Postoje dvije knjige koje na simboličan način opisuju luk dramatične sudbine jedne institucije. Riječ je o Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta u Zagrebu, koje je te knjige izdalo, a već njihovi naslovi karakteristični su sami po sebi: „Vjetrom vijani“ Stanka Koraća i „Partizansko ljetovanje“ Čedomira Višnjića, dvojice prvaka ovog društva, nekada i danas. Naime, društvo Prosvjeta dugogodišnja je centralna kulturna institucija Srba u Hrvatskoj koja se skoro osam decenija, u često krajnje dramatičnim okolnostima, trudila da opstane i preživi. Zato su u knjizi „Vjetrom vijani“ objavljeni prilozi za kulturnu i političku historiju Srba u Hrvatskoj, koja je bila sve drugo samo ne mirna i relaksirana. U drugoj knjizi, „Partizansko ljetovanje“, opisani su, preko tragične sudbine trojice partizanskih boraca i osnivača Prosvjete, Stanka Ćanice Opačića, Duška Brkića i Rade Žigića, počeci ovog društva, u trenucima kada se na kraju Drugog svjetskog rata lako gubila glava, i od tuđih i od svojih.
Društvo Prosvjeta osnovano je u Glini krajem 1944. godine, u trenutku kada je nezamislivo veliki broj Srba stradao od ustaša, a ostatak je boreći se završio u šumama. Na osnivačkoj skupštini govor je održao dr. Dane Medaković, prvi predsjednik Prosvjete, koji je između ostaloga rekao: „Prosvjetu nisu osnovali bogati trgovci. Tih danas među Srbima nema, nego su društvo utemeljili ljudi koji nemaju ništa osim dobre volje i ljubavi prema narodu iz koga su potekli.“ Ono što se iza tih riječi krilo, kako piše Čedomir Višnjić, jest što je Prosvjeta tada, prema stanju stvari na terenu „uza sve šarenilo motiva i ideja, nesumnjivo bila komunistička organizacija, ali u kojoj će se od prvog dana sukobljavati dva osnovna pola: onaj autentično nacionalni i onaj instrumentalni.“
Tragična ironija sudbine jest da su trojica osnivača Prosvjete, komunistički prvaci Opačić, Brkić i Žigić, bili motivirani željom za očuvanjem gotovo uništenog nacionalnog i kulturnog identiteta Srba u Hrvatskoj u vrijeme NDH, ali su zbog te želje kažnjeni i završili su na Golom otoku kao – simpatizeri Staljina. Za svo vrijeme socijalizma Prosvjeta je bila pod budnim okom Partije, zbog stalnog ekvilibriranja komunističke vrhuške u tankim i osjetljivim međunacionalnim odnosima unutar Jugoslavije. U tom čestom mijenjanju kursa mnogi su stradali, ali su ipak trojica nesretnih junaka uspjela inicirati nekoliko važnih kulturnih ustanova unutar Prosvjete, od lista i pjevačkog društva, izdavačkog poduzeća, muzeja Srba, štamparije, biblioteke i arhiva, do čuvanja i obnove imovine i brojnih Prosvjetinih pododbora po terenu.
U tim je vremenima Srpsko kulturno društvo Prosvjeta radilo prigušeno i moglo je opstati, prema riječima Čedomira Višnjića, jedino kao prosvjetiteljska transmisija partijske politike, usmjerena ka srpskim selima i njihovim osnovnim školama. Bilo je to teško doba samozatajnog rada koje je ipak iznjedrilo ljude i intelektualce voljne i sposobne da Društvo održe na životu. A problema je zaista bilo mnogo. Jedno od njih ogledalo se na književnom području: nije postojala bibliografija srpskih pisaca (ili pisaca Srba) iz Hrvatske i nije bilo sistematiziranih istraživanja (pregleda, historije književnosti) koja bi ovo područje obuhvatila. Zatim, postojala je dilema između pripadnosti srpskoj ili hrvatskoj književnosti, odnosno bojazan u vrijeme FNRJ/ SFRJ smije li se netko uopće izjašnjavati kao srpski pisac (ako je rođen i objavljuje u Hrvatskoj), pošto je republička pripadnost izjednačavana s nacionalnom pripadnošću. Knjiga „Vjetrom vijani“ – prilozi za kulturnu i političku historiju Srba u Hrvatskoj, objavljena 1969. godine, bio je očajnički pokušaj jednog od čelnika Prosvjete, Stanka Koraća i suradnika, da koliko toliko urede arhivu kulturnog identiteta Srba u Hrvatskoj.
Kao odgovor Partije na Hrvatsko proljeće 1971. i Prosvjeta je morala prestati s radom i stvarno je ugašena 1980. godine. Njena djelatnost je obnovljena 1990. godine, opet u najgore vrijeme, kada su se novi oblaci međunacionalnih ratova već opasno nadvili nad balkanske prostore. U ratu je opet puno ljudi pobijeno ili se raspršilo, uništene su srpske institucije i razvučena je njihova imovina. Nakon rata počeo je ipak izlaziti, na tragu djelovanja Prosvjete, list Srpski glas i obnovljena su društva „Sava Mrkalj“, Srpski kulturni centar u Vukovaru i kninska Zora.
Danas Prosvjeta ima svojih oko 50-ak pododbora, respektabilnu biblioteku u centru Zagreba i prostore za kulturne aktivnosti, u kojima se svake godine održavaju i Dani srpske kulture. Društvo danas ima opus od nekoliko desetaka objavljenih knjiga u vlastitom izdanju, kao i respektabilni časopis Prosvjeta, visokog profesionalnog i kulturnog nivoa. Za Prosvjetu nije bilo lakih godina i samo ljudi „vjetrom vijani“ zaslužni su da ona postoji i danas.
