Razvojem tehnologije komunikacija putem interneta postaje sve dostupnija. Nije važno kojoj generaciji pripadate ili čime se bavite, podrazumijeva se da imate otvoren profil na nekoj od internetskih platformi. Jedna od najpoznatijih i najraširenijih platformi je Facebook ili knjiga lica, kako glasi prijevod s engleskog jezika. Dok je prvotna funkcija Facebooka bila omogućiti lakšu komunikaciju među studentima Harvarda, danas se ovom mrežom služi čak 1,6 milijardi ljudi u svijetu.
Među fejsbukovcima je i velik broj izbjeglih iz Hrvatske. Rasutima na sve četiri strane svijeta, bez kontakata i mogućnosti da uspostave ponovnu komunikaciju s onima s kojima su živjeli i dijelili dobro i zlo, uz koje ih vežu uspomene i sjećanja, ova društvena mreža izbjeglima je omogućila ponovno povezivanje i razmjenu uspomena i priča o sudbini koja ih je zadesila. Gotovo svako mjesto na Baniji ima svoju Facebook stranicu ili grupu unutar koje okuplja stanovnike tog mjesta, njihove potomke i sve one koje nešto veže uz taj kraj. To su grupe u kojima se razmjenjuju recepti tradicionalnih banijskih jela i kolača, dijele stare fotografije mjesta i svetkovina, one koje su se u ratnom vihoru uspjele sačuvati. Ima tu različitih fotografija izvučenih iz naftalina: mladića kako jašu na pastusima, lijepih djevojaka u čednim nošnjama, skrušenih baka, plodnih njiva, starih kuća, prizora iz lova i raznih prigodnih okupljanja. Traže se prijatelji, rodbina i poznanici. Jednom riječju, povezuju se oni koji se dugo nisu vidjeli i da nema ovog načina komunikacije, vjerojatno se nikada i ne bi.
Jedna od takvih grupa je i Gornji Javoranj – Sveta Petka. Grupa je to koja okuplja dvjestotinjak Javornjana iz cijelog svijeta. Njezin administrator je Miroslav Bomeštar, inače učitelj po struci. I Miroslavov otac je bio učitelj.
– Godine 1964. moj je otac dobio posao u Dvoru, odnosno u Gornjem Javoranju. Polazio sam šesti razred osnovne škole kada smo se iz Bosne doselili na Baniju. Gimnaziju sam pohađao u tadašnjem Bosanskom Novom, a studij razredne nastave završio sam u Petrinji. Ipak, u duši sam ostao Bosanac – priča nam Miroslav, no ne poriče svoju bliskost s Banijom i Dvorom.
– Doselili smo se u Gornji Javoranj, a supruga mi je iz Donjeg Javornja. Bliskost je sasvim očita – kaže u šali.
Miroslav je umirovljenik u Velikom Gradištu u Srbiji. Uživa u unucima i obitelji, ali redovno dolazi u Dvor. Kuću je, kaže, skrpio, pa ima gdje doći, a trudi se i da održava imanje.
– Grupu sam osnovao iz nostalgije, želeći da nekako okupim Javornjane širom svijeta. U grupi objavljujemo kratke vijesti iz rodnog kraja, iz naših života – priča Miroslav.
Sve što se objavi može se i komentirati. Komentari najviše govore o nostalgiji onih koji su napustili svoj kraj. Tako nam je ostala upečatljiva slika osnovne škole u Gornjem Javornju, nekada puna djece, a danas derutna, zarasla u šikaru, razbijenih prozora i nakrivljene ograde. Ispod komentar: “Gledali smo kako se gradila, a sada se ruši.” Onima koji su svoja prva slova naučili u toj školi nije lako gledati kako se nekada ponosna zgrada danas pretvara u ruševinu. Kao i svaka druga kuća koja je ostala prazna nakon što su je napustili njezini stanovnici. Dok prolazite pored njih, čini se kao da vape za životom, cikom, vriskom i grajom. Nažalost, teško će se više ikada napuniti klupe u tim školama i te kuće stanovnicima. Isto kao što će se teško okupiti u svojim nekadašnjim mjestima života oni koji su danas povezani putem društvenih mreža. Čini se da je za takvo okupljanje kasno. Stasala je nova generacija za koju velike udaljenosti ne predstavljaju prepreku. Ali isto tako, ostala su samo sjećanja o zavičaju zapisana na društvenim mrežama. I ništa više.
