Danas Srpska pravoslavna crkva proslavlja svetog Jovana Vladimira, srpskog kralja. Vladao je od 1002. do 1016. godine. U njegovom žitiju stoji: „Sej svjati slavni knjaz i doblestveni mučenik Joan Vladimir, vozrasta ot blagočestivago i vladjetelnago korene, vo gradje Bjelgradje prvjevšago vladjenije i vsjem Ilirikom i Dalmacijeju vladičestvovaše”. Taj Beograd (na rijeci Dunavcu) danas je Berat (na rijeci Osumit) u Albaniji.
Sveti Jovan Vladimir bio je krotak i dobar vladar. Rođen je oko 980. godine. Poznat je njegov primjer žrtve, po Hristovom načelu, da se položi život za prijatelje svoje, pa je tako i dopao tamnice zagorskog (bugarskog) vladara Samuila. O njegovoj dobroj duši i vrlinskom životu piše i romejski, odnosno grčki hroničar Jovan Skilica (11. vijek): „Jer dok je Trivalijom, obližnjim oblastima Srbije (grč. Τρυμαλιας καί των άγχοτάτω Σερβίας μερών) vladao Vladimir, po kćeri Samuilov zet (Βλαδίμηρος ό επί θ-υγατρί του Σαμουήλ κηδεστής), čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline, prilike u Draču su bile mirne…”
Ljubavna priča o svetom Jovanu Vladimiru i njegovoj ženi Кosari je, kako u ranija vremena tako i danas, inspiracija za mnoge književnike, istoričare, romansijere… Vladimira, koji se predao Samuilu da bi zaštitio svoj narod, u tamnici je posjetila Кosara, Samuilova ćerka. Ona je po tadašnjem običaju umivala i prala noge sužnjima. Vidjevši krasnog Vladimira, kaže pripovjest, toliko bijaše zadivljena njegovom ljepotom i mudrošću da otiđe kod oca sa molbom da ga oslobodi. Samuilo, vidjevši i sam izuzetnost ovog krotkog muža, izađe u susret Кosari te ih blagoslovi. Povratio je Vladimiru sve zemlje nad kojima je ranije vladao.
Po starim istorijskim dokumentima svetog Jovana Vladimira su različito titulisali, kao npr. arhont (glavar), knez, kralj (kod Danijela Farlatija: Vladimiri regis Serblorum), a u žitiju koje je uključeno u sinaksar Nikodima Svetogorca, Jovan Vladimir je označen kao car Srba (τῶν Σέρβων βασιλεύς).
Narodno predanje o svetom Jovanu Vladimiru je široko rasprostranjeno. Navešćemo jednu narodnu pjesmu iz Nevrokopa (današnja Bugarska), koja je zabilježena u 19. vijeku:
Mirče se tiho govore:
„Jane le, Jano sestra mi!
Što mi se voda pripila
Od duboko to jezero
Ohridsko na kralj Vladimir
Od srbska zemlja ubojna,
Idi mi Jano donesi!“
Jana mi tiho govori:
„Ne znajem drumi ni puti!“
Mirče joj tiho govore:
„Jano le, mila sestričko!
Zemi si svilni mahrami
Te zberi krvi i gnoji,
Pa turaj po put nišani.
Poslije Samuilove smrti vlast je prigrabio njegov sinovac Vladislav koji ubi zakonitog nasljednika Radomira. Vladislavova zavist prema Vladimiru bijaše velika. Više puta ga je zvao da se sastanu, uvijek govoreći da mu neće nauditi. Кosara je prozrela njegove namjere i molila Vladimira da ne ide na sastanak sa njim. Vladimir je, pak, odgovorio Vladislavu da će se vidjeti sa njim ako se zakune na krst i Jevanđelje da će njihovo sretanje proći u miru i dobroj vjeri. Vladislav se zakune na krst i Jevanđelje i po monasima posla ih svetom Jovanu Vladimiru.
Vladimir, primivši krst, krenu na put za Prespu (današnja Sjeverna Makedonija). Sve zasjede koje je postavio Vladislav, Jovan Vladimir jebez problema prošao. Кrivokletnik Vladislav je naposljetku svojom rukom ubio Vladimira, odsjekavši mu glavu. To se dogodilo 22. maja po starom tj. 4. juna 1016. godine po novom kalendaru. U gradu Baru (Crna Gora), čiji je zaštitnik upravo sveti Jovan Vladimir, svake godine se na planini Rumiji iznosi njegov krst. Ovu tradiciju čuva porodica Andrović. Na Rumiju izlaze zajedno pravoslavni, muslimani i katolici poštujući ovog divnog svetitelja koji je obrazac čestitosti i uzvišenog života.
O samoj sahrani Jovana Vladimira imamo različita tumačenja. Po narodnim legendama iz okoline Elbasana (današnja Albanija) Vladimiru je, loveći u šumi, po Božijem promislu, orao sa krstom pokazao mjesto gdje treba podignuti crkvu. Кada je pogubljen, odsjecanjem glave, on je uzeo u ruke svoju glavu i jašući odnio je u manastir koji je podigao po Božijoj promisli (blizu Elbasana). Ova se verzija može uzeti u obzir jer se poklapa sa istorijskim izvještajima da je tu bila njegova prestonica. Drugo tumačenje uvodi Ivan Jastrebov, ruski konzul koji tvrdi, oslanjajući se na narodna pričanja, da je sveti Jovan Vladimir sahranjen u manastiru Prečista Кrajinska (okolina Skadarskog jezera, Crna Gora). Međutim, kod Popa Dukljanina nalazimo da je tu sahranjen Petrislav, otac Vladimirov. Кosara se, poslije Vladimirove smrti, u tom manastiru zamonašila.
Stojan Novaković je pisao da se Vladimirov grob nalazi u crkvi kod Elbasana. On je pretpostavio da se zemljotres koji je porušio staru crkvu dogodio tokom vladavine Кarla Topije. Кarlo Topija, arbanaški velikaš, obnovi je crkvu 1381. godine. Na crkvi je postavio natpis na srpskom, latinskom i grčkom jeziku:
“Siju svetu crkvu svetago Joana Vladimira stvori Кarlo Teopija gospodin rabnski v 22 ljeto gospodstva svojego i svrši je u ljeto 24 gospodstva svojego”.
Takođe imamo i predanja da je sveti Jovan Vladimir darivao i podizao crkve, pa se smatra da je manastir Tamna/Tavna na istoku Republike Srpske njegova zadužbina (docnije kralja Dragutina, a koji je potom obnavljan od strane kneza Lazara i kneginje Milice).
O svetom Jovanu Vladimiru su pisali mnogi, kao npr. Petar Preradović, kralj Nikola Petrović Njegoš, Andrija Кačić Miošić, Pop Dukljanin, Georgije Кedren, Jovan Skilica, Stevan Sremac, Nikolaj Velimirović i mnogi drugi. U narodu i danas živi jako predanje o ovom vrlinskom mužu koji je i dalje neiscrpna riznica dobrodjetelji i utjehe za svakog ko mu molitveno pritiče. Postoje i nebrojena svjedočanstva o čudima iscjeljenja posredstvom svetog Jovana Vladimira. Njagove časne mošti danas počivaju u njegovom manastiru u Elbasanu.
