Voljela bih o sebi i Heleni napisati knjigu koja bi poslužila i drugim udomiteljima – kaže 72-godišnja Dušanka Lončar koja nas ugošćava u svom karlovačkom domu zajedno sa 26-godišnjom Helenom s kojom živi. Helena je gluhonijema djevojka i osoba s teškoćama u razvoju. Sa svojih osam godina života povjerena je na skrb Dušanki. Došla je, kao i većina udomljene djece, iz očajnih obiteljskih prilika.

– Kada sam je primila, nisam imala punu informaciju – socijalna radnica mi je neke činjenice prešutjela. Kada su je doveli, obuzeo me strah – doveli su mi dijete s teškoćama u razvoju koje se glasalo samo urlicima – prisjeća se Dušanka.

Djevojčica je prethodno bila kod drugih udomitelja, no oni su je vratili biološkoj obitelji – digli su ruke od nje. Unatoč prvotnom šoku, Dušanka to nije učinila. Njezin rad s Helenom i drugom djecom koju je kao udomiteljica primila prepoznala je i lokalna zajednica i odlučeno je da joj se dodijeli Nagrada grada Karlovca, najviše gradsko priznanje namijenjeno Karlovčanima koje će joj biti uručeno na svečanosti na Dan grada, 13. jula.

– Drago mi je da sam dobila Nagradu grada Karlovca, ali mi je najveća nagrada što sam uspjela od beznadnog slučaja, kao što je Helena, napraviti nešto. Bili smo jednom u Topuskom. Kada je došla bečka šnicla, digla se da mi izreže taj odrezak. Ona je gluhonijema – niti čuje, niti govori, a čak i slabo vidi zbog asimetrije lica. Kada sam bila u bolnici, naslikala je nas dvije. Zna napisati riječi, ali ih ne zna poredati. Imam glaukom i ona mi piše cedulju kada da uzmem lijek. Dakle, brine se za mene i moje zdravlje. Vrlo je pedantna i odgovorna. Začas pridobije čovjeka. Odmah ostvaruje komunikaciju, pogotovo ako sretnemo dijete u kolicima. Imali smo i škotskog ovčara kojeg smo voljeli. Jako je dobroćudna i nikada ne reagira negativno. Zna se naljutiti kada joj ograničim gledanje televizije. Kazala sam joj da će mi uručiti nagradu, pa mi je objasnila kako da se odjenem za svečanost. To je rezultat velikog rada s njom. Ona je moj najveći uspjeh. Drago mi je što je netko prepoznao da rad udomitelja nema cijenu – govori Dušanka.

Helena prisustvuje našem razgovoru i odobrava, odnosno potvrđuje što Dušanka govori gestikulacijom i raznim zvukovima. Nitko je ne razumije poput udomiteljice – u 19 godina razvile su svoj poseban sustav komunikacije. Spomenimo i to kako u dvorištu kuće imaju kuglački set i da je Helena mnogo bolja kuglačica od Dušanke.

– Djelatnici Centra za socijalnu skrb ostavili su mi to strašno zanemareno dijete – doveli su je i brzo otišli. Ostala sam ganuta. Nisam odmah znala što bih uradila. Prvo sam je okupala i presvukla. Kako uspostaviti komunikaciju s njom? Kada je jela, ostavila sam je u dnevnom boravku da spava. Kada god bih zašla u sobu, gledala bi prema gore. Pred zoru sam joj prišla i podragala je. Pitala sam je gestikulirajući bi li spavala sa mnom. Odgovorila je da bi. Tada sam je uzela u svoju spavaću sobu i, eto, 19 godina spava sa mnom u istom krevetu. Bila je krhka poput lista koji samo što nije otpao s grane. Treperila je i začas je zaspala. Oko podneva sam išla provjeriti diše li. Nakon ručka smo otišle kupiti novu garderobu. Ujedno sam je odvela da je pokažem kćerki. Kada je Helena vidjela mog netom rođenog unuka Tina u kinderbetu, prišla mu je i rekla: Pepe. To je jedino što zna izgovoriti do danas – priča Dušanka.

