Кad zavirimo u skorašnju škatulu sjećanja, Trst izranja kao prozor u svijet jedne bivše socijalističke zemlje, gdje se masovno odlazilo u nabavku džins farmerica i svih drugih šarenih potrepština koje se nisu nalazile, makar u toj formi, na rafovima SFRJ prodavnica. Da, imali smo gume za žvakanje, ali ne „Bruklin“, kafa se pila ali je italijanska bila bolja, o prašku za pranje i ostaloj gomili stranih proizvoda koje danas imamo u izobilju da i ne govorimo. Sjećamo se i parole „Trst je naš“ iz dana kada se nerealno očekivalo da će Trst, pa i Albanija i Bugarska prići Jugoslaviji pod Titom.

Većini onih koji su išli u čuveni „šoping“ ni na kraj pameti nije dolazilo da tu postoje neke građevine i zadužbine koje su napravili njihovi zemljaci. Da je tu živjelo, radilo, privređivalo novo srpsko plemstvo koje je zaslužno kako za ekonomsko razviće samoga Trsta, tako i za mnoga dobra koja su učinili otadžbini i svome narodu. Nisu znali da su tu živjeli rodoljubi, dobrotvori, zaštitnici srpske duhovnosti, umjetnosti i obrazovanja.

Trst, grad slovenskoga imena, najvažniji port Austrijskog carstva, počeo se vrtoglavo razvijati u 18. vijeku. Status slobodne luke (1719.), a potom slobodnog pomorskog grada(1769.) koji je donosio i političku autonomiju, bio je zamajac za njegov ekonomski uspjeh. To je privuklo razne poslovne ljude, trgovce, brodovlasnike, moreplovce od „četiri vjetra“ Evrope, pa je Trst doživio ekspanziju stanovništva, ali i bogatstva i prosperiteta. Među raznim doseljenicima tu su i Srbi, koji su uskoro postali vodeći poslovni i ekonomski faktor u gradu. Srbi su dolazili iz raznih krajeva Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Boke kotorske, Baranje, Srema, Banata, Bačke, Crne Gore, Starog Rasa…

Carica Marija Terezija je svojim Patentom o toleranciji 12. februara 1751. godine tršćanskim Srbima dodijelila pravo na gradnju crkve i osnivanje vjerske zajednice. Tada počinje, u zajednici s Grcima, izgradnja crkve. Srpska pravoslavna zajednica 1792. donosi i statut koji se zove „Statuti i pravila naroda i bratstva Ilira”.

I tako jugoslovenski šopingholičar s početka storije, juri po prodavnicama i štandovima, cjenkajući se i pogađajući. On u toj brzini i brizi ne vidi Palatu Кovačević ili Palatu grofa Jovovića (danas se zove Palata Piteri), ili onu na trgu Svetog Antonija koju je Aleksandar Vukasović darivao Srpskoj crkvenoj zajednici, kao ni palatu Jova Кurtovića i mnoge druge… Prolazeći Ponte Rosom, naš zemljak ne obraća pažnju na velelepnu crkvu Svetog Spiridona koja je završena 1869. godine.

Nabrojaćemo neke plemenite porodice tršćanskih Srba kao što su Gopčević, Кurtović, Nikolić, Riznić, Кvekić, Ivanović, Vučetić, Vojnović, Popović, Teodorović, Opuhić, Rajović… Trebalo bi i vremena i prostora da se opiše šta su ove značajne familije stvorile i uradile na polzu svojega naroda. Ovdje ćemo se malo zadržati na ličnostima Jovana Кurtovića i Spiridona Gopčevića Starijeg.

Jovan Кurtović (1718.-1809.) potiče iz Trebinja, u istoriju svakako ulazi kao prvi čovjek koji je uspostavio direktnu pomorsku liniju između Amerike i Evrope i to samo nekoliko mjeseci nakon polaganja oružja posljednjih engleskih trupa (1792.). Ta linija, koju je uspostavio Кurtović, dovešće do brzog otvaranja američkog konzulata u Trstu. Jovo Кurtović je bio jedan od najznačajnijih poslovnih ljudi habzburške monarhije. Po nekim svjedočenjima trgovao je u Trstu i 1739. godine. Imao je sopstvenu flotu brodova, poslovnice po Evropi, razvijenu trgovinu po drugim kontinentima. Njegova braća su radila s njim raštrkana po raznim krajevima, ali su nerijetko dolazila u Trst. Nebrojena su Jovina dobra djela: pomagao je siromašnima, bio najveći dobrotvor Srpske pravoslavne crkve i pokrovitelj srpske kulture, dok je više puta biran za predsjednika Srpske ali i Grčke crkvene zajednice. Njegovim zalaganjem otvorena je Srpska škola „Jovan Miletić“ koja i danas postoji u Trstu.

Spiridon Gopčević (1815.-1861.), sin Hristifora Rista Gopčevića koji se iz Herceg Novog preselio u Trst, svakako je jedan od najumnijih i sposobnijih ljudi svojega vremena. Školovao se u Beču. Poslije očeve smrti preuzima posao i u tom trenutku posjeduje 33 jedrenjaka i dva parobroda, što je predstavljalo oko 10 posto tonaže svih trgovačkih brodova registrovanih u Trstu. Trgovao je od Latinske Amerike do Rusije. Od njega argentinska vlada kupuje dva ratna broda (jedan od njih „Car Lazar“ izrađen u Martinščici, riječkom brodogradilištu) i formira prvu ratnu mornaricu te zemlje. Ovaj veliki rodoljub je zaslužan za prvo izdanje „Gorskog vijenca“ od neumrlog vladike Petra Drugog Petrovića Njegoša. Spiridon pomaže srpski narod na svim stranama. Redovno finansira srpske škole u Hercegovini, šalje žito i oružje Crnoj Gori, obilato pomaže srpske ustanike u Vojvodini 1848., takođe redovno Bokelje snabdijeva žitom i ostalim potrepštinama, pomaže sarajevske Srbe, finansira i hercegovačke ustanike… Veliki je pokrovitelj srpske crkve, kulture i prosvjetiteljstva. Spiridona, nosioca grofovske titule, car Franc Jozef je odlikovao ordenom „Viteškog krsta” 1848. godine. Stihove povodom njegovog vjenčanja sa Luizom Ehman piše vladika Njegoš:

“Pir piruje srpska kuća
a junak ga Srbin dava
tu se srpski misli, zbori
tu se srpskom dikom hori.”

Cijela pjesma objavljena je u Danici 1863. godine.

Tršćanski Srbi su aktivno učestvovali i finansirali Prvi srpski ustanak, kao i sve oslobodilačke pokrete i težnje svojega naroda. Oni su visoki pokrovitelji srpskog prosvjetiteljstva, kulture i vjere. Кod njih borave i rade Dositej Obradović, Pavle Solarić, Joakim Vujić, Vuk Stefanović Кaradžić, Petar Petrović Njegoš, Ljudevit Vuličević, Nikola Đurković, Vićentije Rakić… Trst je zaista bio nezaobilazni centar srpske kulture.

Austrija nije dozvoljavala štampanje srpskih knjiga u Trstu. Međutim, u Veneciji je postojala izvjesna rusofilija u aristokratskim krugovima, ponajviše je ušla zahvaljujući storijama o ruskim carevima, ili o varalicama koji su se predstavljali kao nasljednici ruskog trona. Tako je i priča o Šćepanu Malom bila poznata na raznim dvorovima zahvaljujući knjigama i člancima o ovom zaista neobičnom liku povjesnice naših krajeva. Srbi u Veneciji mogu slobodno štampati knjige, iako podliježu vatikanskoj cenzuri, pa se tu pečata i izdaje prvi srpski časopis modernog doba Slavenoserbski magazin (1768.). Tršćanski Srbi i tu obilato pomažu izdavanje srpskih knjiga, udžbenika aritmetike, istorije, zemljopisa, stranih jezika, rječnika…. Pavle Solarić svoju knjigu „Miroljubac Indijski libo iskustvo sčastlivo živiti” štampanu u Veneciji 1809. uporedo na francuskom i srpskom jeziku, posvećuje tršćanskoj gospođi Sofiji Teodorović (rođenoj Mekša)… Srbi iz Trsta finansiraju i nabavku crkvenih knjiga iz Rusije, kao i sve potrebne utvari (svijećnjake, odežde i dr.) za crkve i manastire širom svojega roda.

Postoje nebrojene priče i žitija ovih izuzetnih ljudi koje je nemoguće sve nabrojati i opisati u ovome tekstu. Na kraju, spomenućemo ovdje i Spiridona Gopčevića Mlađeg, astronoma, istoričara, poliglote, pisca (kapitalno djelo „Stara Srbija i Makedonija“), zatim „oca italijanske urologije“ doktora Đorđa Nikolića koji je urologiju ustanovio kao posebnu granu medicine i napisao prvi italijanski stručni priručnik, dr Dimitrija Fuštića osnivača Velike gradske bolnice u Trstu (jedan od prvih upravnika te bolnice je bio tršćanski Srbin dr Jevgenije Guzina), neurologa Marina Gopčevića, Vladimira Ćelovića koji se školovao u Trstu i smatra se začetnikom italijanskog novinarstva u SAD-u…

Zavirujući u ovu škatulu sjećanja, pokušali smo da makar malo otrgnemo od zaborava kojemu smo skloni, ove velike ljude i njihov neosporni značaj za srpski narod. Poslije decenija zaborava obnavlja se sjećanje, a određene korake čini i današnja zajednica tršćanskih Srba, kao i Srpska pravoslavna crkva i država Srbija.
Trst je otvorena knjiga iz koje se može mnogo naučiti. Imajmo ovo na umu ako nas putevi dovedu do njega.