U neadekvatnoj odjeći i obući, prelazeći stotine kilometara pješice, od Avganistana ili Pakistana, Sirije i drugih bliskoistočnih zemalja, u želji da se domognu zapadnih zemalja Evropske unije, njihove “obećane zemlje”, verući se po balkanskim gudurama, vjerujući u bolju budućnost, migranti sa istoka uglavnom na kraju ostaju zaglavljeni u Bosni i Hercegovini, pred vratima Evropske unije. Pred vanjskim granicama Evropske unije koje revno čuvaju hrvatski policajci.

U prijepodnevnim satima dolazim u Privremeni prihvatni centar “Lipa” nadomak Bihaća. Tačno prema dogovoru i odobrenju koje mi je izdala Služba za poslove sa strancima Bosne i Hercegovine. Prilikom prijema, službenici mi natuknu da trenutno većina migranata spava ili drijema. Počeo je sveti mjesec ramazan. Propade posao, pomislih. I baš su se nekako zgusnuli ove godine katolički, pravoslavni i muslimanski postovi. Sve je na svome u mirnoj Bosni. Tražim odobrenje za fotografisanje kampa. Dobijam i pratnju. Ljupku Dženetu, službenicu Ministarstva sigurnosti BiH. Nije prošlo ni par minuta, javljaju nam da je grupa od desetak Pakistanaca ušla u kamp. Vraćeni su sa hrvatske granice.

– Moj engleski je vrlo loš. Bosna je vrlo dobra zemlja. Ovdje sam nekih deset mjeseci. Hodao sam od Pakistana preko Iraka i Turske. Onda kroz Grčku, Makedoniju, Srbiju, pa u Bosnu – započinje priču Bilal Ahmat, dvadesetšestogodišnjak iz Lahorea u Pakistanu, uz svesrdnu horsku prevodilačku asistenciju ostalih iz grupe.

– Sve vrijeme pješice? – upitah zapanjen.

– Da – odgovara rezignirano. – U Pakistanu nema posla. Završio sam srednju školu, mesarski zanat. Želim da idem u Italiju. Tamo mogu pronaći posao. Lakše mogu da dobijem dokumenta. Neki moji prijatelji su već tamo. To je dobra zemlja. Desetak puta sam pokušao da prijeđem hrvatsku granicu. Sa ovom grupom sam pokušao dva puta. Sada nas bolje tretiraju na granici. Ne diraju nas – priča Bilal, ali iz nekog razloga ne dozvoljava mi da ga fotografišem.

Razgovor prekidaju službenici kampa. Tek vraćeni sa granice, trebaju da prođu određene procedure i preglede. Čekam.

Trenutno u kampu “Lipa”, izgrađenom u novembru 2021. sredstvima doniranim iz EU fondova, boravi oko 400 migranata. U svakom kontejneru po šest osoba. Prema podacima MUP-a Unsko-sanskog kantona (USK) Federacije BiH, u prihvatnim centrima je smješteno oko 850 migranata, od čega njih 500 boravi u centrima “Lipa” i “Borići” u Bihaću, a ostatak u prihvatnom centru u Velikoj Kladuši. Od početka migrantske krize u BiH, na prostoru USK-a prvi put više migranata odlazi nego što dolazi. Ako ne uspiju da prijeđu hrvatsku granicu, vraćaju se u Sarajevo ili Srbiju i pokušavaju da pronađu novu rutu za odlazak u zapadnoevropske zemlje.

Nekolicina migranata iz ove grupe izlazi iz kontejnera. Molim ih da mi u notes napišu svoja imena, jer dok ih izgovaraju ništa ne razumijem. Iz grupe se izdvaja Abubagar Sadik. On dobro govori engleski. Živio je takođe u Lahoreu. A na put bez povratka se otisnuo prije četiri godine. Prvo avionom do Saudijske Arabije, pa do Istanbula. Balkansku rutu je prošao pješice. Potiče iz velike porodice koja živi vrlo skromno. Za njih u Pakistanu nema svijetle budućnosti. Ipak, sa nostalgijom govori o ljepotama Pakistana, o dobrim ljudima, ali dodaje da je ekonomska situacija jako loša.

– Želim da idem u Španiju. Tamo žive moji rođaci. Mogu lako da nađem posao. Bilo kakav. Mogu da predajem. Ja sam po zanimanju učitelj islama (vjeroučitelj). Moji rođaci i prijatelji u Španiji i Italiji su se dobro snašli. Imaju stabilne poslove. Nadam se da ću uspjeti. U Bosni sam skoro dvije godine. Pokušavao sam bezbroj puta da prijeđem u Hrvatsku. Sad nas ne maltretiraju. Prošle godine su nas tukli. Oduzimali pasoše. Torbe. Novu odjeću. Novac. Najgore je kad nam oduzmu mobilne telefone. Ne možemo da se javimo porodicama. Zašto su to radili, ne znam. Ne razumijem. Zašto mi ne možemo u Evropu? Jednom ću ipak uspjeti prijeći hrvatsku granicu – optimističan je Abubagar i dodaje da je srećan i ponosan što je Pakistanac. Njegovo iskustvo sa ljudima iz Bosne je jako pozitivno. Dobijali su hranu i vodu od mještana.

