Zastupljenost srpskog jezika u kulturi i javnoj komunikaciji u Crnoj Gori pitanje je koje je prilično dugo prisutno u ovoj sredini, ali ono kao da neprestano izbija na površinu svojom neposrednom i problemskom aktualnošću. U novije vrijeme naročito, srpski jezik i kultura Srba u Crnoj Gori kao da postaju prvorazredno političko pitanje, za trenutnu državnu vlast u Podgorici, za akademske i kulturne institucije i za međunacionalne odnose u Crnoj Gori. O pitanju srpskog jezika u kontekstu kulture i svakodnevnog života u državi podno Lovćena razgovaramo s profesorom srpskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću, Goranom Radonjićem, koji je i član izvršnog odbora Matice srpske u Crnoj Gori.

Koliko su, dakle, srpski jezik i književnost danas prisutni u kulturi Crne Gore?

Rekao bih da je odgovor toliko predvidljiv i očigledan da ga je jedva neophodno saopštiti. Zastanimo za trenutak na samom tom pitanju. Čini mi se da bi njime bio zbunjen, recimo, Njegoš, ili Stefan Mitrov Ljubiša, ili Marko Miljanov, ili Mihailo Lalić, ili Borislav Pekić. Otprilike, kao što bi zbunjen bio Dante kad bi ga neko pitao o prisustvu italijanskog jezika i književnosti u Firenci ili u Raveni, odnosno Gete o prisustvu njemačkog jezika i književnosti u Frankfurtu ili u Vajmaru, ili, da odemo dalje u prošlost, Euripid o prisustvu grčkog jezika i književnosti u Salamini ili u Atini. Sama mogućnost i potreba da se takvo pitanje postavi govori mnogo o našem vremenu.

Na koji način?

To pitanje može biti povod da razmislimo šta u našem kontekstu, a i šire, uopšte znače termini kultura i prisustvo jednog jezika i književnosti (da izdvojim samo njih). Za ovu priliku, ostavljajući po strani sadašnje ideološke borbe – koje su, nadajmo se, ipak kratkoročne – konstatujmo da su srpski jezik i književnost prisutni i dominantni u Crnoj Gori, kao što su i bili. U prilog tome govori i to što ćemo iduće godine obilježiti osamdeset godina od osnivanja Odsjeka za srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Posebno je pitanje kakav je, recimo, ustavni i zakonski položaj srpskog jezika danas i koliko ga ima u raznim ustanovama. Valjda će se i to promijeniti.

Kultura povezivanja

Kako se njeguje srpska kulturna baština u Crnoj Gori?

U skladu sa prethodnim, reklo bi se da odgovor može zavisiti i od ugla gledanja. Postoje organizacije i pojedinci koji očuvanje srpske baštine vide kao svoj zadatak. Nažalost, ima i onih čije je djelovanje sasvim suprotno. Previše je pokušaja da se ovlada baštinom i prošlošću uopšte, da se ona stavi u okove savremenih ideologija. Valjalo bi zato imati u vidu riječi Ezre Paunda, da je tradicija ljepota koju čuvamo, a ne lanac za okivanje. Sjetimo se i da tradiciju, kako kaže Eliot, moramo steći velikim trudom. Ako kulturu shvatimo eliotovski i geteovski, što znači ne samo kao nacionalnu nego i kao dio kulture svijeta, kojoj imamo da ponudimo nešto originalno i neponovljivo, možemo onda pokušati i sami da nešto učinimo. Istovremeno, ne možemo a da ne uočimo i pokušaje da se uništi i ideja posebnih kultura, kao i ona kojoj mi pripadamo.

Previše je pokušaja da se ovlada baštinom i prošlošću uopšte, da se ona stavi u okove savremenih ideologija. Valjalo bi zato imati u vidu riječi Ezre Paunda, da je tradicija ljepota koju čuvamo, a ne lanac za okivanje

Kako u tom poslanju djeluje Matica srpska u Crnoj Gori?

Od osnivanja 2010. godine Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori njeguje, razvija i proučava kulturu srpskog naroda, kao i veze sa drugim kulturama. To čini organizujući naučne skupove, objavljujući i promovišući knjige i zbornike iz različitih oblasti, predavanja domaćih i gostujućih stručnjaka, izložbe, okrugle stolove, kao i školu srpskog jezika za strance, da pomenem samo neke od aktivnosti. Pritom, valja reći da je često to, kako kažete, poslanje, počivalo na radu relativno malog broja zanesenjaka. Prepreke su nerijetko dolazile iz raznih pravaca, ali bilo je i pomoći, što sve valja zapamtiti. Trudio sam se da doprinesem što sam najbolje mogao, i nastaviću i dalje, nadam se.

Koliko se srpska kultura mijenjala u Crnoj Gori proteklih decenija i kako izgleda korespondencija između srpske klasike i novijih dostignuća srpske kulture?

Srpska kultura u Crnoj Gori se mijenjala na razne načine, i pod raznim uticajima i pritiscima. Mnogi od klasika srpske kulture prisutni su i dalje, oko nekih se vode rasprave, pa i borbe. Čini mi se da bi pravi karakter tih promjena u srpskoj kulturi u našem malom crnogorskom prostoru tokom nekoliko decenija mogao da se razumije tek u jednoj umjetničkoj obradi. Zamišljam da bi takva obrada težila enciklopedijskoj sveobuhvatnosti kakvu smo imali kod nekih naših klasika. Nismo je još dobili, nadajmo se da ćemo je dočekati.

Ako bismo jednim pojmom željeli da okarakteriziramo srpsku kulturu Crne Gore, njenu specifičnost možda u odnosu na druge krajeve gdje postoji srpska kultura – kako bismo taj pojam definirali?

