, preko Drniša, do Šibenika.

– Mislim da ljudi često zaborave da smo mi samo žene koje su uglavnom igrom slučaja upoznale i za životne saputnike izabrale ljude koji se bave svešteničkim pozivom, te da i mi imamo svoja zvanja i zanimanja. Doduše, to ima dosta veze sa stereotipnom slikom i očekivanjima koje ljudi imaju od “popa i popadije”, pri čemu nas uglavnom posmatraju kroz neki uopšteni kalup, podrazumevajući da smo mi, kao supruge sveštenika, na neki način, samo njihov “produžetak” i da su naša životna interesovanja i obaveze vezani isključivo za crkvu, porodicu i suprugov poziv. Iako, u realnosti, ima žena koje žive na taj način, sve je više, posebno u mlađim generacijama, emancipovanih, obrazovanih i svestranih žena koje, osim što se trude da aktivno učestvuju u crkvenom životu, imaju veoma raznovrsna interesovanja i profesije – kaže Aleksandra Lošić, po zanimanju novinarka, koja se iz rodnog Šapca preselila u Dalmaciju pre osam godina.

Iako još uvek ima patrijarhalno ustrojenih porodica, među sveštenicima posebno, nije retkost ni da mlađi sveštenici i njihove supruge imaju savremene poglede na brak i porodicu. Sa tim se slaže i Aleksandra, ali napominje da to nikako ne znači da su oni manje revnosni u ispunjavanju svojih parohijskih obaveza, već da jednostavno nemaju strogo podeljene uloge, već se trude da zajedno učestvuju u svemu i dele sav teret kako porodičnog, tako i parohijskog života.

– Kao jedan od uslova za rukopoloženje sveštenika postavlja se i ženidba, za šta smatram da postoje prilično dobri i legitimni razlozi, jer su obaveze koje dolaze sa svešteničkom službom mnogo opširnije od bogosluženja i zaista je potrebno imati pomoć i podršku porodice kako bi se one obavljale valjano. Zbog toga je prilično neefikasno i banalno podeliti ih na “posao popa” koji bi se, recimo, odnosio na bogosluženja i direktan odnos sa parohijanima i “posao popadije” u smislu brige o kući, porodici i pripreme posluženja za verni narod, jer se u praksi sva ta zaduženja prilično prepliću i mogu se mnogo kvalitetnije ispuniti ako im se pristupi zajedničkim snagama – smatra Aleksandra.

Milica Radusin, profesorka srpskog jezika koja sa suprugom i četvoro dece živi u Biočiću pored Drniša, smatra da nema mnogo razlika u životu sveštenikove supruge i drugih žena koje žive u duhu pravoslavlja.

– Ono što se očekuje od bilo koje žene u pravoslavlju, očekuje se i od popadije, samo što su u nas više oči uprte, jer bismo trebale biti primjer društvu, kako treba živjeti u pravoslavlju kao žena, majka, kao čovjek. To ne znači da smo mi u tome najbolje, ali se, moleći Boga, moramo truditi – to nam je imperativ – kaže Milica.

– Mislim da živim kao i bilo koja druga žena ili majka u gradu, s istim obavezama u porodici, što nije stvar omalovažavanja bilo koje žene ili popadije, već samo temeljno održavanje tradicionalne uloge žene u porodici. To što smo žene sveštenika, znači da ćemo mu i mi pomoći u njegovom zvanju, ali u granicama naših mogućnosti i koliko nam je to dopušteno, u smislu, pjevat ćemo u pjevnici, pomagati oko dočekivanja vjernika poslije službe, održavanja hramova, po blagoslovu i učestvovati u vjeroučiteljskom radu i tome slično. Možda to izgleda kao mnogo obaveza, ali da se razumijemo, početak i završetak svakog rada trebamo mjeriti samo ljubavlju. Ako imamo ljubavi za Boga, za one za koje radimo, onda nam ništa nije teško – kaže Milica, koja u Osnovnoj školi Nikole Tesle u Gračacu i Srbu predaje srpski jezik kao izborni predmet.

Pored toga, u Biočiću drži radionicu srpskog jezika i pravoslavne veronauke, na kojoj decu kroz kreativni rad uči ćirilicu, duhovnim pesmama, pravoslavnim praznicima.

– Mislim da su u današnjem društvu, kojem fali nataliteta i one lijepe porodične slike toplog doma, popadije pravi čuvari. Naravno, bave se i drugim poslovima ili svojim zvanjem ako u mjestu u kom žive imaju priliku zaposliti se – napominje Milica.

