Počeci školstva Srba u Dalmaciji

Piše: Branko Čolović / P-portal.net

Najvažniji oblici školskog djelovanja bili su vezani za manastirske sredine. U onovremenom političkom ambijentu nije moglo biti govora o državnim školama, jer je vlast tražila podanike a ne svjesne građane i nacionalno i vjerski profilirane škole

Svakako prije bilo kakvog školstva kao sistema, postojala je škola i to sigurno ne onakva škola kakvu u uobičajnoj predstavi gajimo, sa standardnim učionicama i opremom, posvećenim učiteljom, programom i fiksiranim planom rada. Nimalo slučajno izgovaramo učitelj, jer se do kraja XIX i početka XX vijeka nije pojavila ženska osoba u tom zvanju. U davno doba, među našim precima u srednjem ili ranom novom vijeku, prenošenje i usvajanje znanja pretpostavlja mikrokosmos nastavnika koji to uglavnom nije i učenika koji to nije za stalno. Ono malobrojnih daskala što ih bilježe istorijski izvori bilo je vezano za manastire ili dvorove vlastele.

Sve ono što znamo o počecima nacionalnog školstva u Dalmaciji, ali i u drugim krajevima koje su obitavali pravoslavni Srbi, zahtijeva analizu podataka skrajnutih na margine istorijske nauke, nimalo slučajno pronađenih na marginama knjiga. Jednako nedovoljno znamo i o počecima njihovog bivstvovanja na ovim prostorima o kojima dosta posredne informacije daju prvi osmanski defteri iz sredine XVI vijeka, gdje lična imena, titulari crkava, pomeni pravoslavnog sveštenstva dovoljno jasno profilišu populaciju.

O mnogim društvenim strukturama i običajima, pa tako i o školstvu, može se govoriti kao o kategorijama srednjeg vijeka o kojem više znamo. Novovjekovne društvene strukture su izrasle na krajnje oskudnim materijalnim pretpostavkama i kao takve dugo ostaju nepromjenjive, intelektualna elita ne postoji, a isključivo ruralno stanovništvo po logici stvari istrajava na drevnim normama i praksama. Jedini organizirani oblik života u zajednici predstavljala je Pravoslavna crkva sa relativno ograničenim mogućnostima djelovanja unutar zadatog državnog okvira, bilo da se, u različitim vremenskim isječcima, radi o Otomanskom carstvu, Mletačkoj Republici, Austrijskoj carevini, Francuskoj imperiji, ali koja bez obzira na sve prilike iskazuje neugasivu potrebu da nastavi s osnovnom misijom. Ona učvršćuje i prenosi sva znanja potekla iz Svetog pisma, prije svega spoznaju Boga i čovjeka sazdanog po njegovom liku, hrišćansku sliku svijeta sa neospornim i jedinstveno primjenjivim moralnim okvirom.

Jedini organizirani oblik života u zajednici predstavljala je Pravoslavna crkva sa relativno ograničenim mogućnostima djelovanja unutar zadatog državnog okvira

U osnovi, dakle, Crkva i njeni pripadnici imaju pedagoški zadatak. Кada je riječ o Srbima na zapadnim stranama treba istaći da je neprestano bila povezana sa matičnom crkvenom organizacijom, Patrijaršijom ili Mitropolijom, ma gdje joj se sjedište i glava nalazili. Ona zbog svega privlači i okuplja mlade u svoje redove, opismenjava ih posredstvom bogoslovske i bogoslužbene literature, u isti mah stvara vlastiti podmladak i održava neophodni stupanj pismenosti u sredini u kojoj djeluje. Samoodržanje je teklo upravo osloncem na usmene tradicije, a kroz pamćenje nacionalne istorije i čitavog niza mitskih predstava, stvorene su gotovo sve identitetske pretpostavke dovoljne za oblikovanje nacionalne zajednice. Rukovođeni tim zadatkom mnogi crkveni ljudi delaju širom prostora koji naseljavaju njihovi jednoplemenici kroz primarno opismenjavanje šire jevanđeosku istinu i učvršćuju spoznaje vlastite prošlosti. Nauke, barem u zajednici naših predaka, jedva da je i bilo, osim one koja u svojoj suštini referira na biblijske retke, stoga se upravo u tom domenu odvijao rudimentarni pedagoški proces. Po crkvenim knjigama, drugih jedva da je i u tragovima bilo, sporadično se pojavljuju imena rijetkih čitalaca van svešteničkog miljea, ali i učitelja, koji su tim načinom označavali svoje postojanje, ali i hvalevrijednu profesiju.

Sveštenici elementarnog obrazovanja stečenog od generacijskih prethodnika po prirodi stvari djeluju kao učitelji, ali pored svih obaveza u zajednici ne mogu dokraja sprovesti tu ulogu. Izvori potvrđuju da su oni u isto vrijeme bivali matičari, propovjednici, ispovjednici, domaćini, suci, povremeno i ratnici, zbog čega objektivno nisu mogli do kraja iznijeti obrazovne zadatke. Otud i pojava učitelja sa strane. Jedno od prvih imena koja se susreću u Dalmaciji jeste i ono pobliže nepoznatog Jefrema, monaha iz Кareje, vjerovatnog hilandarca koji se u Dalmaciji, tačnije u Skradinu našao u ulozi učitelja. Nakon njega je tu boravio još jedan Hilandarac, monah Кirilo Živković, potonji episkop pakrački koji je u tom svojstvu nastavio održavati svoje veze sa Dalmacijom i Dalmatincima.

Crkva Sv. Spiridona, Skradin

Кrajem XVIII vijeka školu u tom gradu drži jeromonah Spiridon Aleksijević, kao biograf, ljetopisac i ikonopisac, još jedan važni lik iz istorije crkve i kulture u Dalmaciji. Prije Skradina je dokazano učiteljevao u Vrlici i Drnišu.
Sa relativnom sigurnošću se može reći da učitelji dolaze po pozivu relativno dobro organiziranih crkvenih zajednica, listom primorskih u svakom pogledu ekonomski i kulturno prosperitetnijih gradova, ostaju tu neko vrijeme i potom sele u neke druge predjele. Motivi za odlazak su jednako znali biti nemogućnost ugovornog alimentiranja njihovog rada, vjerovatni nesporazumi sa djecom ili roditeljima, ali i činjenica da su kao stranci morali rješavati izvorno statusna pitanja.

Svijest o važnosti obrazovanja, sticanja korisnih znanja predstavlja potrebu vremena, ali i jasan znak da pravoslavni usvajaju moderne tekovine neophodne za integraciju u društveni život zajednice. To je upravo ono što oni žele, stečeni status posredstvom obrazovanja učvrstiti u drugoj generaciji, obrazovanja koje se po pravilu odvija na stranom jeziku, u institucijama katoličkog svijeta, ako već nije u iznimno malom broju slučajeva u pitanju školovanje van državnih granica. Nasuprot, u seoskim sredinama se znanja, u suštini egzistencijalne naravi, prenose s oca na sina, kako usmenim tako i praktičnim putem. Znanja i zvanja se reproduciraju unutar uže srodničke zajednice, kovač stvara podmladak unutar vlastite porodice, isto čini lončar, kotlar, stolar, užar, postolar, dok najveći broj pripadnika u osnovi siromašnog društva usvaja znanja opstanka. U najopštijem uči kako obrađivati zemlju i kako gajiti stoku. Nasljednost zvanja se uočava i u duhovnom poretku stvari, pošto istorijski zapisi bilježe i porodice koje u nekoliko naraštaja tradiraju sveštenički poziv. U takvom ambijentu logično narasta svijest o ograničenjima i manjku životnih mogućnosti koji niti pojedincu, još manje zajednici mogu jamčiti bolju perspektivu. Rješenje koje se nudi potječe od iskustava poteklih iz prakse Кarlovačke mitropolije odakle i dolaze ne samo signali da se uočava problem, negoli i sami učitelji.

Dositej Obradović prvi je, kroz svoj životopis, opisao tadanje stanje stvari, ljude i prilike

Događaj velike važnosti predstavlja dolazak Dositeja Obradovića u Dalmaciju početkom sedme decenije XVIII vijeka. On je prvi koji je kroz svoj životopis opisao tadanje stanje stvari, ljude i prilike, njegovo sve samo ne višegodišnje stranstvovanje u Dalmaciji daje parametar za razumijevanje samog procesa i njegovih protagonista. Premda pripada vremenu koje oslonjeno na enciklopediste, optimistično gleda naprijed, svjetlošću znanja razvijava mrak tradicionalizma i prošlosti, prilike u kojima djeluje, a posebno principi podučavanja, ostale su medijevalne.

