Život između Dvora i mjesta s onu stranu granice, u Bosni i Hercegovini, baš je takav: na granici. Gotovo iste sudbine dijele ljudi u obje države, posebno uz granicu. Isto tako, kaže se u narodu da na ovim našim prostorima nema srdačnijeg naroda od Bosanaca. Ovi gostoljubivi ljudi primit će vas u svoju kuću na najbolji mogući način. Najiskrenije će vas upitati kako ste, željet će ponešto čuti o vama, a onda će s vama podijeliti svoju priču o životu na granici. Na samoj Uni, u selu Ivanjskoj, koje se nalazi na tromeđi Hrvatske, Federacije BiH i Republike Srpske, živi jedna takva srdačna i iskrena osoba. Slavicu Marković, inače rođenu Bišćanku, rijeka života dovela je na ognjište svoga djeda i bake. Dovela ju je na samu granicu.
Ivanjska pripada Federaciji BiH, jednom od entiteta u BiH. No njeni stanovnici oduvijek su bili bliži Novom Gradu u Republici Srpskoj: tamo odlaze u nabavu kućnih potrepština, djeca tamo idu u školu… “Odrasla sam u Bosanskoj Krupi, a ovdje sam provodila školske raspuste, išlo se na kupanje, spavalo na sijenu. Sjećam se kao kroz maglu svoga djetinjstva: prela, udaje maminih mlađih sestara, ručne žetve pšenice, perušanja kukuruza…”, priča sjetno Slavica.
Ljubav prema suprugu Ostoji 1980-ih godina odvela ju je u Petrinju. “Dva sina, Predrag i Saša, muž i ja, što da kažem – prelijepe godine. Početkom rata napustili smo Petrinju i došli u tadašnji Bosanski Novi, a onda krenuli s kolonom do Kosova polja. Vratili smo se, ali ne u Petrinju, već ovdje, u Ivanjsku. Kada smo došli, u ovom dijelu sela struje nije bilo više od godinu dana”, prisjeća se Slavica.
Svega je bilo, i tuge i radosti. No danas je zadovoljna životom. Njena porodica živi pretežno od poljoprivrede, a Slavica je domaćica. Oduvijek je to bila. “Obitelj mi je uvijek na prvom mjestu, a radnog staža iz onih drugih vremena nemam dovoljno za mirovinu, dok suprug iduće godine treba u mirovinu. Nekada je radio u sisačkoj Željezari, a danas uglavnom na terenu kao građevinski radnik. Tako i sin Predrag, dok je snaha Jelena profesorica povijesti. Nažalost, ni ona nema stalni posao, već povremeno radi na zamjeni u obližnjim školama. Mlađi sin Saša po struci je ugostitelj, ali je i samouki slikar.”
Svoju obitelj Slavica okuplja najčešće za stolom, u ugodnoj obiteljskoj atmosferi. Kako kaže, prati sve od nogometnih utakmica do knjiga o slikarstvu, ali i povijesti, o kojoj voli razgovarati sa svojom snahom. Pored kuhanja, obrađivanja bašče i čitanja, Slavica i hekla, plete, šiva. “Volim sjesti za šivaću mašinu i za čas odrezati rukave, skratiti nogavice ili zavjese, pa se poslije debelo kajati. A u ove ljetne dane, kada završim sve obaveze, sunce me vodi na obale Une i uživanje u plivanju”, veselo Slavica prepričava svoj dinamičan dan.
S ovu stranu granice sela u ljetne mjesece živnu, ljudi dolaze obići djedovinu, kupati se na Uni, roštiljati. A iz dana u dan na obje strane Une sve je više posjetitelja, a sve manje stalnih stanovnika. Odlaze trbuhom za kruhom. Slavica je toga svjesna i kaže da za mlade na ovim područjima gotovo da nema budućnosti. “Kada turisti odu, mi se vratimo natrag u tišinu. Sada, na pragu šezdesete, voljela bih putovati, ali da se navečer vratim u svoj krevet. No ne bih mogla zamisliti da živim negdje drugdje. Volim Ivanjsku i ovdje je moj dom. Iako sam zadovoljna životom, u potpunosti bih bila sretna da mojih troje mladih nađu stalan posao. Mladi ljudi trebaju živjeti nekom drugom dinamikom i mijenjati svijet nabolje”, ističe Slavica.
“Bosno moja poharana”, kaže stari sevdah. Politička previranja i krize možda su poharale Bosnu, ali otvorenost, iskrenost i jednostavnost njenih stanovnika očuvale su se i dan-danas.
