Pričamo li o istom ratu?

Piše: Marija Stojadinović

Analiza izveštavanja o sukobu Rusije i Ukrajine na naslovnim stranama dnevnih novina u Srbiji i Hrvatskoj

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

This post is also available in: English (Engleski)

Dnevne novine u Srbiji i Hrvatskoj značajno drugačije su izveštavale o istoj temi – onoj koja se nalazi na vrhu medijske agende svuda u Evropi. No, domen ratnog novinarstva, ako se nađe u pogrešnim rukama, uvek je predstavljao zgodnu priliku da se aktuelizuje mržnja prema drugim nacijama i legitimizuje nasilje one strane za koju se navija. Među ovim novinarima, ispostaviće se, ima mnogo navijača koji su promašili profesiju.

Promašena profesija postaje opasna onog trenutka kada je usmerena ka čitateljima – velikom broju njih, budući da se radi o dnevnim novinama – postaje nehumana onda kada svesno iskrivljuje stvarnost zarad pravdanja nasilnika, i nije ništa do bestidne onda kada oživljava mržnju koja je davno trebalo biti zakopana.

Upravo su to zaključci koje pokazuje analiza izveštavanja o sukobu Rusije i Ukrajine na naslovnim stranama dnevnih novina u Srbiji i Hrvatskoj 21-28.2.2022. godine. Među srpskim listovima, analizirali smo 78 tekstova iz 11 novina: Dnevnik, ALO!, Kurir, Danas, Vesti, Srpski telegraf, Informer, Politika, Večernje novosti, Blic i Objektiv. Što se tiče hrvatske štampe, uzorak je manji, no i dalje reprezentativan, a obuhvata listove: Glas Istre, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija i Večernji list.

Prvih nedelju dana rata

Bitna razlika između srpskih i hrvatskih dnevnih novina, kada se razmatra početak analiziranog perioda, odnosi se na to da je većina hrvatskih listova počela sa izveštavanjem o ovoj temi tek 23. februara, kada nije bilo dileme da je sukob pred kulminacijom. Prva dva dana razmatrana u analizi, 21. i 22. februara, suzdržali su se od neproverenih informacija i prognoza koje bi doprinele širenju dezinformacija i panike.

Ipak, prva vest o ovoj temi u Glasu Istre i Slobodnoj Dalmaciji bila je usmerena ka posledicama sukoba na turizam u Hrvatskoj, što pokazuje da su na vrhu njihove agende ipak bili lični motivi: „Hoće li se situacija u Ukrajini osjetiti i na poluotoku? Ako se sukob ne razbukta, neće biti značajnih posljedica za istarski turizam“ (Glas Istre, 23.2), „Krene li Putin, to će biti pogubno za naš turizam“ (Slobodna Dalmacija, 23.2).

Foto: Jovica Drobnjak

Legitimno je da novinarski tekst odgovara na pitanje: „Zašto me se (čitaoca) to tiče?“, no, u kontekstu početka rata u nekoj od zemalja Evrope, validan odgovor ne bi trebalo biti: „Jer će uticati na naš turizam.”

S druge strane, Večernji i Jutarnji list nedvosmisleno su osudili priznavanje Rusije dveju samoproglašenih republika u Ukrajini, i time u startu identifikovali agresora, ne tražeći opravdanja ili navodeći njegove motive. Ovom stavu ubrzo su se pridružila i druga dva analizirana hrvatska medija, što znači da nijedan od njih nije bio proruski orijentisan tokom izveštavanja o sukobima u Ukrajini.

I u uzorku koji obuhvata srpske novine, prisutno je jednostrano izveštavanje, koje ovde za cilj ima da izazove jaku emociju kod čitalaca. Čitaocima se šalje poruka da ih se ovaj rat direktno tiče, ali ne zbog empatije i solidarnosti sa građanima u Ukrajini, nego zbog stvaranja poveznice sa dešavanjima na Kosovu i u BiH, npr. „Opasno: Zapad u NATO uvlači Bosnu i lažnu državu Kosovo“ (Večernje novosti, 21.2), „Putin koristi slabosti Zapada i njihove argumente kao NATO kada je pošao u agresiju na SRJ“ (Vesti, 21.2), „Putin šalje vojsku da spoji Srbiju i Srpsku“ (Srpski telegraf, 22.2), „Strahuje se da bi strani centri moći mogli izazvati sukobe u BiH i na Kosovu“ (Informer, 21.2), „Ovo je isto kao NATO bombardovanje Jugoslavije“ (ALO!, 25.2). Uočeno je i korišćenje kvaziistorijskih argumenata kako bi se opravdala agresija Rusije („Ukrajinu je stvorio Lenjin, oteo je zemlju od Rusije”, Informer, 23.2).