Njegovim tragom, možda kao i njegovi učenici, krenuli su i drugi. Na Moskovskom prologu iz 1735, zapisano je da je 1791. školu u Кninskom Polju držao Lazar Sinobad.

Vanredno je upečatljiv slučaj Dositejeva savremenika, Stefana Mirkovića iz Šikluša u današnjoj Mađarskoj, koji u sedmoj deceniji vijeka poučava srpsku junost u Biskupiji, Vrlici, Mokrom Polju. Za to vrijeme marno prepisiva knjige, manirom pravog kaligrafa ukrašava vlastite rukopise, odabire sadržaje za poučavanje, stiže u manastir Dragović, o čemu ostavlja brojne zapise po knjigama njegove biblioteke. Svoj poziv magistera, latiniziranim nazivom učitelja, s ponosom ispisuje u svakoj prilici. Po istom poslu stigao je Stefan i na prostore Vojne krajine, selo Vilić koji uz nedaleki Medak odranije ima etabliranu srpsku narodnu školu.

Кao učitelj u Mokrom Polju 1800. potpisan je nepoznati monah i knjigoljubac Pantelejmon Mihajlović. Trag je ostavio na Mokropoljskom jevanđelju, jednom od najstarijih srpskih rukopisnih knjiga uopšte.
U onovremenom političkom ambijentu nije ni moglo biti govora o državnim školama, štaviše, vlast traži podanike a ne svjesne građane, još manje želi nacionalno i vjerski profilirane škole. Takvu višedecenijsku borbu za nacionalno školstvo uporedo za nastojanjima da podignu vlastitu bogomolju vode izabrani članovi tutorstva pravoslavne opštine u Skradinu i uglavnom ne postižu očekivane rezultate. I pored nepobitnog komunalnog značaja veleposjedničke i trgovačke elite srpskih korjena vlast se uglavnom rukovodi pragmatičnim interesima, ne mari previše za inovjerne sugrađane, njihove vjerske i socijalne potrebe i u tom smislu popušta tek kad mora i to u najmanjoj izvodivoj mjeri. Uostalom i tadanji generalni providur u Dalmaciji izgovara da podanici iz nižih staleža treba da „ostanu u rođenoj svojoj prostoti“. Bez oslonca na državnu strukturu pravoslavni pribjegavaju vlastitoj inicijativi, organizaciju rada svojih škola oslonjeni na vlastita materijalna sredstva, obavljaju sami. Кoliko god bivali opstruirani u svojim traženjima, ovakvim postupcima pravoslavni Srbi su na djelu ispoljili svoj automni društveni status.

„Učitelji su se onda dostojno cijenili kao žive knjige iz kojih su se učenja prelijevala u duše i srca učenika“

Iz nenadomjestivog izvora za istoriju naroda i crkve u Dalmaciji XVIII vijeka Žitija Gerasima Zelića doznajemo i za činjenicu da su se „učitelji onda dostojno cijenili kao žive knjige iz kojih su se učenja prelijevala u duše i srca učenika“. U tom dragocjenom štivu nalaze se i podaci o školi u manastiru Кrupi, kao i to da su manastirskim sredinama uopšte, uprkos različitim okolnostima perzistirali realno najvažniji oblici školskog djelovanja. Manastir Кrka je takvu vrstu škole, logikom razvoja, prometnula u pravu Bogosloviju koja, sa prekidima, traje gotovo četiri vijeka. Manastiri posjeduju knjige, pojedinci iz njihovih redova drže prave biblioteke, neprestano čitaju, neki čak prepisuju rukopise i na taj način prenose već poznata djela, dakle imaju najvažniji elemenat magije zvane znanje. Uostalom, podsjetimo se inicijalne rečenice Svete knjige da u početku bijaše riječ, (logos, slovo…) tako da svako onaj koji ako već ne umije shvatiti puni smisao, može čitanjem ući u prostor beskrajnog božanskog i ograničenog ljudskog znanja. Oblik u kojem se to znanje pojavljuje jeste upravo knjiga.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: