Prije ravno četrdeset godina, baš na Veliki petak 1982. izašao je album Idola „Odbrana i poslednji dani“. Ploča koja gotovo u svim listama najboljih jugoslavenskih rokenrol albuma od tada kao po pravilu zauzima prvo mjesto. Album koji i danas zapanjuje smjelošću, tekstualnom i muzičkom, voljom za istraživanjem, neuobičajenošću unutar tadašnje domaće scene, album o kome se mnogo pisalo i govorilo, polemiziralo i čak postizao konsenzus neke vrste, ali koji trajno sjaji nečim tamno zagonetnim, što nije mistifikacija nego nešto što i sad ostavlja neodgovoriv mistički trag za sobom nakon svakog slušateljskog povratka tim neobičnim, očuđenim pjesmama, tekstovima i muzičkim rješenjima. Ploča je to „s otvorenim krajem“, nešto kao „rokenrol Uliks“ ili Sgt. Pepper, gdje se čitanja množe sa svakom novom generacijom i ponovnim vraćanjima savremenika ovom radu. Album je objavio zagrebački Jugoton, a urednički ga potpisao Siniša Škarica, nesumnjivo najveći muzički urednik i, kako bi Amerikanci rekli, „lovac na talente“, u povijesti jugoslavenske diskografije. S jedva kojim danom zakašnjenja u odnosu na datum izlaska prije četrdeset godina, Croatia records, nastavljač Jugotona „na smanjenom prostoru“, objavio je remasteriziranu verziju „Odbrane i poslednjih dana“, s pratećim tekstovima i materijalima, što je još jedan dodatni povod za razgovor sa Sinišom Škaricom, čovjekom neobično disciplinirane memorije i silne energije koja se na svaki razgovor o njegovom minulom radu i uopće o muzici „upali“ i kao da se ne može potrošiti. Njegov insajderski pogled na historijat i kontekst stvaranja ovog magistralnog albuma naše muzike i kulture, u vremenu svakovrsnih mistifikacija, iskrivljavanja i dopisivanja, posjeduje autentičnu, gotovo dokumentarističku vrijednost, svjedočanstvo koje je u današnjem stanju stvari neplativo.

Jesen je 1981. Kao njihov urednik u Jugotonu ti naravno znaš da Idoli u Beogradu snimaju album, i to album od koga se mnogo očekuje. Nakon koliko vremena dolaziš iz Zagreba provjeriti šta se događa tu?

Godinu dana prije snimanja te ploče, u istom glavnom, velikom studiju, u „Šestici“ Radio-televizije Beograd, bio sam skoro tri mjeseca prisutan kad je Bijelo dugme snimalo „Doživjeti stotu“. Onda smo se jako povezali svi jer je paralelno s Dugmetom išao „Paket aranžman“. Bregović se upoznao s Idolima kad su snimali u studiju „Druga maca“ kod Enca Lesića. Već je ranije skužio Idole, pričali smo o njima na snimanjima u toj Šestici, a Pera Luković mu je već prije poklonio njihov prvi singl „Retko te viđam sa devojkama“. To je izašlo s časopisom „Vidici“. Bregović se baš jako za njih zakačio i rekao da ako Jugoton uzme Idole, on će im raditi produkciju. Pošto sam ja uzeo sve bendove, cijelo izdanje koje se tad još nije zvalo „Paket aranžman“ nego „Produkcija Druga maca, Broj jedan“, što je bio neki radni naziv, rekao sam Bregoviću da će „Maljčiki“ sigurno biti prvi singl – ta pjesma je od početka odskakala – i on im je u Jadran filmu u Zagrebu producirao taj singl. Godinu poslije, Idoli su tražili da dobiju praktički iste studijske uvjete kakve su imali Bregović i Bijelo dugme: da dobiju Jocu Viškovića, inženjera zvuka, koji je tada bio sredovječan čovjek, stariji desetak godina od mene, htjeli su da on to kontrolira i vodi jer je nadzirao i Doživjeti stotu, iako je na tome radio i Rade Ercegovac kao ton-majstor. Htjeli su i Mileta „Pileta“ Miletića kao drugog snimatelja, odabrali „Šesticu“ i „Trinaesticu“ za snimanje, dva studija u Radio Beogradu. Počeli su snimati u 11. mjesecu 1981. – ja sam na tim snimanjima bio možda dva puta, ne više sigurno. Vidio sam da muku muče, da je to snimanje jedna muka.

Šta čuješ točno, šta ti oni puštaju?

Nešto čime ni oni nisu zadovoljni, niko nije bio zadovoljan. I u susretima s njima vidio sam da će to sve teško ići. Ali imali su carte blanche: „Radite novu ploču? Okej. Radite, vi ste to zaslužili, napravili ste krasan mini-album, vjerujem u vas, imate potencijal“. Taj mini-album prvi, zajedno s Filmom, otišao je u preko sto tisuća primjeraka – dakle, imali su kredita. Na snimanju pak „Odbrane“, snimali su i brisali, snimali i brisali… I to je prava istina o toj ploči. Kad su bili gotovi sa snimanjem, u drugom mjesecu, sad već sljedeće, 1982. godine, nije me iznenadilo da je to u isto vrijeme i dobra i jedna vrlo teška ploča. Zvukovno drukčija od svega što su s producentom Pikom Stančićem radili u Režiji 4, u Radio Zagrebu, kad su snimili mini-lp. Sa „Odbranom“ bilo mi je potpuno jasno da od velike tiraže tu ništa biti neće, ali sam skužio da oni, naravno kombinirajući i postulirajući „to nešto“ što je trebalo biti drukčije, na kraju de facto i jesu napravili nešto potpuno novo. U tome su uspjeli. Moguće da je na toj, da tako kažem, „ideološkoj strani“ prevladavao Šaper. On se bio zanosio filozofijom i teozofijom, razmišljao o Bogu, o religiji, ali je činjenica da je što se tiče sviračkog dijela, od Vlade Divljana preko Zdenka Kolara, zapravo jedino što je funkcioniralo opet bila Divljanova muzikalnost i autorska snaga. I kad se isključi tih nekoliko njegovih pjesama, „Nebeska tema“ ili „Posljednji dani“, „Rusija“… probaj te pjesme nalijepiti na mini-lp pa ćeš vidjeti da je to to. A „Odbrana“ bez tih naslova ne bi bila to što jest. Na toj različitosti je i njena snaga koja je izronila puno kasnije. Nedavno sam išao malo pogledati u arhive: u to doba je časopis ROCK pravio godišnje liste – kritičari biraju pet albuma. U anketi iz ’83. s osvrtom na ’82. godinu, od 29 važnih anketiranih samo se Dražen Vrdoljak nije odazvao, a svi ostali kritičari, od Pece Popovića do Darka Glavana jesu. I sad pazi: od tih 29, uvjerljivo na prvom mjestu su – Azrini „Filigranski pločnici“. Drugi na listi jesu bili Idoli, ali s razlikom od četrdeset glasova i pritom čak njih šesnaest nije vidjelo „Odbranu“ među prvih pet! „Odbrana i poslednji dani“ tek je s vremenom i patinom dobila tu dimenziju svoje snage i višeslojnosti, tu aureolu i epitet najboljeg albuma, onako kako su je kritičari promišljali, a onda na kraju krajeva i publika.

A ti?

Ja nisam promijenio mišljenje. Nije mi neobično da je ta ploča tako visoko cijenjena. Meni je neobičnije što je „Ravno do dna“ (trostruki album grupe Azra, snimljen na koncertima u zagrebačkom „Kulušiću“, u jesen 1981.) u glasanju čitatelja Večernjeg lista osvojila prvo mjesto, ispred „Sunčane strane ulice“ i „Dnevnika jedne ljubavi“ Josipe Lisac. Iako je to live-album, to je meni draža ploča.

Dobro, to je pogled iz današnjice. Ali tada u studiju, dok se snima „Odbrana“, kako to izgleda sve, kako se Idoli drže kao bend, kakvi su odnosi? Oni nemaju ni producenta na albumu.

Nemaju. Uzeli su razne, Gorana Vejvodu, Mileta Piletića, koji je svirao i neke gitare, imali su tehničko vodstvo. Ali ne mogu ovi svirati umjesto njih. Oni, Idoli, nisu bili svirači. To je redukcija bila. Ja imam filozofiju jednu: ako uzmeš recimo „Lišće prekriva Lisabon“ Električnog orgazma – zašto je ta ploča eksperimentalno tako sjajna i možda najbolji njihov rad, tako neobična, drukčija, i, ako hoćeš, ispovjedna kad je u pitanju sam Gile? Kad ti na jednoj strani fali ona sviračka vještina kakvu imaš kad ti u studio uđu Dado Topić, Josip Boček, Vedran Božić i Ratko Divjak – onda nema problema. Oni ti sviraju, ovaj ima ideju kako pjesma ide, on otpjeva, oni sviraju i to je gotovo. A ovi (novovalovci) moraju krpati sve svoje rupe negdje. A inteligentni su i znaju. Htjeli su napraviti nešto drugo i posebno i na kraju su uspjeli. Ali su se jako mučili. Preko 400 sati. Radili su dva-tri mjeseca u dva studija, dok konačno nisu meni donijeli taj materijal i ja sam bio sretan što je to gotovo.