Jedna liječnička prognoza za malog Tina nije bila dobra, ali se, srećom, pokazala netočnom. Dušanka je odlučila zadržati Helenu i raditi s njome iz zahvalnosti Bogu što je njezin unuk zdrav. Danas je taj unuk mladić koji uspješno studira strojarstvo i koji je jako povezan s Helenom.

– S njim je izlazila – on je se ne srami. Vrlo je osjećajan. Uvijek je poljubi i donese joj poklon kada dođe kod nas. To ne mora biti skup poklon, ali za rođendan joj kupi cvijeće i parfem, a onda ona traži od drugih da pomirišu što joj je Pepe donio. Ona o njemu vodi računa kao starija sestra. Primjerice, prihvati se svog novčanika i izvadi mu sto kuna. Tih sto kuna da Pepeu kao džeparac. Zatim ga pomazi po kosi i poljubi – opisuje Dušanka emotivnu vezu to dvoje mladih ljudi, a Helena insistira da s njezinog vrata pomirišem parfem koji joj je poklonio Pepe.

Tada uočavam i nabor na tom dijelu njezinog tijela. Riječ je o ugrađenom kateteru koji višak likvora preusmjeruje u krvotok. Helenina majka je preminula od alkohola, a otac se ubio kombinacijom alkohola i tableta. Majka je nije posjećivala, ali bi Dušanka odvela Helenu u posjetu kod nje. No djetetu je bilo teško gledati majku u dimu i alkoholu. Majka je prijetila da će ubiti svoje dijete.

– Imamo barem pet stotina djece koja hitno trebaju biti udomljena. To su djeca odvojena od svojih roditelja jer su u životnoj opasnosti, a nemamo dovoljno udomitelja – kaže Marina Novaković Matanić, tajnica udruge udomitelja djece i odraslih osoba Život s osmijehom, koja je bila s nama u posjeti Dušanki i Heleni.

Takvi su roditelji uglavnom neobrazovani i korisnici socijalne pomoći.

– Često se takav status generacijski nasljeđuje u obitelji. Mada, Helenina baka je radila u Njemačkoj i slala im je novac. Djeca koja stignu udomiteljima u pravilu su od neodgovornih i loših roditelja. Postoje, naravno, iznimke, roditelji s kojima se može komunicirati. No uglavnom je riječ o krajnjoj roditeljskoj nebrizi. Udomiteljstvo je posao koji morate raditi iz dna duše – poručuje Dušanka.

Dušanka je iz Tušilovića. Otac joj je preminuo dva tjedna prije njezinog rođenja, a majka je samostalno podizala svoju djecu. Teške životne okolnosti Dušanku su učinile izrazito sposobnom, marljivom i organiziranom osobom, a upravo je organiziranost, kako nam tumači, ključ uspjeha. Školovala se za kožarskog tehničara i radila je na rukovodećim položajima u nekoć snažnoj karlovačkoj kožarskoj industriji. Nakon propasti tvornice i gubitka posla, ne robujući statusu, kao netko tko je prethodno ugodno živio, prihvatila je posao kuharice u jednom gorskokotarskom restoranu – svakog dana je putovala na posao iz Karlovca u Severin na Kupi i natrag u Karlovac. Vodila je kuhinju u svojoj smjeni bolje od kolege učenog kuhara. Na tom se poslu zadržala šest godina, da bi sljedećih pet prodavala posuđe Cepter, uglavnom vojsci i izbjeglicama. U tom je poslu bila toliko uspješna da je kupila trosoban stan u Karlovcu i tako okućila svoju kći. Dušanka i njezin pokojni suprug su Srbi i rat im je okrenuo život naglavce – on, nekoć također rukovoditelj u jednoj autoprijevozničkoj tvrtki, mobiliziran je u Hrvatsku vojsku i poslan na ratište. S ratišta se vratio kao potpuno izmijenjena ličnost, što je dovelo do toga da se Dušanka sa svoje 44 godine života i nakon 25 godina braka morala razvesti od njega jer, kako kaže, to “nije vodilo nikamo osim u katastrofu”.

