Zagrebački željeznički kolodvor, kraj devedesetih. Uobičajena gužva oko glavne zgrade, peroni ponešto pusti. Vidljivo se izdvaja poveća grupa starijih muškaraca i žena. Neugledne odjeće, izboranih lica, s hrpom olinjalih kofera i skromnih zavežljaja oko sebe, djeluju prije zabrinuto i umorno nego ostarjelo i onemoćalo. Čekaju vlak za Beograd. Vlak konačno stiže: to je jedna od onih tipičnih, već puno puta opjevanih socijalističkih kompozicija nekadašnjih Jugoslavenskih željeznica, izanđalih i neurednih vagona, smrdljivih WC-a, često pretrpanih hodnika i uvijek istih prastarih kupea u kojima se osjeća vonj ustajalosti, znoja i sredstva za dezinfekciju. Nekada su to bile zmijolike kompozicije, naročito ako je početna stanica bila negdje u Evropi, a zadnja u Ateni ili još dalje, ali sada vlak za Beograd ima samo dva vagona, maksimalno tri, jer je već poznato da uvijek ista ili slična grupa postarijih ljudi, karakterističnog izgleda i ponašanja, ide za Beograd. I praktički nitko više. Ponekad bi ta dva vagona bila formirana tek u Vinkovcima pa bi svi ti beogradski putnici, s tim ubogim vrećama i torbama, prelazili u za njih namijenjene vagone. “Putnici za Beograd, pređite na kolosijek tri”, čula bi se više nego glasna informacija staničnog službenika.
Sami na brisanom prostoru zagrebačkog perona, ovi putnici su svima vidljivi, ali osim par prezrivih pogleda sa strane, na njih kao da nitko ne obraća pažnju. To su ljudi, ponajviše Srbi iz Hrvatske, koje su posljednji ratovi ispljunuli kao kolateralne žrtve nasilja i mržnje. Onima iz mješovitih brakova, uz nešto ironije, vjerojatno je još gore. Nema tu vreve ni živog razgovora, svi uglavnom ćute, kao da svatko svoju muku muči sam za sebe. Počet će pričati tek u kupeima: neki se poznaju, neki ne, ali svi znaju kamo i zašto idu. Netko da u Srbiji posjeti sina ili snahu ili da konačno vidi unuke, koji su se svi nakon ratova u neredu i očaju našli u Srbiji, netko da donese još ponešto što je ostalo u Hrvatskoj, netko da u nekom musavom izbjegličkom kampu stavi mršavu penziju iz Hrvatske na stol, netko zato što ta penzija već godinama ne stiže, a netko polazi zato što mu je jednako loše i u Hrvatskoj i u Srbiji. Među ovim putnicima ima i nešto mladih ljudi, koji uglavnom putuju sami. S pomiješanim izrazom ljutnje na cijeli svijet i animoziteta prema ovakvoj vrsti putovanja, oni odlaze da posjete roditelje ili rođake u mjesta u Srbiji za koja nikada nisu čuli. Roditelji su se u međuvremenu rastali ili su godinama razdvojeni, sada više nije ni važno. Tek pitanje: Što je to meni trebalo, što je to mojima trebalo, što je to svima nama trebalo?
Razgovor u kupeu je uglavnom nevezan. “Milka, jel’ Pero još živ?” “Nije, umro je prošle godine.” “Baba Stana je još živa i kuka za djecom.” Žene više pričaju, muškarci uglavnom ćute ili izgovaraju rečenice teške kao grom: “Hoće li nam opet biti dobro?” “Neće, moj Milane, sve je otišlo kao da ga nije ni bilo.” Ljudi čvornatih i kvrgavih ruku gledaju u prazno – nema više tih polja koja će oni obrađivati. A nekada je bilo svega. I dobrog života, i radosti i žalosti, i cike djece, i muke i znoja, i zasluženog obilja. Opet tišina. Svi sjede stisnuti u kaputima i vlastitoj duši, kao da se boje da nesreća dolazi već s izlaskom iz kupea na hodnik. Ponekad bi se poneko sjetio što je radio u bivšem životu, spomenuo kolege kojih više nema, bez posebne strasti i uzbuđenja, tek toliko da pusti glasa svojim mislima, koje ispod izbrazdanog čela struje kao sumorni vjetar pred kišu. I onda opet tišina.