Kad slušaš prvi put u proljeće 1982. pjesme na albumu redom – ide prvo „Kenozoik“, hajde to je prihvatljivo. Ali onda kreću sve teže, sve kompleksnije teme i muzika. I onda taj stožerni, kapitalni moment: kako si reagirao kad si čuo „Moja si“, onako radikalnu, zbunjujuću, tešku, zastrašujuću upravo? Pa još na kraju, kad pjesma završi, ide „coda“, glas Šaperov, crkvena himna, pravoslavno pojanje…

Ne, ne, nije to mene smetalo ni iznenađivalo. Već smo imali te šokove u Jugotonu, s „Hrist je bio kopile i jad“ (čuveni cenzurirani stih iz Bregovićeve pjesme „Sve će to o mila moja, prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš“, s albuma Bitanga i princeza, Bijelo Dugme 1979.)… Kod Idola ostao je stih „Isus je naš maj“, nije se mijenjalo.

A pjesma „Glavna ptica“ i stih „Maršal je moj bog“? Ta nije mogla proći i promijenili su stihove.

To su oni sami mijenjali već. U pravu si, bila je to neka vrsta autocenzure. To je bilo loše, ali mi smo već bili navikli. Tako smo odgajani. Ali sve drugo je moglo. Sad spominju ćirilicu na naslovnici. Ja sam ćirilicu naučio kad i latinicu, nije to kao danas, nije isto kao i ovim generacijama. Meni je to bilo potpuno normalno.

Dakle, donose ti i prijedlog omota: na naslovnici je fragment srednjovjekovne freske preko koje je ispisan naslov albuma Miroslavljevom ćirilicom… Kakva je tvoja reakcija?

Kongenijalno samom materijalu, sukladno materijalu. Nekomercijalno, ali – idemo! To je to, ulazimo u taj posao. Ljepše bi bilo da su njihove face, s unutrašnjeg omota, one kolorirane, Goranke Matić. Ali ostalo je ovo i to je okej. Tako je zamišljeno. Jedan pomalo zatvoreni album, kakav su htjeli. Oni su tu malo koketirali s religijom, s pravoslavljem…

Sjećaš li se svoje reakcije kad si na kraju „Moja si“, koja je već jako teška po sebi, čuo Šapera kako pjeva „spasi nas, utešitelju blagi, pojuščija ti, Aliluja…“? Nisi se uplašio? Krstić kaže da si se „skamenio“.

Nisam, nisam (smijeh). Ozbiljno. To osjećaš kroz tu ploču. Poslije se govorilo da bi to „Moja si“ moglo u stvari biti kao „monasi“. To su spekulacije. Kao i ono o transrodnosti i androginiji (stihovi: „Moja si, moja si, i sebe gleda/ dok se oblači.// On bi voleo biti ta devojka, on bi voleo da ga vole drugovi, da proba sebe da izmeni.“)… Takve ploče, takvi albumi, kao i knjige, ostavljaju prostor naravno za različita tumačenja.

Jesu ti donijeli „Glavnu pticu“ tada sa stihom „Maršal je moj bog“ ili već promijenjenu?

Bila je originalna verzija.

I ti njima: „Dečki, ovo ne može…“?

Ne, ne, nikada nisam tako razgovarao. Rekao sam im, mislim: „Šta ćemo s ovim? Hoćete, ili hoćemo, ovo zadržati?“ Pa imao je Džoni „Filigranske pločnike“ u isto vrijeme i pjesmu „Tko to tamo pjeva“: „Blindirani brodovi, vozili te na četiri strane…“. Znalo se, naravno, na što aludira.

I on je isto cenzurirao sebe, promijenio stih u verziju koja je na albumu: prvobitno „i nesvrstan, rođače“ promijenio je u „i velikodušan, rođače“.

On je sam to napravio. Isto kao i „Rusi dolaze“ (u pjesmi „Kurvini sinovi“), na svim nastupima pjevao je tako, a na ploči je sam promijenio, ja nisam ni znao, poslije sam vidio i čuo te autentične snimke. Tako su i Idoli rekli: „Ma da, dobro, to nije bitno“.