– Kada sam došla doma nakon rastave, stavila sam glavu u šake i samoj sebi rekla: Ili ćeš sada uspjeti ili ćeš propasti – prisjeća se Dušanka.

Helena nije prvo dijete koje je udomila.

– Sami odaberete što želite biti po zanimanju, ali udomiteljstvo je poziv u kojemu se dajete u potpunosti. Radite to bez dana radnog staža, bolovanja i godišnjeg odmora – 24 sata dnevno. Imala sam i po troje djece na skrbi u isto vrijeme. Sva djeca koju sam udomila bila su s teškoćama u razvoju. Vozila sam ih svakodnevno iz Grabrika, gdje živim, na Baniju, karlovačku četvrt u kojoj je škola za takvu djecu i nazad, kao i na sve dodatne aktivnosti – kaže Dušanka.

Umirovljenici inače ne mogu biti udomitelji, no Dušanka i Helena imaju poseban status zbog svoje povezanosti i Dušankinih aktivnosti kao što je organiziranje i vođenje kreativnih radionica s udomiteljskom djecom.

– Kako će preboljeti naš rastanak? Tin mi je kazao da se ne moram plašiti da će Helena završiti u nekoj ustanovi nakon moje smrti. Obećao mi je da će on voditi računa o njoj – veli Dušanka.

Iako udomitelji primaju mjesečnu naknadu od dvije tisuće kuna, to nije motiv za udomiteljstvo.

– Jedna curica je za domaću zadaću, povodom Majčinog dana, trebala opisati svoju mamu, ali je rekla da to ne može jer “ona nije prava mama”. Predložila sam joj da sastavim zadaću, da će je ona prepisati i tri ili četiri puta pročitati, da učiteljica zaključi da je to ona napisala, bez moje pomoći. Ona je to prepisala. Kada je krenula čitati rad, počela je plakati. Pitala sam je zašto plače. “Teto, vi ste to opisali sebe, a ne moju mamu. Mene moja mama ne budi riječima: Zlato, hajde, diži se, čeka te doručak. Kada bih dolazila iz škole, vrata kuće bi bila zatvorena i nije me čekao ručak… Jedino ste napisali točno da ima crnu dugu kosu.” To pamtim. Imala sam djecu iz Otočca, Ogulina, Gospića… Nagrada Grada Karlovca me čini sretnom jer je trud prepoznat, ali je prava nagrada uspjeh u radu s djecom, a ona su proživljavala toliko toga ružnog. Da vidite kako Helena veze… Vodim radionice s tom djecom i imali smo skupnu izložbu u Gradskoj knjižnici – nastavlja Dušanka.

Helena je na Korani naučila plivati, pa odu i do Selca na more.

– Promatrao nas je jedan gospodin na plaži. Pitao me je li ona moja unuka. Rekla sam mu da je kod mene na udomljenju, a on mi je odao priznanje i rekao da roditelji mladima danas daju mobitele u ruke i puštaju ih da se prže na suncu, ne bave se njima. Ako dijete vidi da nema danas ručka, da nema čistu pidžamu, da je neokupano, sve to ostavlja loš dojam i posljedice. Stalno nešto radimo skupa. Odemo na sprave kod Korane i vježbamo… Kada stignu trgovački katalozi, označi što nam treba za kućanstvo jer zna što trošimo doma. Živimo zdravo i solidno – kaže Dušanka.

Pitamo je koliko je Helena svjesna svog stanja.

– Jest. Najteže mi dođe kada stane pred ogledalo pa krene ispravljati svoj nosić. Kaže da je Pepe bio mali kada je ona došla, a da je sada velik. Bila je ponosna na njega kada je maturirao. Rekla sam joj da lančić, koji sam joj poklonila, mora staviti oko vrata i da će dobiti moj prsten kada umrem, da to nikome ne smije dati, da to mora imati kod sebe – otkriva Dušanka, a Helena potvrđuje odobravajući.