A prilika za zaposlenje na ovim prostorima često biva “neprilika”. Kad su naše sagovornice u pitanju, ni jedna od njih nije rođena u Hrvatskoj, pa su sve morale regulisati status boravka. Za dobijanje državljanstva i svih pratećih prava treba proći dosta vremena, i to u ionako slabo razvijenim krajevima gde je nezaposlenost veliki problem. Dok je nekada bilo nezamislivo da sveštenikova žena radi, danas je to drugačije. Svešteničke supruge danas su zastupljene u svim strukturama društva. Ali tamo gde ih služba odvede, one dele probleme lokalnog stanovništva. Kako nemaju slobodu da same biraju gde će živeti, već se prilagođavaju mestu u koje ih služba odvede, to često nosi razna ograničenja, pa su se tako mnoge morale naviknuti na to da su prilično udaljene od svojih porodica i prijatelja, neke su zbog preseljenja bile prinuđene da napuste posao ili propuste priliku za dalje usavršavanje i napredovanje u karijeri.

– Smatram da su te odluke stvar prioriteta svake od nas i da, koliko god nam se činilo da nas taj geografski aspekt ograničava, on neretko zna da nam pruži mnoštvo novih interesantnih prilika. U mom slučaju, to je bila ispravna odluka, jer mi život u Šibeniku u svakom smislu godi. Nekako sam se tu uklopila dosta bolje nego što sam ikada uspela u matičnoj državi, primorski mentalitet je potpuno “na mojoj talasnoj dužini”, a neosporivi šarm Dalmacije sa njenim prirodnim lepotama, kulturnim dešavanjima, odlično korespondira sa mojim temperamentom – kaže Aleksandra koja je zaposlena kao administrativni radnik pri Eparhiji dalmatinskoj.

Pronašla je način da, uz redovan posao i sve druge obaveze, radi i u struci i istovremeno doprinosi zajednici – uređuje časopis “Krka”, tromesečnik koji se bavi aktuelnim zbivanjima u Eparhiji dalmatinskoj i teološkom materijom. Pored toga, vodi Fejsbuk stranicu Eparhije na kojoj objavljuje informacije koje su od važnosti za vernike na području Dalmacije. Živeći uz crkvu, upoznaje dosta ljudi kojima je potrebna pomoć, pa se trudi i da im izađe u susret koliko može. Uglavnom su to starije osobe kojima su, pre svega, potrebni razgovor i društvo ili povremena pomoć oko svakodnevnih obaveza, a ima i onih koji su u prilično lošoj finansijskoj situaciji i kojima se pomaže preko Crkvene opštine i Eparhije.

Jelena Božić, sa trenutnom adresom u Obrovcu, diplomirani je profesor srpskog jezika i književnosti i radi u Bogosloviji “Sveta tri jerarha” u manastiru Krki. Pored toga, aktivna je u zajednici, odnosno parohiji, pomaže starijim osobama koje većinom žive same, organizuje aktivnosti vezane za crkveni život itd.

– Mislim da su ta vremena kada su popadije bile samo žene koje spremaju, kuvaju i čuvaju djecu decenijama iza nas. Hvala Bogu da je tako. Inače bismo u današnjem vremenu, vjerovatno, imali mnogo frustriranih žena, kojima nije dozvoljeno da grade karijere i ravnopravno učestvuju u društvu kao i supruge ostalih muškaraca koje rade i doprinose domu, a pritom su se isto školovale i imale planove za budućnost na tom nekom profesionalnom planu – smatra Jelena.

U slobodno vreme sa koleginicom Momirom Savić iz Benkovca Jelena organizuje radionice srpskog jezika i učenja ćirilice za decu s područja Benkovca i okoline. U školicu im dolazi oko 40-oro dece, različitog uzrasta, od četiri do petnaest godina, a kako nisu svi na istom nivou, ove dve mlade žene imaju dosta posla da organizuju sadržaj i nastavu.

Iako su se obe odlično snašle u “ulozi popadije”, prilagođavanje je išlo drugačije. Jelena nam otkriva da je u početku imala malu dozu straha, ali da je ubrzo nestao i da nije morala ništa posebno da menja u navikama, odevanju i slično.

– Kada su čuli da se udajem za budućeg sveštenika, prijatelji i rodbina obično su pitali: “Ti sad moraš sve postove postiti, ići stalno na liturgiju?” To su stvari koje ne mora da radi samo popadija nego i svaki drugi vjernik. A to mi nije predstavljalo problem, ne zato što to “moram”, nego zato što te navike imam od djetinjstva i u takvom sam duhu odrasla i vaspitana – ističe Jelena.

Život uz sveštenika za neke žene ipak zahteva određene promene navika i načina života. Momira Savić iz Benkovca rođena je u Kosovskoj Mitrovici.

– Kako dolazim iz porodice koja nije baš crkvena, meni je trebalo da se naviknem na ovakav način života, ali i na novu sredinu, drugačiji mentalitet ljudi, da se potrudim kako bi me prihvatili. Lično smatram da sveštenička porodica treba da bude primer drugima i da jedna popadija treba da pruži sve od sebe ako ništa drugo bar da sasluša narod. Ono što mi je bilo teško da prihvatim jeste da moj suprug nema radno vreme. Ali trudim se da kad neko pozvoni na vrata, makar to bilo i u sedam sati ujutru, budem ljubazna i nasmejana, bez obzira na to u kakvom sam raspoloženju bila – kaže Momira.

S obzirom na to da je pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj manjina, zanimalo nas je kako su supruge pravoslavnih sveštenika prihvaćene. Naše sagovornice svedoče da su odlično prihvaćene od lokalnog stanovništva i da se osećaju kao svoji na svome. Po njihovim rečima, većinu ljudi zanimaju pravoslavni običaji i tradicija i često se pozitivno komentariše činjenica da je pravoslavnom sveštenstvu dozvoljeno stupanje u brak.

– Nažalost, u kraju u kome živimo, iako ima sve prirodne preduslove za odličan život, nedostaje stanovništvo. U posljednje vrijeme više je onih što umiru nego što se rađaju, češće se gase porodična ognjišta i kuće ostaju prazne, a sve manje je mladih koji se vjenčaju i grade porodična imanja. Stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom i stočarstvom, živeći vjekovima na kamenitom tlu. Tako da su i samim mentalitetom postali “teški”, pogotovo nama koji dolazimo iz drugačijih krajeva. Međutim, uprkos tim “prirodnim” težinama, narod nas je prilično dobro prihvatio. Neobično im je to što smo mlađih godina, pa se često prema nama ophode kao prema svojoj djeci ili unučadi. Odlično smo prihvaćeni i od strane stanovništva katoličke vjeroispovijesti. Za ove skoro četiri godine kako tu živimo nismo imali nijedan neprijatan događaj, niti nekakvu pogrdnu riječ, čak im je zanimljiva činjenica da sveštenik ima suprugu – kaže Jelena.

Ono što je moralno, dobro i prikladno za bilo koju osobu, vredi i za žene sveštenika, kažu naše sagornice i ističu da su i one i njihovi muževi obični ljudi poput svih ostalih. To što se na svešteničke porodice gleda s posebnom pažnjom i očekuje dobar primer njima ne pada teško, iako se ume dogoditi da različiti ljudi imaju prilično raznovrsna shvatanja morala.

– Ljudi se, nažalost, najčešće drže nekih spoljašnjih formi i prema njima procenjuju nečiju podobnost i moralnost, pa se, u takvim slučajevima, od popadije očekuje npr. da nosi duge suknje, rodi barem troje dece, bude vrhunska kuvarica i slično, a od popa da bude konzervativnih pogleda na život, suzdržan, da izgleda ozbiljno i strogo. Ono što je mnogo važnije od izgleda, po mom mišljenju, jeste trud koji smo spremni da uložimo u svoju zajednicu, volja da, nekad i na svoju štetu, pomognemo čoveku koji je u nevolji, razumevanje koje nam daje snagu da druge ne osuđujemo, ako neke njihove izbore smatramo pogrešnim i smirenje koje nam pomaže da za svoja odricanja ne očekujemo nikakvu nagradu ili priznanje – smatra Aleksandra.

– Po mom mišljenju, temelj svakog, pa i svešteničkog doma, jesu uzajamno poštovanje i ljubav između supružnika. Ono što je specifično kod svešteničkih porodica jeste to da vera kod nas ima dosta veću ulogu nego kod ostalih. Ako je shvaćena i tumačena kroz prizmu ljubavi, ona je posebna vrsta spone koja nas veže i osnažuje – zaključuje Aleksandra Lošić.

A mi bismo dodali da su ovakve protinice, uz poštovanje i ljubav u porodici, temelj ne samo svešteničkog doma već i čitavih parohija.