Karlovačkim ulicama – Srba ni za lijek

Piše: Marin Bakić

Unatoč velikom doprinosu Srba Karlovcu i Hrvatskoj, tek se po Nikoli Tesli, doktoru Gaji Petroviću i Petru Preradoviću zovu javne površine u gradu na četiri rijeke
Karlovac ulica
Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL

This post is also available in: English (Engleski)

Nije nikakvo čudo što se po izumitelju Nikoli Tesli zove jedna od karlovačkih ulica. Po Tesli se zovu ulice, trgovi i mnogošto drugoga diljem svijeta, u mjestima koja nemaju izravne veze s ovim Ličaninom, pa je normalno i da se ona pokraj Elektre Karlovac zove po izumitelju izmjenične struje koji se školovao u karlovačkoj gimnaziji i u tom gradu proveo tri godine života. Problem je što je Tesla tek jedan od dva ili tri Srbina po kojemu se zove neka od karlovačkih ulica, odnosno neki od karlovačkih trgova. Ispada da je gotovo jedini način da se u Karlovcu neka od javnih površina nazove po Srbinu taj da – on omogući tehnološku revoluciju. Drugi Srbin po kojemu se zove neka od javnih površina u Karlovcu je omiljeni i legendarni narodni liječnik Gajo Petrović, koji ima i spomen-ploču u četvrti Banija. Mogli bismo tu uvrstiti i austrougarskog generala i pjesnika Petra Preradovića, hrvatskog preporoditelja koji je djelovao kada nacije i dalje nisu bile u potpunosti oblikovane.

Da je riječ o etnički homogenom hrvatskom gradu, to možda i ne bi bilo neobično, međutim do Domovinskog rata Srbi su u Karlovcu činili i četvrtinu stanovništva. Riječ je o autohtonom narodu čiji su izdanici ostavili značajan trag u Karlovcu i Hrvatskoj, ipak očito ne i neizbrisiv, barem na simboličkom planu.

Ulice kao ogledalo društvenih promjena

Pregledavajući indeks karlovačkih javnih površina, podatak se lako može provjeriti – osim Tesle i doktora Petrovića, na tom indeksu nema Srbina ni za lijek. Jasno, to nije samo karlovačka značajka, ali karlovački slučaj može poslužiti kao ogledni primjer odnosa spram srpske baštine, koja je i hrvatska, barem za poneke preostale uključive idealiste.

Karlovac ulica
Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL

Kako to obično biva, za vrijeme društvenih preokreta događa se i najveći val preimenovanja ulica i trgova jer one označavaju sustav vrijednosti neke zajednice. Tako je nakon sloma komunizma mnoštvo karlovačkih ulica dobilo nove nazive, o čemu svjedoči i obavijest o tome u Karlovačkom tjedniku. Tako je Ulica Maksima Gorkog preimenovana u Marmontovu aleju, primjerice, protiv čega se nema što kazati jer je riječ o logičnom imenu ulice s drvoredom iz doba francuske vlasti, odnosno vlasti maršala Augustea Marmonta. Preko noći su uklonjena imena ulica po ličnostima i događajima iz svjetskog ili domaćeg komunističkog, odnosno partizanskog pokreta. Tako je Ulica Ognjena Price postala Ulica doktora Ante Starčevića, Ulica 6. preimenovana je u Jurja Haulika, Moše Pijade u Senjsku, Rade Janjanina u Kovačićevo brdo, Ive Lole Ribara u Banija, Trg Marxa i Englesa i Trg kralja Petra Svačića, Ulica VIII. divizije u Ulicu Ivana Meštrovića, Džemala Bijedića u Miroslava Krleže, Veljka Vlahovića u Tina Ujevića, Viktora Bubnja u Marina Držića, Nade Dimić u Marka Marulića, Rade Končara u Ljudevita Jonkea, Lenjinova u Matice hrvatske, Klobučareva u Đure Bencetića, Dragutina Drakulića u Matije Gambona, Janka Mendikovića u Matije Jure Šporera, Marinkovićeva u kralja Tomislava, Mile Mraovića Simića u Maksimilijana Vrhovca, Božidara Adžije u Primoža Trubara, Petra Erdeljca u kralja Petra Krešimira VI., Šarplaninska u Velebitska, Vuka Karadžića u Bartola Kašića i tako dalje. Kragujevačka, nazvana po gradu s kojim je Karlovac zbratimljen, preimenovana je u Andrije Hebranga.

Zanimljivo, tada je Ulica Žarka Čuića preimenovana u Ulicu Lukijana Mušickog. Nekadašnji karlovački gradski vijećnik Čedomir Tatalović prije nekoliko godina je ispričao na sjednici Gradskog vijeća anegdotu da je svojedobno netko iz nove vlasti na jednom nadgrobnom spomeniku na pravoslavnom groblju uočio prezime Mušicki, pa je tako osvijestio kakvu „pogrešku“ su napravili. Ta se ulica danas zove po književniku Isidoru Kršnjavom.

Dvostruki aršini

Dakle, manje-više oni Srbi po kojima su u Karlovcu nazivane ulice između 1945. i 1990. godine prije svega su zadužili komunistički ili partizanski pokret, odnosno imaju nadlokalni značaj, kao primjerice, Vuk Karadžić. Prije Drugog svjetskog rata ulice su nosile nazive po imenima onih značajnih ličnosti srpske nacionalnosti koje su bile važne za režim prve Jugoslavije – današnja Ulica Ivana Gorana Kovačića bila je Vojvode Stepe Stepanovića, a Šipuševa je bila Vojvode Mišića. Samostanska se nekada zvala po jezikoslovcu Đuri Daničiću.

Vjerojatno je mnogima to prihvatljivo, da se ulice zovu po logici gradskih lokacija, primjerice Samostanska jer se tamo nalazi franjevački samostan. Ako i prihvatimo da je očekivano pa i poželjno s padom komunizma promijeniti i imena ulica po pripadnicima komunističkog i partizanskog pokreta, uočljivo je da se taj kriterij primjenjivao selektivno – ulice nazvane po partizanima hrvatske nacionalnosti bi i zadržale svoja imena, ali ne i one po partizanima srpske, mada je riječ o hrvatskim partizanima, odnosno partizanima iz Hrvatske. Hrvatska žrtva ustaša Marko Mušnjak, koji je stradao u Jasenovcu, ima ulicu u Karlovcu koja se zove po njemu, a ima i Židovka Herta Turza, ali ulicu nema niti jedna žrtva srpske nacionalnosti.

Foto: Jovica Drobnjak

Karlovac je bio i žrtva razaranja 90-ih, pa se i tu mogu pronaći razlozi za postojeći indeks ulica – mnogi jednostavno ne žele živjeti u Beogradskoj, Kragujevačkog, Svetosavskoj ulici, odnosno ulicama sličnog naziva jer ih to asocira na srbijansku politiku iz 1990-ih godina, a još manje su za rata željeli živjeti u takvim ulicama. Dodatno, nakon što se imena promijene i te promjene ustale, nerijetko je zahtjevno unositi nove promjene jer to ponekad zahtijeva promjene dokumentacije za nekada i tisuće stanovnika. Ujedno, da i to spomenemo, i dalje je važeća sramotna Strategija razvoja kulture Karlovca 2014.-2024. Ona krivotvori povijest i kulturu Karlovca jer u popisu baštine ne navodi niti jednu nehrvatsku, zanemarujući, primjerice, crkvu svetog Nikole ili zgradu Parohije.

Imena za koje nema mjesta

Nesrazmjer između značaja srpske zajednice u povijesti Karlovca i onoga kako se to simbolički predstavlja je očigledan, pa valja podsjetiti na neke ličnosti srpske nacionalnosti iz povijesti Karlovca koje, iako zaslužne, nemaju svoje ulice.

Na područje Karlovca Srbi su se počeli doseljavati u 17. stoljeću, da bi ubrzo organizirali vjerski, školski, gospodarski i ini život svoje zajednice i sudjelovali u životu i razvoju Karlovca.

Lukijan Mušicki, koji je u demokratskoj Hrvatskoj dobio, pa izgubio ulicu, bio je srpski književnik koji preminuo u Karlovcu 1837. godine kao episkop Eparhije gornjokarlovačke. Bio je uvažavan intelektualac svoga doba, pobornik Vukove jezične reforme, a i autor crkvenoslavenske gramatike. U Pešti je završio studije filozofije i prava, da bi se potom zakaluđerio i posvetio prosvjetnom radu.

Vukov prethodnik u oblikovanju srpskog jezika Sava Mrkalj rođen je u Sjeničaku kod Karlovca. Austrijski general Pavao Radivojević bio je prvi zapovjednik Karlovačko-varaždinskog generalata srpske nacionalnosti, a kasnije je postao carski tajni savjetnik i zapovjednik Lombardijsko-Venetskog Kraljevstva u Veroni. Petar Popović, pak, prvi je Srbin izabran u karlovačku predstavničku vlast, dočim je Jovan Obradović bio gradonačelnik od 1851. do 1857. te od 1862. do 1968., što ga čini jednim od najdugovječnijih gradonačelnika u povijesti Karlovca. Značajni privrednici srpske nacionalnosti u Karlovcu su veletrgovci i industrijalci Jovan V. Barako, Petar i Dušan Sliepčević, Svetozar Ilić… Episkop Simeon Zloković je kod i Srba i Hrvata ostao upamćen kao školovan i mudar mirotvorac čija je smrt krajem 1990. ražalostila pripadnike obje nacije. Kulturna veličina 20. stoljeća u Karlovcu je i svećenik i povjesničar Milan Radeka koji je poginuo u prometnoj nesreći 1982. godine. Bez njega bi povijest područja koje obuhvaća Eparhija gornjokarlovačka bila umnogome neistražena. Po njemu se zove jedna beogradska ulica.Naraštaji su učili iz udžbenika logike filozofa Gaje Petrovića, suosnivača časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole, koji je po mnogima najveći hrvatski filozof ikada, a i njegov brat Svetozar je postao veliko ime na području povijesti i teorije književnosti. Inače, narodni liječnik im je stric. Valja spomenuti kako obojica Gaja, i stric i nećak, imaju spomen-ploče. Spomenimo još i slikara Đorđa Petrovića, zatim karlovačkog đaka porijeklom iz Moravica, Gojka Nikoliša iz Lasinje, liječnika, španjolskog borca i generala koji se suprotstavio politici Slobodana Miloševića, zbog čega je emigrirao pred smrt, a možemo spomenuti i šlager-pjevače kao što su rođeni Karlovčani Dušan Jakšić i Dušan Dančuo te sportaše kao što je nogometaš Željko Janjanin ili kao što su neki od proslavljenih košarkaša Košarkaškog kluba „Željezničar“.

Naravno, nisu oni, kao ni mnogi drugi značajni zbog svoje nacionalnosti, ali mnoge od njih zajednica drži beznačajnima baš zbog toga. To se uvijek uz dobru volju može ispraviti jer postoji očigledan nesklad između etnički heterogenog karaktera grada kojega su na naredbu Austrijanaca podigli Slovenci, a izgrađivali mahom Srbi i Hrvati, te etničke monolitnosti ogledane u službenoj simbolici.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: