Možete li mi nešto podrobnije reći o varoozi i načinima njenog suzbijanja?
Petar M., Vojnić
Varooza je nametnička bolest pčela i pčelinjeg legla koju uzrokuje grinja Varroa destructor. Ta velika grinja vidljiva je prostim okom. Tijelo joj je ovalno i plosnato, posve pokriveno leđnim hitinskim štitom smeđecrvene boje. Cijelo tijelo varoe prekriveno je tankim dlakama i sitnim kukicama koje joj pomažu u prihvaćanju za tijelo pčele. Ženke grinje žive na odraslim pčelama i hrane se hemolimfom, a jaja nesu uz pčelinje leglo. Na pčelinjoj zajednici kao cjelini ne opažaju se znakovi ove bolesti dok je broj grinja malen. Ženke varoe žive ljeti dva do tri mjeseca, a zimi šest do osam mjeseci. U dobi od oko tjedan dana ženke počinju nesti jaja mliječnobijele boje, otpuštaju se s pčele i odlaze na saće gdje imaju legla. S obzirom na to da ih privlače hormoni, prvo će napasti na trutovsko leglo. U teškim oblicima bolesti može se naći i više od 20 varoa na leglu.
Ženke varoe su dobro pokretne, pa često prelaze s jedne pčele na drugu. Na podlozi se kreću brzinom od jednog do dva milimetra u sekundi i to krivudavo, privlače ih vitalne, brze pčele. Čim dotaknu pčelu, prihvate se za bilo koji dio njezina tijela i pokušavaju što prije doći do donjeg zatka. Tamo se zavlače između kolutića i probijaju opnu koja spaja dva kolutića i sišu hemolimfu. Tako zavučene prežive tokom zime. Čim se u proljeće pojavi novo leglo, prezimjele ženke varoe počinju nesti jaja. Glavni put širenja varooze je zalijetanje pčela u tuđe košnice.
U suzbijanju varooze koriste se različiti postupci i lijekovi. Neke od metoda suzbijanja su: izrezivanje trutovskog legla, izdvajanje radiličkog legla i blokiranje matice, izdvajanje zajednice s bržim razvojem varoe, formiranje novih zajednica, uzgoj i selekcija pčela tolerantnih na varoozu, a najpoznatiji i najčešći način suzbijanja varooze je kemijsko suzbijanje uz upotrebu organskih kiselina. Organske kiseline koje se najčešće primjenjuju u suzbijanju varooze su: mravlja, mliječna i oksalna kiselina. Ove kiseline se prirodno nalaze u medu, pa opasnosti od kontaminacije pčelinjih proizvoda gotovo da nema. Mravlja kiselina se primjenjuje u zajednicama u kojima je prisutno leglo. Mliječna kiselina se primjenjuje izravnim sprejanjem po pčelama, ali je potrebno paziti da se pčele ne bi “smočile”. Najmanje je opasna za pčele i pčelare. Najpoznatija i najčešća u upotrebi je oksalna kiselina, na koju pčele ne razvijaju otpornost, a primjenjuje se kada u zajednici nema legla. Otopina oksalne kiseline razara probavni sustav grinje i time joj onemogućuje prehranu, pa tako nametnik umire od gladi. Uz pravilno doziranje i upotrebu oksalna kiselina ima i veliku efikasnost od 98 do 99 posto kod tretiranja legla, što je vrlo bitno jer svi pčelari žele da pčele mirno prezime do proljeća.
U suzbijanju varooze pčelar bi trebao provoditi proljetnu (april, maj, juni) zaštitu izrezivanjem trutovskog legla, ljetnu zaštitu (juni, august, septembar) i zimsku zaštitu pčela (novembar, decembar, januar) tretiranjem oksalnom kiselinom, ovisno o podneblju i vremenskim prilikama.
Do sada se u svijetu koristilo preko 200 preparata protiv varoe, a kod većine postoji mogućnost kontaminacije pčelinjih proizvoda. Nažalost, još uvijek ne možemo znati postotak pčelinjih zajednica otpornih na varoozu i je li varoa samo vektor u prenošenju drugih bolesti ili pravi uzrok uginuća pčelinjih zajednica. Suzbijanje varooze na širem području efikasno se može provesti isključivo zajedničkim, istodobnim akcijama na svim pčelinjacima određenog kraja, dobro odabranim lijekovima i njihovom pravilnom primjenom.