„Ukrajina napala Rusiju” na naslovnicama

Argumenti koje analizirani mediji iz Srbije upotrebljavaju da opišu situaciju u Ukrajini gotovo su identični onima koje koriste za izveštavanje o nasilju nad ženama i devojčicama – On je inače dobar čovek, ali ona ga je izazvala, sama je kriva.

Tako je najčešći zaključak da je Ukrajina sama kriva što je napadnuta, da ju je Putin dugo opominjao i da je zbog toga njegova agresija legitimna, opravdana i, najzad, logična: „Rusija je učinila sve što je mogla za mir u Ukrajini” (Kurir, 22.2), „Ruska armija još ne učestvuje u borbama” (Kurir, 23.2), „Samo od Ukrajine i njenih mentora zavisi da li će ruska vojska intervenisati i dokle će ići” (Informer, 24.2), „Ruski udar odgovor na pretnje NATO” (Večernje novosti, 25.2). Ili, kako to Objektiv vidi, „probuđeni medved pobesneo” (25.2).

Štaviše, često se žrtve i posledice granatiranja pripisuju isključivo Ukrajini, te da je ona ta koja napada npr. „Ukrajina napala Rusiju” (ALO! i Informer, 22.2), „ukrajinska vojska granatira civilne objekte” (Informer, 21.2.), „Kijev preti” (Večernje novosti, 21.2), „ukrajinski tenkista sprema municiju; Ukrajinci granatirali granični punkt kod Rostova, 150 metara unutar teritorije Rusije” (Informer, 22.2), te da „Amerikanci guraju svet u haos” (Informer, 22.2) i da „Amerika, NATO i EU više od šest meseci svakodnevno guraju Ukrajinu u krvavi bratoubilački rat”, (Informer, 21.2).

S druge strane, među hrvatskim medijima primećuje se mnogo veća raznovrsnost žanrova, sagovornika i sagledavanja teme. Na primer, da su stanovnici Istre spremni „prihvatiti izbeglice” (Glas Istre, 27.29) (u srpskim medijima u analiziranom periodu ne čuje se glas građana o ovoj temi), zatim svedočanstva državljana Hrvatske koji se nalaze u Ukrajini i obrnuto, kao i hrvatskih novinara koji su na terenu.

Problem autoritarnog nasleđa

S druge strane, Rusija je u srpskim novinama predstavljena kao pozitivan akter, oslobodilac: „Civili traže spas u Rusiji, iz Donjecka i Luganska pozivaju rusku vojsku da spase narod” (Informer, 22.2), „najmanje 50.000 žena, staraca i dece izbeglo je sa istoka ukrajine u Rusiju” (Informer, 21.2), „Putin doneo slobodu Donbasu” (Objektiv, 23.2), „Stižu ruski mirovnjaci, građani Donbasa oduševljeni priznavanjem Rusije” (Informer, 23.2), „Kremlj: Kijev laže, ne gađamo po stambenim naseljima” (Večernje novosti, 27.2).

Veličanje Vladimira Putina, i njegovo predstavljanje kao svemoćnog, hrabrog, odlučnog vođe ne čudi, budući da i Hrvatska i Srbija imaju autoritarno nasleđe, prema kojem mnogi građani neguju kult vođe kakvog su prepoznali u Putinu. Neki mediji idu toliko daleko da ga nazivaju genijem (Objektiv) koji je „iznenadio lidere Zapada” (Politika, 23.2).

