Ovih dana putnički vlakovi kroz Pađene ne prolaze. Čuje se tutanj samo pokojeg teretnog vlaka. Za stanovnike ovog malog sela nedaleko od Knina otkazivanje putničkih vlakova nije mnogo utjecalo na njihove živote. Jer vlakovi ovdje ionako ne staju već više od dva desetljeća. Nekada je ova željeznička stanica bila polazišna točka prema Kninu ili, za neke, prema Zagrebu ili Beogradu. S ovog mjesta od davnina su kretali brojni snovi prema svijetu, kao u onoj kultnoj Arsenovoj pjesmi.

Brojni Pađenci bili su zaposleni kao pružni radnici, prometnici ili skretničari. Željeznička stanica nekada je vrvjela životom. Putnički vlak koji je vozio iz smjera Gračaca bio je glavno prijevozno sredstvo za Knin. Ujutro su njime radnici išli na posao, a učenici u srednju školu. Popodne su se tim istim vlakom vraćali u svoje selo. Mladi su poslijepodnevnim u 17 sati išli u grad na piće ili kolač, a djeca na dva kruga vožnje ringišpilom. Vraćali bi se zadnjim iz Knina u 19 sati.

Danas je stanica u Pađenama prazna, ali ne zbog obustave putničkog prometa uslijed pandemije koronavirusa. Prazna je jer više nema radnika, nema mladih, nema djece. Nema nikoga tko bi čekao vlak. A i za ono malo ljudi kojima bi trebao prijevoz, putničkim vlakovima se ne isplati stajati. Stanovnici ovog mjesta ne mogu ni autobusom u grad jer ni on više ne vozi. Razlog također nije posljedica mjera Stožera za civilnu zaštitu – autobusi ne voze jer su privatne tvrtke shvatile da im se vožnja iz Pađena prema Kninu zbog nekolicine putnika financijski ne isplati ili, kako se to stručno kaže, nema ekonomske računice.

U Pađenama nema ni trgovine. Ni ona se nije isplatila vlasnicima koji su je prije nekoliko godina zatvorili. U selu nema niti jednog ugostiteljskog objekta. A prije rata devedesetih ondje su bile dvije škole. Jedna je bila za niže razrede, a u drugu su išli učenici od petog do osmog razreda. Danas jedna od škola služi kao štala za ovce, a druga je postala ruševina. U selu danas živi dvoje učenika osnovne škole i jedan srednjoškolac. Njih troje škole pohađaju u Kninu, a putuju učeničkim autobusom.

Nikola Govoruša učenik je prvog razreda Srednje strukovne škole “Kralja Zvonimira” u Kninu. U Pađenama živi od svoje sedme godine, kada se zajedno s roditeljima, starijom sestrom i bratom iz Srbije vratio u selo. Sestra i brat danas žive i rade u Njemačkoj. Nikola je svjestan da će i on morati krenuti njihovim stopama ako ovdje ne pronađe posao.

– Najviše bih volio da se nakon završetka srednje škole zaposlim i živim ovdje, ali šanse za to su veoma male. Ne mogu zamisliti da živim u velikom gradu, život na selu je puno ljepši – govori sjetnim tonom.

Nema prijatelja u selu i to mu najviše nedostaje, ali i na to je već navikao. Iz svog dvorišta danas gleda na kompleks u kojem su nekada bili pošta, stara škola i omladinski dom, u kojem su se mladi iz Pađena i okolnih sela vikendom zabavljali. Danas Nikola u diskoteku odlazi u obližnji Knin. Budući da ne vozi auto, njegov izlazak ovisi o dobroj volji roditelja i njegovoj upornosti u nagovaranju. Život mu se za vrijeme pandemije nije puno promijenio.

– Apsolutno je sve ostalo isto, osim što ne idem u školu i rjeđe viđam prijatelje – kaže.

Ipak, na selu uvijek ima posla. Nikola pomaže svojima oko poljoprivrede i stočarstva.

– Onome tko nije navikao na ovakav život bilo bi jako teško živjeti ovdje, ali meni je to svakodnevica i bilo bi mi teško živjeti u gradu uz svakodnevnu gužvu i buku – ističe.

U Pađenama žive stanovnici pretežno srpske nacionalnosti. Prema popisu iz 1991. godine selo je imalo 561 stanovnika, a prema posljednjem popisu iz 2011. bilo ih je 175. Većina stanovništva je 1995. bila primorana napustiti selo, a mnogi se nikada nisu vratili. Danas ih je u odnosu na broj iz 2011. barem sto manje. Većina stanovništva je starije životne dobi i mnogi od njih žive sami, dok su im djeca daleko.

Željana Markoš Đurić zaposlena je preko projekta “Zaželi” koji provodi Udruga Zvonimir iz Knina. Ona svakodnevno obilazi pet starijih žena u okolici koje žive same.

– Uglavnom im pomažem u kućanskim polovima, obavljam im kupovinu, plaćam račune, donosim lijekove. To su sve stariji ljudi koji imaju zdravstvene probleme – kaže nam.

Uživa raditi svoj posao jer nije monoton i stalno je u pokretu. Posao joj se za vrijeme pandemije nije puno promijenio.

– Sve je uglavnom ostalo isto, osim što mi više vremena oduzima čekanje u redovima ispred trgovina i ljekarni i što korisnicima ne ulazim u kuću pa sve što treba obavimo ispred, na otvorenom – govori Željana i ističe kako se za vrijeme svog angažmana na projektu jako povezala s korisnicama.

– Mi smo svaki dan skupa, navikli smo jedni na druge i sada smo kao obitelj.

Iako joj angažman uskoro ističe, nada se da će se projekt nastaviti provoditi.

– Nadam se da će se program produžiti, ali moguće da to neće biti odmah. Ipak, svoje korisnice ne želim ostaviti same, i dalje ću ih obilaziti i obaviti im sve što treba. Ne možeš biti s njima dvije godine svaki dan i sada ih pustiti – objašnjava Željana.

Žene koje obilazi u mnogočemu ovise isključivo o njoj. One nemaju mogućnosti, ali ni snage da za sve što im treba odu u grad. Većina ih je starija od 80 godina. A ono čemu se njeni korisnici najviše raduju jest razgovor. U to smo se uvjerili prilikom jednog posjeta dvjema korisnicama koje su Željanu dočekale kao najbližeg člana obitelji.

– Željana nam puno pomaže, napravi nam sve što treba i progovori s nama – kaže jedna od njih, dok je zajedno ispraćaju.

Ovaj Željanin dolazak bio je povod da se njene korisnice Jeka i Ljuba i komšinica Janja sastanu i porazgovaraju. I dok Željana odlazi dalje drugim korisnicama, ove žene nastavljaju razgovor.

– Čula sam se danas s unucima. Kažu da im je žao što nas ne mogu posjetiti, ali valjda će i ovo proći – nada se Janja koja u Pađenama živi s mužem.

– Meni se život nije ništa promijenio. Radim po bašči, idem u vinograd i nije mi dosadno. Da ne slušam vijesti, ne bih ni znala da vlada virus – dodaje Janja, a Ljuba i Jeka potvrđuju.

Ostavljamo u razgovoru ove tri komšinice koje od pandemije virusa više brinu velika suša i sudbina zasađenog povrća u vrtu.

Iako u selu nema trgovine, nekoliko puta tjedno vozi popularna “pokretna trgovina”. Bračni par Svjetlana i Berislav imaju kombi u kojem voze i prodaju hranu i druge osnovne potrepštine u Pađenama i okolnim selima – u nijednom nema trgovine pa je ovo jedni način da njihovi stanovnici kupe ono najpotrebnije za život. Kada čuju kombi, svi izađu pred svoje kuće pazeći da ne propuste dnevni šoping. Drugu šansu za nabavljanje namirnica taj dan neće više imati. Ako netko od starijih mještana ipak mora otići do grada u kupovinu ili kod doktora, on ovisi o komšijama koji imaju automobil ili pak ide taksijem koji vožnju naplaćuje po broju osoba koje vozi, a ne po prijeđenoj kilometraži. Ipak, nužda ne pita pa su ljudi sretni ako imaju bilo kakav prijevoz do Knina.

Pađene nisu dovoljno blizu mora da bi se živjelo od blagodati turizma. Nisu dovoljno blizu ni Lici da bi imale više vode i plodnog tla. Ukliještene su na važnim željezničkim i cestovnim prometnicama kojima vlakovi i autobusi samo prolaze, ali nikada ne staju. Ljudi u ovim krajevima stoljećima preživljavaju unatoč siromaštvu, ratovima, nemilosrdnoj prirodi i škrtoj zemlji. Ali samo oni koji su tu rođeni znaju cijeniti ono što takav život pruža. A takav život pruža mir i suživot s prirodom. Taj suživot možda nije uvijek skladan, ali je neraskidiv.

Ukidanje javnog prijevoza, zatvaranje škola, trgovina i ugostiteljskih objekata te prazne ulice dio su svakodnevice u posljednja dva mjeseca u Hrvatskoj, kao i u većini svijeta. Stanovnici gradova zatvoreni u svojim domovima čekaju ukidanje mjera i vraćanje života u normalu. Svi već imaju planove za “jednom kada ovo prođe” kako bi nadoknadili propušteno. A ovim ljudima životi će više-manje ostati nepromijenjeni.

Iako Pađene godinama nemaju trgovinu, školu, javni prijevoz ni ugostiteljske objekte, sada, neovisno o njihovoj volji, imaju najveću vjetroelektranu u ovom dijelu Europe, prigodno nazvanu Krš-Pađene. Ni vjetroelektrana nije promijenila njihov život, ali je uvelike promijenila izgled okoline. Iz nepreglednog krša izrasta pedesetak gorostasa s propelerima koji su zauvijek promijenili netaknuti krški krajolik. Mještani se polako navikavaju i na ovu promjenu. Shvatili su oni odavno da se s vjetrenjačama uzaludno boriti. Ali borba sa životom u izvanrednim okolnostima ostaje im i nakon što se svijet izbori s ovom pandemijom. A u toj borbi naučili su, unatoč svemu, pobjeđivati.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email