Otkada su talibani zauzeli Kabul, avgusta 2021., Avganistan nije više tema ni medija ni mirovnih misija i humanitarnih organizacija. Avganistanaca u tranzitu sve je manje. Nekolicina njih boravi u “Lipi”. Samijulah Omoji, devetnaestogodišnji nesvršeni učenik srednje škole, želi da se domogne Belgije. U Avganistanu je teško. Građanska sigurnost ne postoji. Deset puta je pokušao da pređe državnu granicu između BiH i Hrvatske.

U kampu “Lipa” zato je sve više Kubanaca. Hladnoratovska zaostavština dobrih odnosa između Kube i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza ostavila je avio-liniju stalno otvorenu. Od Havane do Moskve može se bez viza. A kad su se našli tako blizu EU-a, zašto ne pokušati doći do Unije? I tako preko Beograda, Kubanci ovih dana dospijevaju u Bosnu i Hercegovinu i na granicu sa Hrvatskom. Porodice sa malom djecom, gej parovi, intelektualci, radnici…

Haime Taborda, advokat i inženjer računarstva, ima 33 godine. Rodni grad, Holguin, napustio je u novembru prošle godine. Tamo su mu supruga i dvoje djece.

– Politička i ekonomska situacija na Kubi je vrlo teška. Teže je nego za vrijeme vladavine Fidela. Tamo se, upravo sada, dešava pravo ludilo. Želim da odem u Italiju ili Španiju. Zbog jezika, ali i zbog lakšeg pribavljanja dokumenata. Tražim politički azil. Jedanaestog jula prošle godine na Kubi su bili masovni protesti koji su trajali sedmicu dana. Poslije toga, naše vlasti počele su da hapse učesnike tog protesta. Zatvaraju svakog ko se ne slaže sa vladinim stavovima. Ludnica. Bio sam advokat, potom sam predavao na fakultetu. Zbog jednog nesporazuma na predavanju ostao sam bez posla. Oduzeli su mi i diplomu. Znam da ću morati početi iz početka. Dok mi se ne priznaju moje diplome sa Kube, radiću bilo šta. Za sve to je potreban novac. Biće teško. Ali ne i nemoguće. Vratili su me sa hrvatske granice sedam puta. To što oni rade je nelegalno. U dva navrata mi je hrvatska granična policija oduzela mobilni telefon. Čak su mi uzeli vjenčani prsten. Sve su mi uzeli, osim odjeće koju sam imao na sebi. Jednom su me pretukli. Smatram da policija treba da štiti zakon. Ja sam advokat. Znam da ljudi pokušavaju da prijeđu granicu nelegalno. Ali policija ne smije to raditi. Postoje međunarodne konvencije. Oni ih krše. Za šengensku vizu traže se mnoge stvari koje Kubanci ne mogu da ispune. Traže da imate privatnu imovinu, bankovne račune na Kubi, a to je gotovo nemoguće – završava priču Haime Taborda, okružen svojim sunarodnicima.

Za Evropsku uniju, očigledno, svi migranti nisu isti. O tome dosta iskustva imaju ljudi iz italijanske organizacije IPSIA. U Bosni i Hercegovini djeluju od 1997. Sa Eleonorom Kosta, projektnom menadžerkom ove organizacije, vodim poduži razgovor dok se oko nje okupljaju i nešto je ljubazno zapitkuju mladi Kubanci, Avganistanci, Pakistanci…

– Nekad je to pitanje sreće. Pokušaju, policija nije na svom mjestu i oni prijeđu granicu. Postoje različite vrste migranata i izbjeglica. To je moje mišljenje i moje iskustvo u radu. Kad je u Siriji počeo rat, u Evropi su imali veliko saosjećanje i empatiju za sirijske civile. Svi su ih primali. Njemačka najviše. A kad Avganistanci bježe od rata, Evropa to drugačije vidi. Cinično, u Avganistanu je rat još od vremena kad su ih Sovjeti napali. Pa Amerikanci, pa ovi, pa oni. Kad su talibani zauzeli Kabul, prošlo ljeto, mediji su urlali zaprepašteno, a onda su zaćutali. Ponekad ovi ljudi ne bježe od rata. Možda su razlozi drugi. Bježe od loših životnih uslova. Imaju pravo da žele i teže boljem. Boljoj budućnosti za sebe i svoje porodice – naglašava Eleonora.