Negdje kod Slavonskog Broda netko će možda i zadrijemati, netko izvaditi kakvu jabuku da je pojede, ništa bogatije od toga, ali nad čitavom grupom neprestano će lebdjeti isti splin mučne traume. Ljudi u polumračnom i slabo ugrijanom kupeu iz kojih je isisan život, radost i nada. A vlak, ili voz u suprotnom smjeru, tupo promiče ravnicom, kao da je svejedno i kada je krenuo i gdje će stići. Vuče se sporo, staje na svakoj stanici i do Beograda mu treba šest i pol sati, nekada i duže. Da li se netko od ovih ljudi sjeća da su prijeratni “Sava ekspres” i “Matoš ekspres”, ovaj drugi sa sloganom “Brži od Simplona”, na relaciji do Beograda vozili četiri sata? Možda, ali sada o tome više nitko ne misli. Sve tragično i ružno već se dogodilo.
Granica. Policiju i carinike ovi ljudi će dočekati s ponešto straha, ali ponajviše s odsutnošću i rezignacijom. Uobičajena pitanja službenika putnicima, podvučena strogošću: kamo idu, zašto idu, koliko će se zadržati. Netko ima samo jugoslavenski pasoš, malo njih hrvatski, jer potrebne papire o državljanstvu ovi ljudi dobivaju teško, netko ima samo otpusni list iz bolnice u Karlovcu, a netko nema ni to. Gužva, beskonačna objašnjavanja, strepnja. “Imate li šta da prijavite?” “Mi, sinko, imamo da prijavimo samo to da nemamo ama baš ništa”, kaže jedna tragikomično našminkana mlađa žena, da crnim humorom malo razbije mučnu atmosferu.
Granica. Gužva, beskonačna objašnjavanja, strepnja. “Imate li šta da prijavite?” “Mi, sinko, imamo da prijavimo samo to da nemamo ama baš ništa”, kaže jedna mlađa žena
U Srbiji je ponešto drugačija slika. Ulaze lokalni ljudi koji izlaze na sljedećoj stanici, pojavljuju se pokretni kelneri koji nude kafu, ponekad i ratluk, a atmosfera u vlaku, kao i izgled okolnih sela i gradića, još od Gradiške jednako su sivi. “Lozovi, srećke, lozovi”, odjednom viče neki musavi prodavač, koji se u vlaku stvorio niotkuda. “Ne treba”, kaže netko, “mi smo naš loz već izvukli.” O politici, ratovima i onome što se dogodilo malo se razgovara. Vjerojatno za ratnu tragediju svako od ovih ljudi ima neko svoje objašnjenje, ali u toj kompoziciji bez snage i radosti nitko nema volje da o tome priča, jer su se svi već hiljadu puta u očaju pitali kako ih je sve to uopće snašlo. Glasno iskazivanje emocija dogodit će se tek na željezničkoj stanici u Beogradu. Ljudi iz vlaka na peronu slijepljeni s onima koji su ih dočekali u zagrljaju dugom kao vječnost, netko tiho plače, a djeca se grčevito obavijaju oko nogu starijih, kao egzotične životinjice iz kakvog zabavnog parka.
Priča o ljudima iz vlaka do Beograda i natrag vuče se godinama kao teška kožna bolest koja nikako ne prestaje, ali se na tu priču malo obaziru i reprezentativni mediji, i oni koji po običaju mrze Srbe, i oni koji osjećaju solidarnost i pijetet prema sudbini ovih putnika. Te kompozicije nesretnike voze od kasnih devedesetih i njima je prošlo na hiljade onih kojima je novija balkanska historija slomila srce i oduzela im sve: njihove najmilije, egzistenciju i smisao života.
