Možete li mi nešto podrobnije reći o hmelju. Gdje uspijeva, kako se sadi i uzgaja? – Desimir J., Križevci

Hmelj se pretežno upotrebljava u proizvodnji piva. Za ohmeljavanje pivske sladovine upotrebljavaju se alfa kiseline u lupulinu. U Hrvatskoj se hmelj proizvodi na površini od samo 16 hektara, što nije dostatno za našu proizvodnju piva, pa je hmelj potrebno uvoziti.

Hmelj pripada redu Urticales (kopriva), porodici Cannabaceae (konoplje), rodu Humulus. Najbolje uspijeva u područjima sa srednjom godišnjom temperaturom od 11°C, odnosno tamo gdje srednja dnevna temperatura tijekom vegetacije iznosi 15°C do 18°C. Optimalna količina oborina za hmelj iznosi 500 do 600 mm tijekom vegetacije.

Hmelj je višegodišnja kultura koja ostaje na istom mjestu 12 do 15 godina, točnije ima višegodišnje podzemno drvo ili čokot, a nadzemna stabljika, loza povijuša je jednogodišnja. Jednogodišnja stabljika naraste najviše šest do sedam metara, povijajući se udesno uz oslonac. Kod hmelja razlikujemo muške cvjetove, ženske cvjetove, šišarice i plod. Muške su biljke u hmeljarniku nepoželjne, ali se koriste u oplemenjivanju hmelja. Ženski su cvjetovi skupljeni u guste rese jajasta oblika, a više njih tvori sastavljene grozdaste cvatove nalik na češer. Cvatnja ženskih biljaka traje sedam do 25 dana.

Hmeljarnike treba podizati na prozračnim i dobro osvijetljenim terenima gdje je hmelj zaštićen od jakih vjetrova. Hmelj uspijeva u područjima s nadmorskom visinom od 500 do 600 metara, no najbolje mu odgovaraju ravni tereni ili blagi nagibi južnih padina. Tereni koji su pogodni za uzgoj hmelja su umjereno vlažna tla s povoljnim vodozračnim režimom, a dubina podzemnih voda ne smije prelaziti visinu od 1,5 metara. Mjere pripreme proizvodne površine za hmelj najčešće obuhvaćaju: korekciju kiselosti tla provođenjem kalcizacije, povećanje opskrbljenosti tla biogenim elementima (uzimaju se u obzir hraniva potrebna za stvaranje biomase i rezervi u tlu kao i hraniva koja se neće iskoristiti), uređenje odvodnih kanala itd.

Hmelj se može saditi ručno ili mehanizirano. Kod ručne sadnje kopaju se četverokutne jame širine 25 do 35 cm i dubine 30 do 35 cm. Na dno jame stavlja se kompost ili zreli stajski gnoj, na koji se nagrne sloj plodne zemlje. U svaku se jamu okomito stavljaju sadnice s gornjim pupom ispod površine tla sedam do deset cm. Oko sadnice se lagano nabije zemlja i napravi udubljenje u koje se skuplja voda. Njega hmelja treba biti usmjerena na očuvanje potrebnog broja biljaka, na ujednačen i brz porast mladih izdanaka. Prazna mjesta u hmeljarniku tijekom svibnja popunjavaju se sadnjom novih biljaka, a kada biljke dostignu 30 do 40 cm visine, treba ih usmjeriti uz oslonac ili hmeljovod. Mladice na osloncu se povijaju nadesno, tj. s istoka preko juga i zapada na sjever. To je prirodni smjer povijanja koji se ne smije poremetiti.

Hmelj se također nagrće kako bi se spriječio rast adventivnog korijenja, a u tom razdoblju se obavlja i prva prihrana. Druga prihrana se obavlja uz međurednu obradu i okopavanje. Zaštita od bolesti i štetnika se provodi prema potrebi sredstvima dopuštenim za primjenu u hmeljarniku. Stabilniji prinosi hmelja mogu se očekivati tek u drugoj godini proizvodnje. Hmelj se bere u tehnološkoj zrelosti šišarica. Berba se provodi odsijecanjem biljke sa šišaricama ispod prvih rodnih zaperaka, na visini od oko 1,5 metara od površine tla. Biljke se odsijecaju ručno ili strojno, a odsječene biljke prihvaćaju radnici na prikolici koju između redova vuče traktor.