Kamp “Lipa” ima restoran koji je i društveni dom. Tu ili ispred kontejnera migranti provode svoje teške dane daleko od kuće, ali i boljeg života. Pored toga što im osiguravaju nužne egzistencijalne potrepštine, organizacije koje se bave migrantima vode i brigu kako da migranti prikrate turobno vrijeme iščekivanja boljih dana. Zbog toga organiziraju razne društvene igre i radionice. S obzirom na afinitete, neki pišu poeziju, neki slikaju, neki uče strane jezike.

– Nabavili smo četiri šivaće mašine, tako da mogu da poprave odjeću. Donosimo štofove, pa mogu da prave novu odjeću. Da mi nismo ovdje, kamp “Lipa” bio bi vrlo dosadno mjesto. Ne bi bio baš kao zatvor, jer oni mogu da izađu kad to požele, ali bi im bilo mnogo teže. Mi smo ovdje od februara 2021. Poznajemo ove ljude. Nekad samo pričamo sa njima. Zavoljeli su nas. Kad dođu ovdje, nemaju pojma kamo bi željeli da idu. Kad ih pitate, oni odgovaraju: U Evropu. U koju zemlju? Nemaju odgovor. Čak i oni koji su uspjeli da odu, da prijeđu granicu, kad se čujemo, kažu da su u Njemačkoj. Sljedeći put nam se javljaju iz Francuske, pa iz Italije. Pogotovo maloljetnici lutaju Evropom. Ne mogu da se uklope. Kažu da su im roditelji rekli da odu u određenu zemlju, a tamo se ne snalaze. A roditelji su u Avganistanu. To je zabrinjavajuće. Oni bježe od nečeg vrlo lošeg u nešto što je bolje. Bez diskusije, to je tako. Ali oni ne znaju kuda i kamo idu – sa razumijevanjem govori Eleonora.

Mnogo je dokaza o brutalnosti hrvatske policije i graničnih službi prema migrantima. O tome su pisali brojni mediji.

– Ranije je to bilo zaista grozno. Ovi ljude bježe ispred zla. I onda se nađu usred šume i budu zlostavljani. Nerijetko se vraćaju bez odjeće. Skinu im i donji veš. Ako imaju sreće, budu vraćeni bez batinanja. Nema odgovora zašto to čine. To nema veze s bezbjednošću i čuvanjem granica. Ovdje se radi o nehumanom tretiranju drugog čovjeka – svjedoči Eleonora.

Vozim prema Bihaću. Kamp “Lipa” ostaje iza mene. Pored kampa na malom brijegu u šumarku stoji nijemo, zaključan, nedavno obnovljeni hram pravoslavne crkve. U tom, do zadnjeg rata devedesetih stoprocentnom srpskom selu, nema povratnika. Uloge su davno podijeljene. Šahovsku partiju igraju oni koji nikad neće kročiti u neki logor za migrante. A sisteme raznih logora kroz vrijeme smišljaju jedni te isti koji igraju “velike igre”.

Neki građani BiH su empatični prema migrantima, a drugi se pitaju zašto su došli ovdje. Šta ovdje imaju da traže? Nije neznatan broj krivičnih djela koja su počinili migranti na području USK-a. Paljene su kuće, vikendice. Krade se. Tuku se. Postoje i one ljepše priče, kao one o ljubavi između migranata i domicilnog stanovništva krunisane brakom.

Student Biotehničkog fakulteta Univerziteta u Bihaću Robert Ružnić učestvuje u brojnim građanskim aktivnostima. Pomagao je kako je znao ljudima u nevolji.

– Jedan dio ljudi je sumnjičav prema njima. Dešavale su se razne loše stvari. Opet, žao mi je tih ljudi. Krenu u patikama preko Plješevice, na kojoj i sad ima snijega. Smrzavaju se. Gladni. Žedni. Onda budu pretučeni, maltretirani na granici. Dolaze priče iz EU-a da bi trebalo pokušati sa procesom integracije migranata u BiH. Ne znam šta da mislim o tome. Pozitivni aspekti u priči sa migrantima su, recimo, nova radna mjesta. Dosta ljudi je dobilo posao u raznim organizacijama koje se bave migrantima – priča uz kafu Robert, dok iza nas protiče gizdava, mistična Una.

Tog dana na ulicama Bihaća nisam vidio migrante. Dva dana poslije mog boravka tu se, u sukobu Pakistanaca i Avganistanaca, desilo ubistvo. Jedan učesnik je ranjen. Vinovnici ovog djela su uhapšeni u Sarajevu. Procjene MUP-a USK-a kažu da van prihvatnih centara boravi oko 1.880 migranata: 1.300 na području Bihaća, 530 u Velikoj Kladuši i oko 50 u Cazinu. Da li stanovnici ovih gradova imaju razloga da budu uznemireni? Ne znam. Uznemirujuće je što niko od njih nije kriv za svoju sudbinu, a veliki igrači na svjetskoj šahovskoj tabli bezobzirno vuku strašne i ubojite poteze zbog kojih u pravilu stradaju najslabiji, kao što su akteri naše priče.