Dvadeset godina kasnije. Zagrebački Glavni kolodvor izgleda nešto umivenije nego prije, neki vlakovi izgledaju modernije, a ljudi su, čini se, nešto veseliji i užurbaniji. Vlakovi za Beograd i dalje voze, ali su se putnici prilično promijenili: grupe mladih i glasnih mladića i djevojaka uz smijeh zauzimaju kupee, svi oboružani slušalicama zure u mobitele, neprestano se zadirkuju, grickaju nešto u hodu: maturalac kao da je upravo počeo. “Idete li u Beograd na kazališni festival? Na košarkašku utakmicu?” “Ma kakvi, idemo se zezati na splavove”, kažu ovi mladi, u čijim očima se očitava uvjerenje da ništa nije važno osim da je čitav svijet njihov, što god to značilo. Kruži obavezna boca alkohola i čuju se riječi tipa: “beogradske žurke su vrh”, “tamo sve radi čitavu noć”, “proveo sam se prošli put u Beogradu za Novu godinu kao nikada u životu”, “djevojke su im mrak”, a isti vlak, vukući se jednako sporo kroz ravnicu, kao da leti prema Beogradu. Stvari su se u međuvremenu i digitalizirale pa su desetine tih mladih okupljene oko kompjutera, jer na primjer međunarodna konferencija o dizajnu u Beogradu nije mala stvar. “Upravo sam otvorio svoju firmu u Beogradu, istu takvu imam i u Zagrebu, stalno sam na putu, a i cura mi je u Beogradu, znaš kako je”, priča jedan klinac, nema više od 25 godina, u strukiranom sakou od brat bratu hiljadu eura. Ima i starijih, ali ako ih gledamo sve zajedno, čini se da se poslovi, zabava, veze i brakovi zbivaju na kotačima, na kojima nitko ne postavlja suvišna pitanja i ni zbog čega se naročito ne brine. “Radim u Sloveniji, vozim tamo šleper, imam i njihovo državljanstvo, idem u Kikindu kod svojih”, kaže jedan čovjek u najboljim godinama. “A vi?” “Ja sam kazališni kritičar iz Zagreba.” “Dobro je, samo da nije politika, to više nikoga ne zanima.”
Vlakovi za Beograd i dalje voze, ali su se putnici prilično promijenili: grupe mladih i glasnih mladića i djevojaka zauzimaju kupee. “Idete li u Beograd na kazališni festival?” “Ma kakvi, idemo se zezati na splavove”, odgovaraju
Da, o politici se u vlaku za Beograd više gotovo uopće ne priča, osim što ponekad netko spomene onu već olinjalu rečenicu da su za sve oko nas, nekada i sada, krivi političari. Često se vide grozdovi mladih raznih nacionalnosti koji govore isključivo engleski ili neki drugi jezik, dvije Japanke raširenih očiju čitaju vodič po Beogradu, netko spominje brutalno skupi beogradski hotel “Square Nine” i buljuke klubova na Ušću. Prošlost i budućnost kao da više nemaju nikakvu vrijednost – živi se danas. U najnovije vrijeme svemogućih aplikacija pojavio se i tzv. BlaBlaCar: u mobitel se upiše destinacija kamo se želi ići, netko ide autom u istom pravcu i može se putovati jeftinije nego da se ide autobusom. U ovakvim automobilima na relaciji Zagreb – Beograd atmosfera je još razbarušenija: putuju mladi menadžeri, vikend ljubavnici, glumci koji u jednom i u drugom gradu snimaju TV serije, bračni parovi po formuli “on iz Zagreba, ona iz Beograda”, namještenici regionalnih kompanija, VKV radnici, NGO aktivisti, i opet ljudi željni provoda i uzbuđenja. “Zagreb mi je dosadan, a Beograd super” ili “u Srbiji je očajno, a u Hrvatskoj imam sve što mi treba”, često se može čuti na ovakvim rutama, prema onom sladunjavom sloganu “442 do Beograda”. I dok zabrinuti nacionalisti s jedne i druge strane Drine svojim sunarodnjacima neprestano mašu prstom “šta ćeš tamo?”, karavana nove generacije ne misli stati. Liberalni duh života u pokretu, želja za dobrom zaradom i ludim provodom prekrili su sva nacionalna pitanja, ratove i historiju. Šire gledano, čini se kao da se ispunjava proročanstvo njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, koje vrijedi kako za čitav svijet tako i za Balkan: današnji ljudi manično žele istražiti krajnje granice svog ponašanja, uzbuđenja i života uopće, a poslije toga može nastati i potop.
Što se dogodilo s onom grupom koja je sa zavežljajima 20 godina ranije na zagrebačkom Glavnom kolodvoru čekala vlak za Beograd? Nje uglavnom više nema. Mnogi su umrli od tuge ili bolesti ili su ostali zauvijek zakucani za posljednji komadić života, ili tu ili tamo. Ova tužna grupa koja je na peronu čekala na svoj put od nemila do nedraga živi je spomenik onima kojima je umrla duša u ratovima i mržnji. Tko će se tih ljudi sjećati? Mlađa generacija koja trči ovim podnebljem i jurca u svijet za novcem i uzbuđenjima, i pomalo prezire krajeve iz kojih je potekla, najvjerojatnije će zaboraviti svoje djedove iz Like, Korduna, Dalmacije i Slavonije. Ima li još nešto da se kaže? Nema. Sve ostalo je ćutanje, kako glasi rečenica iz one Shakespeareove drame.
***
Pratite P-portal i na društvenim mrežama:
⇒ Facebook
⇒ Twitter
⇒ Instagram
Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net
