Postoje vinske i rakijske zemlje. Prema tome, postoje vinski i rakijski narodi – zapisao je Bela Hamvaš u svojoj čuvenoj knjizi “Filozofija vina”. A kako potpisnik ovih redova potiče sa Zmijanja, njemu su slike oko kotla i priče uz kazan, vruću izmaglicu iznad tek istekle šljivovice, urezane neizbrisivo u sjećanja, pa je sklon vjerovanju da potiče iz rakijskog naroda. Međutim, generalizacije i klasifikacije su uvijek vrlo nezgodne stvari, jer neki narodi mogu istovremeno biti i vinski i rakijski.
Protjerani iz zavičaja, da se tamo više nikad ne vrate, Srbi iz Hrvatske pored žive glave donijeli su ono što ni jedan rat ne može da oduzme: znanje, običaje i, prije svega, sjećanja. Možda su upravo Srbi iz Dalmacije doprinijeli vinskoj kulturi i proizvodnji vina u banjalučkoj regiji, koja posljednjih decenija doživljava pravi procvat. Jedan od tih dalmatinskih Srba je Zoran Popović, kojeg je rat devedesetih doveo u Banjaluku. A on i njegova porodica su, kao iščupana pa presađena vinova loza, nastavili da donose blagorodne plodove u drugoj geografiji.
– Sve je bilo tako slučajno. Stalno sam išao naprijed, a putevi su se otvarali. Radio sam kao novinar, producent, snimatelj, montažer… U izbjegličkoj koloni 1995. došao sam najprije do Beograda, kasnije i Novog Sada. Iako sam dobio posao na TV-u Novi Sad, drugog dana NATO bombardovanja Republike Srpske vratio sam se u Banjaluku i tu ostao – prisjeća se Zoran, kojeg ovdašnja televizijska publika pamti po brojnim ratnim i mirnodopskim reportažama, ali i vrlo gledanim autorskim emisijama, poput debatne “Crvene linije”.
Zbog sve lošije situacije u novinarskoj profesiji, odustaje od borbe s vjetrenjačama i počinje se baviti vinogradarstvom i vinarstvom, onim čime su se stoljećima bavili njegovi preci u Dalmaciji. Tu ljubav koja je iz hobija prerasla u ambiciozni poduhvat Zoran je naslijedio od oca, a sve to nastojanje nevidljivim je nitima vezano uz zavičaj iz kojeg je došao i seže u njega kao i u daleku porodičnu istoriju.
– U Dalmaciji smo imali vinograde, ali se tamo vino proizvodilo uglavnom za vlastite potrebe, a viškove grožđa je otkupljivala šibenska vinarija. Moj otac je prve godine po dolasku u Banjaluku posadio jedan manji vinograd. Proizvodio je vino i počeo polako da ga i prodaje. Dizali smo kredit, kupovali zemlju, sadili nove vinograde. Nakon desetak godina sreo sam momke spremne da ulažu zajedno sa mnom i mojim bratom u proizvodnju vina. Najljepše od svega je što su to ujedno naše komšije iz Dalmacije, iz sela Brgud kod Benkovca – priča Zoran koji je i sam porijeklom iz mjesta Čista Mala u zaleđu Vodica.
Zoran je upravo u braći Matić, Miroslavu i Saši, našao partnere za ozbiljniju proizvodnju vina. Braća Matić su se u Banjaluci ostvarili u IT biznisu. Njihova firma osnovana 2001. godine danas broji 60 zaposlenika i oko 33.000 kupaca. Ovih dana zajedno sa Popovićima registruju vinariju Dalmati i sade nove vinograde u banjalučkom naselju Glamočani. U pripremi je izgradnja vinskih podruma i neizostavne konobe. Ovo podneblje je, kažu, idealno za bijele sorte koje i prevladavaju u njihovim vinogradima. Kako u ovim krajevima ne postoje izrazito lokalne sorte vinove loze, oni će razvijati dvije, tipične za Balkan: mnogima poznatu bijelu tamjaniku i moravu, koja je pogodna i za ekološki uzgoj. Pored ovih sorti, u vinogradima gaje šardone, rajnski rizling, merlo i kaberne sovinjon.
– Odavno sam imao plan da posadim vinograd. Ali kao i za sve u životu, treba vremena da se sve kockice poslože. Slučajno smo kupili zemlju pored Popovića. Padina i sunce. Pogled lijep. Ima livade, a ima i šume. Uzeli smo prvih devet dunuma. Danas imamo 65 dunuma u jednom komadu. To će biti najveći vinograd u ovom dijelu Republike Srpske i BiH. Ovih dana radimo punom parom. Morava je srpski brend. Ekološki se uzgaja. Prska se samo dva puta, bakrom. Relativno je zdrava sorta. Pripremamo se za proizvodnju ekološkog vina – priča Miroslav, jedan od braće Matića, isijavajući ogromnu energiju dok njegov preduzimljivi duh plijeni slušaoca.
Matići, kao što je rečeno, potiču iz benkovačkog sela Brgud, nadaleko poznatog po uzgoju bijelog luka.
– Taj luk, pa to je čudo. Ljut kao đavo. A tvrd. Tu je neka crvenica zemlja, tu samo luk raste i ništa više. Doduše, deda je imao oko 1.000 čokota vinove loze. To je bilo tačno za njegove potrebe. Nije prodavao. A onih godina kada zafali, nastala bi nervoza, šou program dok ne stigne novo vino. Tada dedi ne prilazi. Kao djeca smo učestvovali u berbama grožđa. To grožđe, koje se tamo uzgaja, puno je šećera. Sladost 23,5 procenata. To je vrh – prisjeća se djetinjstva i zavičaja Miroslav.
Inače, diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Banjaluci.
– Pada Krajina devedeset pete, a ja 9. avgusta diplomiram. Odlazim sa porodicom u Beograd i radim četiri godine u firmi kao što je ova naša danas. Učim zanat. Počinjem kao vozač, učim za servisera, inženjera, programera. Sve sam to prošao. Poslije toga se vraćam na Mašinski fakultet u Banjaluku, na mjesto asistenta. Tih godina je prosvjeta slabo stajala. Niske plate, a i neredovite. A kirija nad glavom. Već sam bio ispolagao sve ispite na postdiplomskom na Mašinskom fakultetu u Beogradu. Došao sam do magistarskog rada. Ali nemam para. Moram da radim. Započnem da radim sa računarima. Obučavao sam druge. Radio kurs za eksel – govori Miroslav o svom životnom i poslovnom putu.
No pravo znanje o računarima, serverima i programiranju ima njegov brat Saša.
– Miroslav me zove i kaže da je otvorio firmu i da para nema, ali da posla ima, a konkurencija nikakva. Pristao sam uz uslov da dokažemo da se poštenim radom može zaraditi milion maraka. Moj drugi uslov je bio da radimo kao da smo najbolji. Bez obzira na konkurenciju. Sad uključujemo i trećeg brata Ognjena koji živi u Kanadi. Ako pristane, sutra idemo kod notara da upišemo i njegovu trećinu firme – uzbuđeno i sa puno ljubavi priča Saša prisjećajući se svojih početaka.
Mi možemo na kraju sve zaključiti mišlju slavnog antičkog pisca Euripida da tamo gdje nema vina, nema ni ljubavi. Isto tako, čini se, bez ljubavi nema ni vina, što ovi Dalmatinci u banjalučkom kraju svojim radom i trudom najbolje potvrđuju.