Kada u vezi sa tim pitanjem razmišljam o velikim srpskim piscima iz Crne Gore koje sam već pomenuo, ili, da dodam, o slikaru Petru Lubardi, ili o reditelju Zdravku Velimiroviću, čini mi se da je za njih, a i za mnoge druge, od naglašavanja neke lokalne specifičnosti mnogo važnija bila ideja povezanosti srpske kulture sa drugim krajevima. Sklon sam da tako i sam posmatram srpsku kulturu, jer mislim da je od razlika – a one bi se, kao i bilo gdje na svijetu, mogle tražiti na raznim nivoima, počevši od samog pojedinca – važnija kulturna povezanost. Uostalom, zar se kultura ne stvara i da bismo komunicirali sa drugima, te kako bismo se, patetično rečeno, povezali sa bližnjima u čitavom svijetu?

Vjerujem da ste u neprestanom kontaktu sa studentima. Kako izgleda glas mladih kada je srpska kultura u pitanju?

Koliko mogu da vidim i da razumijem, glasovi su različiti i kreću se u širokoj skali, što i jeste dobro. Čini mi se da osciliraju od okrenutosti tradiciji do njenog problematizovanja i preispitivanja, od isticanja individualnosti do redefinisanja svoje zajednice. Ako to jeste tako, značilo bi da smo i dalje dio velikog svijeta i da kao kultura imamo šta da kažemo i sebi i drugima.

Nikšić – grad kulture

Kako izgleda interkulturalni dijalog srpske kulture sa drugim kulturalnim zajednicama u Crnoj Gori i regiji?

Teško je o tome govoriti bez uzimanja u obzir prije svega političkih procesa – iskustvo nas tome uči. Dijaloga je uvijek bilo, ako ne organizovanog, a ono na individualnom nivou. Ali, da bi dijalog među zajednicama postao istinski trajan i plodonosan, neophodno je da se manje čuju glasovi koji taj dijalog razaraju. Reklo bi se da ipak, nakon teških i traumatičnih zbivanja, polako prelazimo u doba u kome će tog dijaloga, a sa njim i međusobnog razumijevanja, biti sve više.

Nikšić će 2030. godine biti evropski grad kulture. Kako će pulsirati vaš grad kada on te godine ponese tu titulu?

Radim u Nikšiću već dugo, i donekle pratim kulturni život toga grada i učestvujem u njemu, doduše ne toliko koliko bi možda neko očekivao. Svjedok sam i različitih amplituda. Nadam se da će 2030. godine, a i prije i posle tog značajnog perioda, kultura u Nikšiću, kao i u čitavoj Crnoj Gori, dobiti podsticaje za razvoj, što bi moralo i da bude blagotvorno i za čitavo naše, često uskomešano, društvo.

U kakvom je odnosu srpska kultura generalno, preko svojih poslenika, institucija i artefakata, sa kulturama u evropskoj i svjetskoj perspektivi?

Znamo da se i kao pojedinci i kao zajednice stalno oblikujemo u komunikaciji sa drugima: recimo, Mihail Bahtin govori o dijaloškoj prirodi i jezika i kulture, a Stiven Grinblat o pregovaranju. Bavim se i komparativnim istraživanjima, pa mogu reći da je jedna od konstanti srpske kulture stalan dijalog sa drugim kulturama. Od najstarijih nama poznatih stvaralaca pa do savremenika možemo pratiti kako su kod nas razni umjetnički pokreti i pojedinačna djela nastajali tako što su, između ostalog, stvaralački preoblikovali impulse koji su dolazili sa različitih strana svijeta.

Kada dolazi do „šumova“ u komunikaciji među kulturama, u ovom slučaju srpske kulture u odnosima sa svijetom?

Naši najveći umjetnici i u tematskom i u formalnom smislu bili su dio najvažnijih tendencija svoga doba, ali drugo je pitanje koliko su Evropa i svijet primjećivali naš doprinos kulturi. Koji aspekti srpske kulture, kada i u koje svrhe bi privlačili njihovu pažnju, što često nije bilo uslovljeno samo vrijednostima nego i geopolitičkim činiocima. Ta čežnja za Evropom i svijetom i reakcija ili ignorisanje tog svijeta, jedna je od naših čestih, da ne kažem stalnih, tema.

Naši najveći umjetnici i u tematskom i u formalnom smislu bili su dio najvažnijih tendencija svoga doba. Ta čežnja za Evropom i svijetom i reakcija ili ignorisanje tog svijeta, jedna je od naših čestih tema

Nedavno je član grupe Rolingstons, Kit Ričards, izjavio da ga umjetna inteligencija brine, ne samo zbog njenog mogućeg uticaja na muziku, nego ga brine uopće. I mnogi drugi u ovom današnjem dobu iskazuju sličnu zabrinutost. Kako vidite obranu nacionalne kulture od pritisaka modernih tehnologija?

Naravno, Rolingstonsi su bili dio mog odrastanja. (Nisam, međutim, išao na njihov koncert u Budvi 2007. godine, no to je druga priča). Kao i mnoge inovacije u prošlosti, i vještačka inteligencija može biti upotrebljena na različite načine, što znači da može donijeti i nove podsticaje za razvoj kulture. Tek smo na početku, i jeste razumljiva bojazan, pogotovo uz tolike knjige i filmove koji su nam najčešće predstavljali kako tehnologija vodi ka sumornoj budućnosti. Mislim, ipak, da bi jednom Džojsu, ili Bulgakovu, ili Borhesu, ili Kortasaru, ili Toni Morisonu, ili Pekiću, ili Kišu, ili Paviću, i mnogim drugima, moderna tehnologija bila još jedno od sredstava da se „iskuje još nestvorena svijest svog naroda“. Biće, siguran sam, njihovih nasljednika i u budućnosti.