Slušajući predavanje u muzeju „Kozara“ i predavanje kustosa Memorijalnog muzeja „Jasenovac“ o velikom stradanju civila i partizana od strane nacista i njihovih pomagača ustaša i četnika, razmišljala sam o ideji antifašizma, o njegovoj snazi da ujedini ljude koji su se, bez obzira na različitu naciju i religiju, zajedno borili za goli život i slobodu. Nadmoć okupatora te nedostatak resursa za ratovanje u odnosu na izuzetno opremljenog neprijatelja nadomjestili su ujedinjenom snagom i ujedinjenom sviješću da je fašizam zlo koje ne pošteđuje ništa i nikog pred sobom. Ustaše, zaražene idejom fašizma i homogene države, osnovale su brojne logore Jadovno, Jasenovac, Stara Gradiška, Donja Gradina itd. u kojima su ubili neprebrojivo mnogo ljudi, za koje se pored svih njihovih obilježja zna samo da su bili Srbi, Židovi, Romi… Teško je opisati strahotu tih logora, koji su bili još nehumaniji u uspordbi s nacističkim logorima, gdje se umjesto sistemskog ubijanja koje nije direktno vršio čovjek, poput plinskih komora, ubijalo hladnim oružjem. Razmjere njihova apsolutnog zla najboje opisuju ustaški dječji logori, jedini takvi u Europi.

Gledajući u spomenik Dušana Džamonje, podignut u spomen hiljadama stradalih tijekom Drugog svjetskog rata na planini Kozara, koji svijetlim ispupčenjima prikazuje život i pobjedu, a tamnim udubljenjima smrt, pomislila sam na rat 90-ih u kojem je opet zavladala smrt i pomračenje uma. Taj je rat oživio fašizam, jer ubijanje i obezvrđivanje nekoga samo zato što je Bošnjak Hrvat, Srbin ili musliman, katolik, pravoslavac jest – fašizam.

Nove generacije raspodijelile su ujedinjenu snagu i zatrle ujedinjenu svijest koji su imali hrabri i pametni antifašisti s prostora Jugolavije 40-ih. Zaboravili su, poput nacista, ustaša i četnika da je čovjek prije svega čovjek, nekome blizak, koji nešto umije i voli, a da je tek potom, ako mu je to važno, pripadnik neke vjere i nacije. Stavili su oni svima etikete nacije i vjere u ime kojih su mučili i ubijali hiljade nedužnih ljudi. Muslimani su imali svoju „dangu“ – bijelu traku oko ruke i bijeli čaršav na prozoru. Svjedoci, koji su preživjeli logore pričali su o nedjelima pripadnika vojske Republike Srpske. Vojska Republike Srpske osnovala je logore, neki od njih koje smo posjetili su Omarska, Keraterm i Trnopolje. U njima su nasilnički oduzimali živote svim nesrbima, prije svega muslimanima, a onima kojima nisu oduzimali živote oduzimali su dostojanstvo. Nažalost, na isti način činili su to i pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga, neki od logora su Dretelj, Vojno. Identična nedjela činili su i pripadnici Armije BIH-a u logorima Čelebići i Jablanica,…

U vrijeme rata 90-ih bila je na djelu manipulacija od strane političkih stranaka koje su huškale različite etničke i vjerske skupine jedne protiv drugih. Danas je manipulacija također prisutna, samo što je ovaj put osim na na žive, usmjerena i na mrtve. Kao što je Pavel Ivanovič Čičikov u Gogoljevom romanu „Mrtve duše“ kupovao od vlastele popis umrlih seljaka kako bi njima smanjio porez, a sebi povećao vlasništvo u cilju stjecanja povlastica. Tako u Bosni političari kupuju izborne glasove na osnovu broja umrlih muslimana, Srba ili Hrvata, na osnovu praznog nacionalizma koji zbunjuje građane i odmiče im pažnju s onog što je zapravo posao političara – rješavanje ekonomskih i socijalnih pitanja. Predznak stranke odlučuje hoće li se gloficirati zločinci ili žrtve. Tako se u Prijedoru spomenicima veličaju vojnici Republike Srpske, povezuje se njihova borba s pravoslavljem. Zar je hrišćanski ubiti nedužnog? U Sanskom mostu spomenicima se veličaju  vojnici Armije BIH-a, a spomenici civnilnim žrtvama su puni govora mržnje prema njihovim usmrtiteljima. Kome je to onda zapravo posvećen spomenik? U Bosni je još mnogo nestalih ljudi i nepronađenih grobnica. DNK laboratorij osnovan od strane međunarodnih organizacija prepun je ljudskih kostura, pored kojih se nalazi poderana odjeća i predmeti ubijenih. To što je ostalo od njih, više nam govori o njima nego informacija jesu li bili Bošnjaci, Hrvati ili Srbi.

Spominjući „Antigonu“, glumac Darko Cvijetić podsjeća na potrebu pokopa kao znaka poštovanja prema pokojniku. Cvijetić reče da svakodnevno trebamo gledati u nebo kako bismo spoznali da nismo samo mi važni, važan je i onaj drugi. Spoznala je to Diana Budisavljević spašavajući desetine hiljada djece iz logora, spoznali su to partizani koji su bili i Srbi i Hrvati i Muslimani, ali su prije svega bili ljudi i antifašisti, koji su se zajedno borili za živote drugih. Mogu to spoznati i pripadnici sadašnjih generacija, zamisle li da je onom odmah pored njih i onom daleko od njih jednako kao i njima važan život. Oduzmemo li nekome taj život, nismo ubili Srbina, Hrvata ili Bošnjaka, ubili smo čovjeka, ubili smo nekome bližnjega.

Osmi regionalni program „Kamp Kozarac“ održan od 15.6. do 20.6. u suradnji „Inicijative mladih za ljudska prava BIH“ i Centra za mlade „Kvart“ omogućio nam je uvid u počinjene zločine koji su potvrda strahote i apsurdnosti rata. Pružio nam je uvid u opasnost političkih manipulacija, fašizma i njegove revizije. Posljedica takvog uvida jeste stvaranje humanističkih vrijednosti i poticanje osjećaja empatije, osjećaja za drugoga koji je preduvjet pomirenja, tranzicijske pravde i izgradnje zajedničkog multikulturalnog društva.