Kulturu autoritarnosti potvrđuje i sintagma „šef Kremlja” (Srpski telegraf i Kurir, 22. i 23.2), koji pokazuju da dotični mediji ne vide ništa sporno u tome da u demokratskom društvu postoji šef, naprotiv.

Takođe, ne vide ništa sporno ni u pretnjama koje Putin stalno upućuje: „Zapad hitno da se urazumi, najmanja varnica zapaliće svet” (Informer, 21.2), „Šef Kremlja jasno poručio Zapadu: Ne mešajte se jer ćete se suočiti sa posledicama koje niste videli u svojoj istoriji”, (Srpski telegraf, 25.2), „Putin: Naš cilj nije okupacija već denacifikacija Ukrajine, ko se umeša čeka ga sudnji dan” (Informer, 25.2), „Ruski predsednik zapretio nuklearnom odmazdom svakom ko se umeša u sukob” (ALO!, 25.2).

Štaviše, njima se pripisuju pozitivne konotacije: „Putin želi obnovu imperije: Rusija se vraća carskim korenima, njegov cilj je obnova Sovjetskog saveza” (Kurir, 23.2). Danas objašnjenje vidi u tome što „desničari smatraju da je u toku sprečavanje ruskog naroda od etničkog čišćenja” (26.2). A naslov: “Putin: Banda narkomana i neonacista zasela je u Kijevu i uzela kao taoce čitav ukrajinski narod, hoće da civili ginu umesto njih” (Objektiv, 26.2) klasičan je primer spinovanja.

Međutim, iako je i u hrvatskom uzorku prisutna doza zaprepašćenosti Putinovim odlukama, koja ima prizvuk divljenja, tome je uvek pridružena i osuda tih postupaka: „Putin je tenk koji gazi sve pred sobom: Rat s Ukrajinom započeo je svestan da mu jedino takvi potezi omogućavaju doživotno vladanje” (Glas Istre, 28.2), „Hoće li Putin od Balkana napraviti novu Ukrajinu? Agresor nadire, ukrajinski predsednik moli napadače da stanu…” (Slobodna Dalmacija, 26.2), „Putinova najriskantnija igra do sad: Što ako ne uspije?” (Večernji list, 27.2).

 

Naposletku, u izveštavanju analiziranih hrvatskih medija, uočen je senzacionalizam koji nije bio neophodan i koji često podseća na najavu blokbastera, npr. „Zločin u srcu Europe: Razaranja, ubojstva, zbjeg…” (Slobodna Dalmacija, 27.2). No, podslednjeg razmatranog dana, stav ovih medija nedosmisleno je solidaran sa Ukrajinom: „Putine, gotovo je: Civilizirani svijet stao uz Ukrajinu” (Slobodna Dalmacija, 28.2) i „Rat u Europi: Svijet ujedinjen protiv Rusije” (Večernji list, 28.2).

Ismevanje ukrajinskih vojnika i civila

Od samog početka, u svim analiziranim medijima iz Srbije izuzev Blica, Danasa i Politike, odnos snaga postavljen je tako da su Ukrajina, SAD, Zapad, EU, NATO glavni krivci za sukobe. Bitno iskakanje iz ovog pravila predstavlja naslovnica Blica od 28. februara, na kojoj se prvi put jasno i direktno dovode u pitanje odluke Rusije: „Nikome nije jasno šta zapravo Rusija radi u Ukrajini; Putin nema ratni plan, samo pokazuje silu; Zvanični ciljevi Moskve su toliko široki i nesprovodivi da zapravo jedino pokazuju skrivanje stvarnih namera.”

Zapravo, Blic je nedvosmisleno odbio da preslika naslovnicu drugih tabloida iz zemlje i zastupa oprečni stav pri izveštavanju. U njihovim naslovima nema dileme da je Rusija agresor koji je pokrenuo invaziju na Ukrajinu, te da je ona pružala otpor, no „nije se mogla ozbiljnije suprotstaviti daleko nadmoćnijem, brojnijem i bolje naoružanom neprijatelju”. To je ujedno i redak primer u uzorku u kojem se ne ismeva snaga Ukrajine.

