Ana Tasić: Nedovoljno se ulaže u kreativnost mladih pisaca

Piše: Bojan Munjin

Pozorišta u Srbiji radije će da traže pisca da dramatizuje klasičan roman, jer je to siguran dobitak na blagajni, nego što će podstaći mladog pisca da piše vlastiti komad. Takva atmosfera gde je novac važan, a ne kreativnost, ne ohrabruje mlade pisce

Ana Tasić (foto: privatna arhiva)

Zapažena kazališna kritičarka i teoretičarka teatra u Srbiji svakako je Ana Tasić. Predavala je na više kazališnih katedri u Beogradu, bila je selektorica ili u žirijima renomiranih kazališnih festivala, piše teatarske kritike za renomirane medije i vodi zapažene TV emisije posvećene predstavama, glumi i glumcima. Pitanje glasi: Kakvo je stanje u teatrima u Srbiji u posljednjih tridesetak godina?

Kojim temama se bavilo srpsko kazalište u 90-ima, nakon raspada Jugoslavije?

U 90-ima sam još bila gimnazijalka i studentkinja i manje mogu da govorim o pozorištu toga vremena iz ličnih sećanja, a više iz sekundarnih izvora i tekstova koje sam čitala. Rekla bih da je pozorište 90-ih snažno odgovaralo na društvenu stvarnost i bilo je vrlo živo. S druge strane postojalo je i pozorište tzv. bega od stvarnosti: šaljive predstave, lake komedije i satire. Ali predstave kao što su tada bile „Pozorišne iluzije“, „Bure baruta“, „Porodične priče“ i druge, govore o tadašnjem političkom trenutku na jedan pozorišno delikatan i vredan način.

Kako je to konkretno izgledalo?

To znači da su neke predstave koristile klasike, kao na primer „Pozorišne iluzije“ bazirane na delu Pjera Korneja iz 17. veka da bi govorile o trenutnoj političkoj situaciji i koje su tumačene u duhu novog vremena. Sa druge strane, „Porodične priče“ Biljane Srbljanović bile su direktan odgovor na traumu 90-ih, kao i komad „Turneja“ Gorana Markovića, koji govori o grupi beogradskih glumaca koji usred rata u Bosni hoće da izvedu nešto veselo. Iz ove perspektive  rekla bih da je tada sa tim predstavama, koje su se kritički odnosile prema stvarnosti u 90-ima, na neki neobičan način bilo više stvaralačke slobode nego sada. Te predstave su čak i u tako teškom vremenu mogle da se prikažu, a danas je takav kreativni impuls malo posustao. U 90-ima je to verovatno bilo moguće i zato što se politika tada nije toliko zanimala za pozorište…

A možda se radi i o tome što danas živimo neko tupo i turobno vrijeme, koje nije naročito poticajno za umjetnost.

Naravno. Ono što je danas na delu i što je dominantno, pa je to onda tako i u umetnosti, u pozorištu – to je ta tržišna orijentacija. Novac je uvek u umetnosti bio važan, ali je danas taj ludi kapitalizam razjareniji nego ikada. Takođe, javni budžeti namenjeni pozorištu su postali usmereniji ka uskim interesnim grupama, više se oslanjaju na političke, nego na umetničke ciljeve.

Pozorište i vlast

Koliko su TV serije, s gomilom pozorišnih glumaca koji u njima igraju, uticale na promjenu odnosa i umjetnika i javnosti prema vrijednosti i značaju kazališta?

U Beogradu se to jako dobro vidi. Glumci pozorišnih kuća masovno su angažovani u TV serijama i oni jednostavno zato nisu dovoljno posvećeni osnovnom poslu za koji primaju platu i pozorišnoj kući u kojoj su zaposleni. Naši glumci, prečesto angažovani u TV serijama i u sijaset drugih poslova, nemaju kad da se posvete pozorištu. Gluma je delikatan posao koji traži dugotrajnu pripremu, meditaciju i mir koji glumcu treba da bi izgradio svoju ulogu. Danas su naši glumci dekoncentrisani svim i svačim, neprestano su u žurbi i ti glumci staju na pozornicu u pauzi između dve serije. U Beogradu postoje odlični, prvorazredni glumci i prava je šteta što oni ne mogu na najbolji način da iskoriste svoj talenat. U manjim sredinama u Srbiji ipak nije tako i reditelji kažu da tamo imaju na raspolaganju sve glumce na probama od početka do kraja.

Naši glumci, prečesto angažovani u TV serijama i u sijaset drugih poslova, nemaju kad da se posvete pozorištu. Gluma je delikatan posao koji traži dugotrajnu pripremu, meditaciju i mir koji glumcu treba da bi izgradio svoju ulogu

Za dobra kazališta izvan Beograda postoji izraz da je to „umjetnički trijumf nad geografijom“. Kako zapravo žive teatri u malim gradovima u Srbiji izvan metropola?

I kod pozorišta izvan Beograda postoji nekoliko faza. Recimo tamo negde pre 15 ili 20 godina, kada je u Srbiji generalno cvetalo pozorište, ono je bilo jako živo i izvan Beograda. Tada je finansijska podrška javnim pozorištima bila značajna i taj deo materijalne egzistencije omogućio je da su ta pozorišta u Užicu, Nišu, Vranju, Šapcu i drugde pravila sjajne predstave. Takve predstave iz malih gradova gostovale su u Beogradu, pojavljivale su se na festivalima, dobijale su nagrade.

Kada i kako nastaju problemi s pozorištima u malim sredinama?

Opšte mesto srpskog pozorišta, nažalost, u tome je da ti zlatni periodi kratko traju. A onda kada nema kontinuiteta, teško možemo govoriti o nekom dugoročnom razvoju. Dobra vest je da neka srpska pozorišta u tim malim gradovima imaju podršku lokalnih vlasti. Ta činjenica odnosa tih ljudi na čelu grada i pozorišta može biti od presudne važnosti za razvoj ili stagnaciju nekog pozorišta. A onda, ako u nekom malom gradu pozorište predstavlja stup kulture lokalne sredine, stagnacija takvog pozorišta izaziva tragične posledice.

Kako je s teatrima u Vojvodini?

U Vojvodini je bolja situacija. Pozorišta u Novom Sadu, Somboru, Subotici, Zrenjaninu, Vršcu i drugim mestima dobro rade, a posebno bih istakla lep rad mađarskih pozorišta: Ujvideki Sinhaz u Novom Sadu i Deže Kostolanji u Subotici i mađarske drame u Narodnom pozorištu u Subotici. Oni imaju i posebna sredstva finansiranja mađarske nacionalne manjine koja daje Republika Mađarska i takođe oni su tradicionalno dobro organizovani, imaju sjajne predstave i vernu publiku. Moglo bi se reći da vojvođanska pozorišta uopšte predstavljaju svetliji deo priče o srpskim pozorištima u celini.

Koliko su veliki srpski pisci, klasici i njihova djela, prisutni na pozornicama širom Srbije?

Pa svakako da su prisutni takvi pisci na srpskim pozornicama: Sterija, Nušić, Bora Stanković, Ljuba Simović, Aleksandar Popović, Dušan Kovačević i drugi, i oni se tretiraju kao neka vrsta savremenih klasika. Ono što je u srpskom pozorištu problem to je manjak produkcije. Volela bih da u pozorištu budu prisutni i klasici i mladi pisci, ali ako u nekom pozorištu može da se realizuje tek par predstava u nekom periodu, a ne mnogo više, onda govorimo o depresiji i skromnom repertoaru. U poslednje vreme pozorišna produkcija generalno u Srbiji je baš sužena, skoro da dela mladih pisaca nisu ni prisutna, i repertoar se svodi samo na klasike.

Zašto je to tako?

 Naravno da na repertoaru treba da bude i Nušić i Simović i drugi, ali ponavljam – nedostaje razvoj mladih pisaca. Opet spominjem da je tamo negde oko 2010. godine bila mnogo bolja situacija, jer je dosta mladih pisaca bilo izvođeno na pozornicama po Srbiji. Ja sam tada bila selektorka Sterijinog pozorja i te godine je u Srbiji i regionu bilo preko 50 praizvedbi dela domaćih mladih pisaca. To je danas nezamislivo. U poslednjih nekoliko godina je bilo desetak praizvedbi savremene domaće drame u sezoni. Taj podatak je i bolan i frapantan. Postojao je u ono vreme karavan pozorišnih kritičara i teatrologa, koji su putovali po Srbiji, gledali predstave, i pisali o njima. On danas više ne postoji, jer mu je uskraćena podrška Ministarstva kulture.

Gdje su iščezli srpski mladi pisci?

 Sigurno da i danas ima dosta mladih pisaca koji zaslužuju da se njihovi komadi izvedu na sceni, ali se na njihovoj promociji ne radi dovoljno. Na drugoj strani, na primer, paradoksalno je da pozorišta iz Severne Makedonije na nas u srpskom pozorištu gledaju kao na srećnike, jer i u ovakvoj skučenoj situaciji mi imamo više izvođenja mladih pisaca nego oni. Kod nas se pojavi jedan Đorđe Kosić, Vida Davidović, Mina Milošević i još po neko, ali to je sve jako skromno u odnosu na tridesetak novih imena samo u jednoj godini u Srbiji, pre otprilike deceniju i po. To je danas poražavajuće.

Pisac na čekanju

Govorimo li o nekoj bolesti novog doba koja napada kreativnost i talentirane ljude?

Spomenuli smo druge medije. Ti drugi mediji, film, TV serije i digitalni spektakli odvukli su i pisce i publiku. Mi danas živimo u jednom grubom materijalnom svetu i ti pisci odlaze tamo gde ih zovu, gde će moći da budu plaćeni i od čega će moći da žive. Pozorišta naravno tu vrstu primamljive financijske ponude nemaju. Sa jedne strane kreativnost je osetljiva i složena kategorija koju pozorišta ne podstiču, a sa druge strane od nečega se treba živeti. Osim toga, pozorišta će danas radije da traže pisca da dramatizuje klasičan roman za pozornicu, jer je to siguran dobitak na blagajni, nego što će podstaći mladog pisca da piše vlastiti komad, što iz pozicije pozorišne uprave može da bude rizičan potez. Takva atmosfera gde je novac važan, a ne kreativnost, ne ohrabruje mlade pisce.

Paradoks je da publika u Srbiji hrli u teatar?

Da, to su nestvarne brojke interesa publike, na primer, u Beogradu da tako strasno želi da ide u pozorište. Nalazimo se u šizofrenoj situaciji: pozorišta ima malo čak i u Beogradu (u odnosu na, recimo, Budimpeštu koja ima isti broj stanovnika i deset puta više pozorišta), mladi pisci su na čekanju, a publika stoji u redu za karte kao da stoji u redu za hleb.

Mladi pisci su na čekanju za angažman, a publika stoji u redu za karte kao da stoji u redu za hleb. Srpsko pozorište je možda najmoćnije onda kada se na pozornici kroz male porodične priče prelamaju velike istorijske teme

Na Fakultetu dramskih umetnosti i na Fakultetu savremenih umetnosti, gde ste predavali više godina, bili ste naravno u direktnom kontaktu sa studentima. Kako izgledaju interesi te mlade generacije?

Današnji mladi ljudi daleko više žive u novim tehnologijama, nego što bi bili zainteresovani za pozorište u klasičnom smislu. Naravno, moja iskustva sa njima su zavisila od klase do klase, ali moj generalni dojam je da studente sa kojima sam radila mnogo više zanimaju drugi mediji i nove tehnologije, sa krajnjim ciljem da oni ovladaju veštinama upravljanja tim tehnologijama. Stara analogna umetnost i pozorište nisu u toj meri njihov interes. Današnji mladi ljudi su navučeni na tik-tok i druge oblike brze komunikacije i teško im je pričati o pozorištu, koje je u odnosu na taj digitalni svet „sporo i dosadno“. Današnji školovani glumci i mladi producenti pre sebe vide u serijama, hoće da rade na televiziji i novim medijima nego što hoće da se bave pozorištem.

Srpsko glumište je moralo da pregura svašta: i strogost i zabrane u komunizmu, i ratove i komercijalizam kasnije i nove tehnologije danas. Ono ipak i dalje radi. Kakve su zapravo osobine srpskog teatra nakon svih tih iskustava?

Srpsko pozorište žilavo svakako jeste. U tom smislu teško je o tom pozorištu izvući neke opšte zaključke, jer ima zaista različitih čak i fantastičnih predstava, kao i umetničkih poetika različitih teatarskih stvaralaca, premda mnogo toga tom pozorištu nije naklonjeno. Uvek ću se sećati reditelja Dejana Mijača, čija su dobrota i mudrost nadilazile svako doba. Ili, sigurno je to Andraš Urban i njegove provokativne predstave u razna vremena. Tu je Igor Vuk Torbica i njegov nenadmašni „Hinkeman“ i „Tartif“. Sa druge strane publika često voli da gleda laganije predstave, popularne glumce i klasične komade, a manje se vezuje za nove ideje i eksperimente na pozornici.

Što će biti dalje sa srpskim kazalištem?

Za razliku od velikih predstava 90-ih koje smo spomenuli, „Bure baruta“ ili „U potpalublju“, danas više nema predstava koje održavaju ono što zovemo duh vremena. U 2000-ima je duh vremena odražavala, na primer, predstava „Skakavci“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu po tekstu Biljane Srbljanović u kojoj su se prelamale lične traume i društveni problemi koji su se nas tada ticali. Zatim nešto kasnije važni su bili Sterijini „Rodoljupci“ u Narodnom pozorištu koji su na nov način, uz adaptirani tekst i songove, govorili o tom večnom problemu ljudske dvoličnosti. U poslednje vreme izvedba „Crno zlato“ u Beogradskom dramskom pozorištu značajna je predstava, jer govori o nekoj vrsti balkanskog porodičnog nasleđa i socijalne tranzicije u kojoj već dugo živimo. Srpsko pozorište je možda najmoćnije onda kada se na pozornici kroz male porodične priče prelamaju velike istorijske teme.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: