Odluka predsjednika Zorana Milanovića da uskrati suglasnost Vladi za sudjelovanje pripadnika hrvatskih oružanih snaga u NATO aktivnostima za sigurnosnu i obučnu potporu Ukrajini (NSATU) otvorilo je novi front između te dvije institucije, svega dva mjeseca prije predsjedničkih izbora. Čitava situacija, kao i većina toga u javnoj političkoj areni između predsjednika i Vlade, prije svega simboličke je prirode. Razlika između stavova Vlade i predsjednika u pogledu rusko-ukrajinskog rata prilično vjerno ocrtava i razlike u stavovima koji vladaju u hrvatskom društvu. Jedan dio društva je za apsolutnu podršku Ukrajini, dok je drugi dio pobornik realističnog pristupa u traženju bilo kakvog mirnog rješenja.
Milanovićeva uskrata suglasnosti, ako se realizira, dovest će do toga da dva časnika hrvatske vojske ne otputuju u neki dosadni njemački grad gdje bi, tobože, nešto važno obučavali ukrajinske vojnike. Iste one vojnike koji već 10 godina vode krvave bitke s Rusima po rovovima Donbasa, Zaporožja i Hersona i nakon kojih jamačno imaju više iskustva od čitavog NATO kadra.
No, u situaciji kada HDZ suvereno osvaja parlamentarne izbore i vlada bez ikakvih prepreka, nezadovoljnima Plenkovićevom vlašću i simboličke bitke znače puno, pa u Milanoviću vide jedinu branu potpunoj HDZ-ovoj samovolji. Upravo zbog toga Milanovićev potez se i pretvorio u političku temu na kojoj žele poentirati svi. Plenković, koji za vlastite potrebe želi dokazati Milanovićevu putinofiliju, i Milanović koji za potrebe predizborne kampanje pokušava dokazati državničku brigu za sigurnost građana. Tu je i oporba koja će uslijed uskrate predsjednikove suglasnosti postati sudac čitave situacije i donijeti konačnu odluku o sudbini putovanja časnika u Njemačku. I jedno i drugo i treće, razumije se, običan je politički igrokaz.
Plenković je potpuno u pravu kada tvrdi da se Hrvatskoj ne bi dogodilo apsolutno ništa da su dotični časnici otputovali u Njemačku i izbiflali „obuku“ ukrajinskim kolegama. I Putinu i Ukrajincima i Plenkoviću i Milanoviću jasno je da je rat u Ukrajini vojno-politički sukob između Rusije i SAD-a, između Istoka i Zapada i da su mali igrači poput Hrvatske tu isključivo iz kozmetičkih razloga. Ništa jače ne dokazuje tezu da se radi o kozmetici nego činjenica da je Hrvatska trebala poslati čak dva časnika kako bi pomogla vojsci koja već više od dvije godine vodi stotine bitaka i gubi desetke tisuća vojnika na bojnom polju. Zna i Milanović da se Hrvatskoj apsolutno ništa ne bi dogodilo da je pustio časnike na višednevni izlet u Njemačku, pa je suglasnost uskratio prije svega iz predizbornih razloga. Teze nekih koji sugeriraju da bi se Hrvatska zbog potpore Ukrajini mogla naći na nišanima ruskih nuklearnih projektila zvuče ipak pretjerano, pogotovo imajući u vidu da se ništa nije dogodilo ni Ukrajincima koji su doslovno okupirali dijelić Rusije u Kurskoj regiji.
Za mejnstrim političke opcije i medije u Europi bezrezervna podrška Ukrajini i rezolutno zahtijevanje „pravednog mira“ uz apsolutni poraz Rusije i povlačenje iz svih okupiranih dijelova uključujući i Krim danas je jedini stav koji smiju zastupati. Europa će, izuzevši Orbanovu Mađarsku i Ficovu Slovačku, gotovo unisono podržavati Ukrajinu dok god se Ukrajinci žele boriti. Plenković, kao savršeni predstavnik europskog političkog mejnstrima, vjerno će pratiti naputke iz Brisela dok god bude trebalo i tu nikada neće biti iznenađenja. Europska službena politika ne želi priznati realnosti rata, a one su takve da Ukrajina neće biti u mogućnosti vratiti okupirana područja ratnim putem i u razumnom roku. Istini za volju, takav stav se još uvijek može logično braniti jer iz Kijeva i danas dopiru zahtjevi za potpunom pobjedom nad ruskim neprijateljem. U takvim uvjetima niti SAD niti EU nemaju nikakvu potrebu mijenjati ploču i tražiti primirje osim zbog golemih troškova naoružavanja Ukrajine koji još uvijek nisu takvi da bi pokolebali europske lidere u njihovoj podršci Ukrajini. S druge strane barikada su zagovornici stava kojeg u hrvatskom političkom prostoru najglasnije brani Milanović, a to je da je rat u Ukrajini što se tiče okupiranih dijelova izgubljen i da je potrebno krenuti prema primirju, zamrzavanju sukoba, bilo čemu što bi predstavljalo kraj bjesomučnog ubijanja. Milanović ne želi glasno izjaviti da je uvjeren da je Ukrajina izgubila okupirana područja, pa taj svoj stav kamuflira u ovakve simboličke geste, poput blokiranja podrške ukrajinskoj vojsci.
Ideološka borba između ta dva tabora potrajat će toliko dugo dok Ukrajina i Rusija budu imale vojnika za slanje u smrt i prestat će onoga trena kada se resursi isprazne do kraja. U tom trenutku svako rješenje će biti prihvatljivo i svaki stav će moći biti modificiran, svaki mir će biti prihvatljiv i svi će se proglasiti pobjednicima. Svi osim onih desetaka tisuća koji su izgubili živote, ruke, noge i razne druge dijelove tijela. U međuvremenu, dok se to ne dogodi i golemi ratni gubitci ne uzmu svoj danak, rat u Ukrajini će ostati ideološko bojno polje, idealno za predizborna sučeljavanja kandidata u europskim zemljama, baš kao što je to slučaj danas u Hrvatskoj. Uostalom, uvijek je komodnije raspravljati o tuđim ratovima nego o vlastitoj, domaćoj, dosadnoj inflaciji ili demografskoj krizi koja će u sljedećim desetljećima opustošiti zemlju.