Ismevački ton prisutan je kod opisivanja lakoće i brzine s kojom je Rusija uništila delove Ukrajine: „Putin matirao Ukrajinu” (Informer, 23.2), „Putin šokirao svet, EU i SAD se još uvek presabiraju” (ALO!, 23.2), „Ruski uragan se sručio na Ukrajinu, Putin za dan stigao do Kijeva, munjevitim udarima ruske snage nanele štetu ukrajinskim” (ALO!, 25.2), „Rusi za dan pregazili Ukrajinu” (Objektiv, 25.2), „Kukavice sa Zapada ostavile Ukrajinu, Zelenski hoće da pregovara, moli Putina da stane sa napadom; specijalne jedinice ušetale u centar grada” (Srpski telegraf, 26.2), „Putin gazi sve pred sobom, ruska vojska nezadrživo napreduje, Ukrajina moli za milost” (Informer, 26.2).

Ipak, Informer ubedljivo prednjači kada je u pitanju količina hvalisanja Rusije na jednoj naslovnici: „Putinov munjeviti udar, hirurški precizno, nije bilo civilnih žrtava; skoro bez otpora ruski vojnici ulaze u Ukrajinu, za nekoliko sati uništena sva ukrajinska PVO, zvanično 50 žrtava, zapadni mediji tvrde da je mnogo više…” (25.2).

Ratnohuškačka retorika i teorije zavere

Primetna je ratnohušačka retorika kod pojedinih medija, ne samo u kontekstu Ukrajine i Rusije, nego i u kontekstu Srbije i Hrvatske, iako među njima nema aktuelnih dešavanja. To je posebno kulminiralo pred kraj analiziranog perioda, tačnije, kao po dogovoru, na isti dan, 25. februara: „Ratni mešetari: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Albanci udarili na Srbiju” (Srpski telegraf), „Hrvati podmuklo koriste rat u Ukrajini za udar na Srbiju” (ALO!, 25.2), „Hrvati koriste priliku, prete ofanzivom na Srbiju” (Objektiv, 25.2).

Uzorak pokazuje da se  Srbiji, paralelno sa izveštavanjem o sukobima, aktivno radi i na spinovanju u kojem je „Srbija na udaru” zato što je „prva u regionu po ekonomiji”, a kao glavni neprijatelji precipiraju se Hrvatska, zapadni medji (najpre Al Jazeera, DW, RTL), Dragan Đilas i Marinika Tepić („Srbija neće u NATO: Đilas i Marinika na aparatima”, Objektiv, 21.2; „Sramno: Đilas koristi sukob da slomi Srbiju”, ALO!, 26.2).

Karakteristično za sve novine u ovom uzorku, osim Danasa, bili su zasebni tekstovi koji su, navodno bez povoda, obaveštavali da Srbija dobija savremeno naoružanje „i sa istoka i sa zapada” (Politika, 22.2), koje je „najbolje na svetu”, te da dobija nove helikoptere. Prvog dana analiziranog perioda, Informeru se „omaklo” da se i Srbija „priprema za ne daj bože scenario.” Istovremeno, već 22. februara počelo je širenje panike mogućom nestašicom namirnica u Srbiji.

Nije dugo prošlo pre nego što su se pojavile i prve teorije zavere: „Rat za gas, prava pozadina krize u Ukrajini: SAD su iskoristile konflikt da ostvare dugogodišnji plan za smanjivanje gasne zavisnosti evropskih zemalja od Rusije, ocenjuju stručnjaci za Kurir” (Kurir, 24.2).

Zatim i: „Otkrivamo: Ovo je plan Kremlja, Putin cepa Ukrajinu na dva dela po modelu Istočne i Zapadne Nemačke” (Srpski telegraf, 27.2), u kojoj se medij hvali ekskluzivom neutemljenom na dokazima niti na mišljenjima relevantnih eksperata. Već sutradan, isti medij imao je i novu teoriju: „U narednih deset dana, očekuje se da oblak sačinjen od čestica iz zemlje zahvaćene ratnim dešavanjima dođe do Srbije.” Ovim primerom, u kojem je dešavanja u Ukrajini svrstao gotovo u vremensku prognozu, Srpski telegraf pokazao je sav apsurd izveštavanja o ratu u dnevnim novinama u Srbiji.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: