Nedaleko Dvora, u Ćorama, prva naseljena kuća s desne strane je ona Rade Savića. Kada dolazite u selo Ćore, djeda Radu obavezno ćete zateći na kapiji ispred kuće i obavezno će vam mahnuti rukom u znak pozdrava. Taj pozdrav kao da zove na čašicu razgovora. Kao da traži sugovornika, prijatelja. Mnogo puta sam prošla pored njega odgovarajući mu samo pozdravom, uz smiješak. Često sam se pitala tko je taj čovjek, je li usamljen, što ga muči, je li razgovorljiv, želi li s nekim podijeli svoje turobne misli, svoje osjećaje…

I tako, prolazeći neki dan ispred Radine kuće odlučih ne samo učtivo pozdraviti nego i svratiti, porazgovarati, upoznati djeda Radu. Ovaj osamdesetdvogodišnjak razgovor obavezno započinje pričom o svojoj obitelji. Odrastao je, kaže, uz majku i šest sestara, a on je sedmi. Rade je malen rastom, ali velikog srca i dobrote. Dobrota mu naprosto sjaji u očima. Ističe da je veoma bogat: ima troje djece, sedmero unučadi i petero praunučadi. Školu je završio doslovno pod jabukom, odmah iza Drugog svjetskog rata. “Dobili smo teku i pola olovke. Nije nas bilo puno, a imali smo dvije učiteljice. No to me nije pokolebalo da nastavim školovanje u Dvoru i da završim za poštara”, prisjeća se djetinjstva i školovanja djed Rade.

U Dvoru je poznat i kao Rade Poštar. “Posao poštara imao je svoju draž, a i privilegije. Poštar je uvijek bio omiljena osoba, a s ljudima kojima sam nosio poštu imao sam prisan odnos. Gotovo rodbinski. Cijeli svoj radni vijek proveo sam noseći mirovine, pisma, čestitke i telegrame. Poznavao sam sve i svakoga i svi su mi se radovali, čak i onda kada su pisma nosila tužne vijesti”, priča Rade.

Poštu je u početku razvozio konjskom zapregom, a kasnije motociklom. Na motociklu su bile namontirane torbe, a u njima bi pored pošte uvijek bili i slatkiši za djecu. “Ta me djeca pamte i dan-danas. Život je nekada bio težak. S poslom u pošti počinjalo se u osam sati ujutro. Osim toga, tu su bile obaveze prema djeci, blagu… Žena i ja smo ustajali u pet ujutro da bismo stigli završiti sve poslove. Žena u kući, a ja u štali. U sedam sati već bih doručkovao i onda kretao na posao. Do danas mi je ostala ta navika: ustajem svako jutro u pet sati jer je teško napustiti neke rituale. Kao poštar radio sam sve do zadnjeg rata. Prije nego što smo izbjegli, podijelio sam svu poštu i onda sam otišao u nepoznato”, nastavlja Rade svoju priču.

Jako dobro pamti datume. S pokojnom suprugom vratio se u svoje Ćore 8. februara 1998. godine. U Srbiji su mu ostali sin i kći s obitelji, dok mu druga kći s obitelji živi u Prijedoru. Redovito ga obilaze, a kada dođu, uvijek je živo i veselo, pogotovo za slavu. Živi od mirovine i poljoprivrede. No kako ga zdravlje sve slabije služi, od ove godine ne sije više ništa, samo drži kokoši i hrani dvije svinje za koljevinu. Ponosan je što još uvijek vozi traktor kojim i nabavlja potrepštine za domaćinstvo.

“Nekada sam kao poštar obilazio kuće, dijelio pisma i penzije, a danas obilazim traktorom trgovine. I sada me svi poznaju. Kod kuće napravim popis potrepština koje trebam kupiti za domaćinstvo i traktorom stanem pred trgovinu ili apoteku i uvijek se nađe netko tko će prema popisu donijeti potrepštine u traktor. Poslije toga vraćam se kući polako, gledam šume i proplanke kako nestaju iza mene, kao što je cijeli život nestao. Sretan sam što imam djecu, unuke i praunuke, ali dođe mi teško što znam da će ova moja kuća opustjeti jer će moja djeca nastaviti život daleko odavde”, sjetno govori djed Rade.

Mnogo je ovakvih sudbina u ovim rubnim dijelovima Hrvatske. Tužnih sudbina. Ali život ide dalje, daleko odavde, u nekim drugim zemljama i krajevima. Možda sretniji i perspektivniji. Ono što znam jest da će ostati uspomene djeda Rade, koji će pozdravom dozivati ravnodušne prolaznike da ih s njima podijeli.