Kad govoriš ovo za Šapera i njegovo bavljenje filozofijom i teozofijom. Jeste vi tada razgovarali o idejama ili si to kasnije saznao?

Kasnije. Nisam ja toga bio svjestan, niti smo mi razgovarali na taj način o tome. Mi smo naravno u Jugotonu kužili da je tu jedan pravoslavni pjev. Mislim, to bi svatko čuo tko se imalo bavi muzikom ili je vjernik. Dobro, ja nisam vjernik, ali mi je bilo poznato, sto puta sam čuo pravoslavno pojanje. Uostalom, Jugoton je samo četiri godine prije, 1978. objavio čuvenu Mokranjčevu „Liturgiju sv. Jovana Zlatoustog“ u izvedbi Akademskog zbora Ivana Gorana Kovačića, pod ravnanjem jednog Kranjčevića i solo baritona kakav je veliki Vladimir Ruždjak.

S tom pločom je nešto postalo vidljivo unutar benda – podjela u kojoj su s jedne strane Vlada Divljan, a s druge Šaper i Krstić. Jesi li osjetio nešto od toga tada?

Ne. To tada nisam osjetio. Nisam osjetio čak ni kad su radili „Čokoladu“, kad su se pokušali vratiti tom „kemp“ izrazu, što su ga bez rezerve koristili na mini-albumu.

Kad je „Odbrana“ izašla napokon, ti si bio siguran da se neće prodavati?

Da, mada, to se na kraju i solidno prodalo, nekih tridesetak, četrdesetak tisuća, blizu zlatne ploče u to vrijeme, koja je tada bila 50.000 prodanih komada. Za jedan bend koji je prije toga prodao sto ili blizu dvjesto tisuća, doduše u zajedništvu i simbiozi s Filmom (kasetno izdanje imalo je mini-album Idola s jedne strane, a s druge Film „Live… u Kulušiću“), kasnije i „Čokoladu“ u blizu 300.000, moglo bi se reći da jest bio podbačaj u pitanju. S druge strane, kad je recimo grupa Animatori izdala prvi album godinu kasnije – pitki, autorski pop, pa nisu prodali ni 30.000, za razliku od Idola koji su napravili tako zatvorenu ploču.

Je li ti itko u Jugotonu rekao „Šta si ti ovo objavio“?

Ne, nije. Veće probleme je svojom izravnošću stvarao Štulić. Sa svojim live-albumom „Ravno do dna“, koji je imao takve tekstove da smo morali ubacivati one komentare na omot, da se ogradimo. Kod Idola ta je ezoterija bila zamagljena i to nije nitko primjećivao. A u ono vrijeme ni ćirilica nije se postavljala kao problem, kao danas, kad to izgleda kao jako provokativno.

Ne govorim u tom smislu da bi ćirilica bila provokativna, učila se u školi uostalom, nego mislim na nešto drugo. To je 1982., Dinamo postaje prvak Jugoslavije, Cibona se pojavljuje, imaš u Zagrebu i u Hrvatskoj jedno buđenje i bildanje identiteta druge vrste.

Shvaćam šta hoćeš reći. Ali to pojanje i sve što je vuklo na religiju kod Idola, na pravoslavlje, mene nije smetalo, a takve informacije iz javnosti nisu dopirale do nas. Moguće da ljudi jesu u svojim domovima tako reagirali. Ne znamo šta se u glavama ljudi događalo. Mi se i danas iznenadimo kad čujemo neke i pomislimo „gle šta govori, a gdje je bio onda?“. Ali to ti je tako. Ljudi su možda mislili svoje, ali nisu izlazili van s time. Čak ni kritičari koji su pisali o „Odbrani“. U tom smislu je možda izgledalo kao da Idoli hoće pod svaku cijenu napraviti nešto drukčije, što bi moglo provocirati, ali da zapravo nisu postigli cilj. Tako je izgledalo. A sad s ovim pomakom i pogledom unatrag, izgleda da ipak jesu. Jer album i danas ostavlja dojam i kad vidim što ljudi komentiraju, kako komentiraju taj album, koliko su različita mišljenja – uglavnom pozitivna, samo svatko ima svoju ideju šta su htjeli napraviti s time – onda izgleda da su Idoli postigli efekt i postigli ono što su u svojim glavama htjeli. Iako nisu bili tako egzaktni, niti s nama, nego su moguće rekli „’ajmo to napraviti pa da vidimo što će od toga ispasti“. Nije bilo nekakvih posebnih sukobljavanja. Veći su problemi dakle bili s Bijelim dugmetom i „Bitangom i princezom“, odnosno s Azrom, gdje sam se ja, zajedno s Mirkom Bošnjakom, direktorom Jugotona, morao dovijati kako da to ne izazove burna reagiranja. Jedan jedini put kad smo bili stvarno pozvani na općinski sud, to je bilo radi pjesme „Pukovnik i pokojnik“, Azre, s albuma „Krivo srastanje“. Stigla je prijava sudu od nekog penzioniranog oficira. Nekog pukovnika vjerojatno.

Ovo s Idolima nije bilo tako „čisto“, na dlanu, pamfletistički, kao što je radilo Prljavo kazalište ili Džoni. Kasnije je i on radio u šiframa. Ovakva sakrivena priča kao što je bila kod Idola nije izazvala reakcije. Možda su oni mislili da hoće i time doseći i komercijalnu razinu, ali naprosto nije.

Ovo će čitati i mnogo mlađa publika. Treba staviti stvari u kontekst. Ima oko ove ploče jedan konsenzus, od samog benda do kritike: album ne bi mogao takav izaći u PGP RTB-u, niti u Beogradu. Morao je biti Jugoton, Zagreb, a Beograd nikako.

Gledaj, to je tako smiješno. Čitam sad Bilića, intervju, gdje kaže „Mi u Hrvatskoj nismo mogli govoriti ono što su govorili Srbi“. Govori o nogometašima, iz pozicije reprezentacije, gdje su oni svi bili pomiješani. Ja sam se nasmijao na to, ali s druge strane si možda u pravu. Tako su vjerojatno u Beogradu rekli „Mi to ne bi, ali mogu Hrvati objaviti“. Kao što bi možda oni objavili nekog katoličkog izvođača. Iako, ni to nije tako zapravo, jer svojedobno su Glas koncila i Arsen Dedić i grupa „Žeteoci“ izašli s religioznom tematikom. Objavili smo tu ploču iz usluge (album „To nije tajna“, katoličkog pop-sastava VIS-a „Žeteoci“, 1969., prve ploče duhovne glazbe u pop-stilu u nas, op.a.). Netko je „gore“ to trebao, da li Savka, ili tko već…

To je druga era. Govorimo baš o onom momentu, ’82., dvije godine poslije Titove smrti, malo prije nego što umre Ranković, i tako dalje…

Ti misliš da PGP to ne bi objavio, nego jedino smo mogli mi? Možda, ali razlog je zapravo drugi: mi smo jedini ionako sve to skupa i objavljivali, cijelu scenu, s iznimkom Riblje čorbe, koja je poslije i sama došla u Jugoton nakratko, snimila jedan album. Činjenica je da je sve bilo kod nas, novi val čitav, a onda i Oliver Mandić, i Zana, i Laboratorija zvuka, i beogradska i novosadska scena… Tako da se to pitanje nije ni postavljalo. Sa svima je tako bilo. Kad su u PGP-u snimili Šarla akrobatu i čuli kako to zvuči, kao avangarda, i odbili ih, onda su mene nazvali. Jednom usred komisije, na sastanku sam, zove me Koja i kaže da su ovi u PGP-u rekli da ih to ne interesira. Pita me je l’ bismo mi to kupili, a treba samo platiti troškove snimanja tamo, u „Petici“. Rekao sam: Naravno da hoćemo, pa mogli ste odmah doći, niste trebali tamo ni ići. Oni su jedini od tri benda s Paket aranžmana iskočili i odlučili da će raditi za PGP. Sve je dakle bilo upućeno na Jugoton. Kritika beogradska je uostalom i pisala: blago nama što postoji Jugoton. Tako i sa „Odbranom“. Nije imalo veze s temom, koja je „domaća“ tamo, pa će ovi „preko“ lakše objaviti.

Ukratko, kad se pokušaš izmjestiti u ono vrijeme, nisi nikako mogao pretpostaviti da će se o toj ploči govoriti 40 godina kasnije?

To sigurno nisam. Ali je tu i do mog ukusa. To je velika ploča, stvarno jako dobra, ali ja bih mogao nabrojati deset ploča koje su meni draže i po meni važnije, koje stoje ispred te ploče. Čak bih i mini-album samih Idola (1981.), kad ne bi bio uskraćen za barem jedno dvije-tri stvari, stavio na takvu listu jer su oni, po meni, bliži tome nego ovome što su napravili na „Odbrani“. Tamo je spontanitet, a ovo je konstrukcija. Ja znam kako su to radili.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje: