Uvijek oko ovih dana, u drugoj polovini novembra, u sive i sve tamnije dane, kreće službena kolona prema točki na krajnjem istoku zemlje, da u ravnici, u blizini velike rijeke i jednog trajno unesrećenog i uništenog grada obilježi datum i podsjećanje na strašne dane od prije sad već skoro tri desetljeća. U te dane, jesenske, teške, tmurne, kad lebdi iznad svega i nad svime dodatna tmasta presvlaka i sve se utiša u ljudima kao po nekom prešutnom dogovoru, začuju se po radio-stanicama i iste pjesme, koje podsjećaju na to vrijeme, s onom glavnom, pjesmom o ravnici. S njom krenu i neke druge, vrlo slične, napisane u kolektivnom ključu, iz pozicije žrtve, pravične samo prema sebi i svojoj strani, isključive. One podsjete svaki put i pokušaju vratiti na taj jedan dan stanje koje se ne može vratiti. Doba kad su sukob, etnička ujedinjenost, gotovo nepostojeće razlike u stavu o uzrocima svega što se dogodilo, postigle i nešto drugo: potpuni prekid kontakta i komunikacije sa zavađenim dijelom, u tom trenu još postojeće zajedničke zemlje, makar još na papiru. U svega par mjeseci, odjednom je s druge obale Dunava počinjala nepoznata teritorija, a u homogeniziranosti jedne strane, potpunog javnog, ali u velikom dijelu i privatnog konsenzusa, u kolektivnoj svijesti nestajalo je i sve drugo s te druge, izbrisane, neprijateljske strane, kao obrisano gumicom. Jedno po jedno, ljudi, mjesta, pojmovi, geografije i predjeli, konkretni oblici postajali su neka vrsta nematerijalnog, kao začaranog prostora o kojem se ne misli, ali o kojem se „zna sve“, zna se da ne valja. Prostora koji je postajao apstraktan, bez sjećanja, kao da je sve prekrila ona ista gusta i tmasta magla i mrak, kao da se na filmskoj traci mjesta i građevine jedna po jedna brišu i retuširaju, a na zemlji ostaje ništa, prazan prostor, predjeli i staze bez ljudi. Ili, ako ljudi još ima, oni su od bliskih lica i fizionomija, od poznanika i prijatelja, kolega i rodbine postali figure bez lica, s tijelima, oblikom tijela i kretanjem, ali s izbrisanim osobnostima.

Muzika kolektivne patnje

Muzika, tugujuća ili dižuća, budnička, marševska ili baladna koja se u Hrvatskoj čuje svake godine krajem novembra implicira to vrijeme i vraća atmosferu podsjećanja na vlastitu muku i na vrijeme kad je vladao prekid i zaborav, potpuni i dugotrajni, s drugom stranom. To je muzika koja sugerira trenutak, odnosno period kolektivne patnje, razaranja, pucanja, jauka i plača, fijuka granata, udara topova i rešetanja mitraljeza, ili pak one strašne tišine u pauzama. Tekstualno, osim pokojeg izuzetka, pjesme su to koje, osim što nastupaju iz pozicije apsolutne vlastite nevinosti i žrtve, redom se prave i da su antiratne.

Ove pjesme sugeriraju da s druge strane nije bilo nikoga da čuje i osjeti i zapjeva antiratnu pjesmu

Ali i još nešto. One, što su utvrđivali mediji i institucije godinama kasnije, do danas, direktno i zaobilazno sugeriraju i ovo: da sve to, za svu prođenu muku i iskušenja, s druge strane u krugovima kolega pjevača i autora, sebi sličnih predstavnika gradske i popularne muzike, i naročito rokenrola kao najkvalitetnijeg i najvoljenijeg zajedničkog elementa, faktora spajanja čitave negdašnje zemlje, da tu nije bilo nikoga da čuje i osjeti – makar tako, s daljine i povlaštene, „sigurne“ distance. Poruka je da nikoga nije bilo da od tamo napiše antiratnu pjesmu. I da nisu reagirali čak i oni koji su mogli i trebali, od kojih se očekivalo. Pogotovo, budući da su do jučer i ovdje bili jednako, ako ne i više voljeni, i za koje se držalo da su zbog toga štoviše morali nešto reći, simbolički, preneseno, stilizirano, također pjesmom, riječima na melodiju. Postojala je još bila i međuvarijanta, „racionalna“, koja nije bila apriorna, nego je s hinjenim ili stvarnim trudom, demagoški „velikodušno“ htjela dati mogućnost bez obzira na propagandnu demonizaciju neprijatelja, i priznati potencijal humanog kapaciteta da osjeti patnju ove, do jučer bliske, najbliže strane. Ali, zaključak je i tu bio isti: i takvi rijetki i najbolji nekada, također su zašutjeli i nisu ništa rekli, odnosno nisu dovoljno i jasno osudili sami sebe i „svoju stranu“ (iako mnogi nisu pripadali nijednoj), dakle, izdali su i razočarali i po toj liniji, „kao i svi drugi“, kao i zli i najgori, s kojima se ušlo u krvavi sukob. Pjesme iz novembra svake godine kažu dakle da su šutjeli i koji nisu trebali.

A je li zaista bilo tako?

Moglo bi se reći da u tom trenu, na početku, i za prvog, najrazornijeg perioda, u najbukvalnijem smislu jeste bilo tako. Ali taj bukvalni smisao ne govori ništa. Jer ako se odmah nije ništa reklo, to nije bilo iz razloga kakvi su bili podrazumijevani odavde, i kakvi su spočitavani „tamo preko“.

Trenutak muka

Da, tamo se zaista zašutjelo u prvi mah, kod onih od kojih se očekivalo da nešto kažu, točnije da otpjevaju. Ali iz drugih razloga. Zašutjelo se iz zapanjenosti, iz nevjerice, iz šoka, iz nesposobnosti da se onako nešto artikulira uopće. Zamuklo se jer se zbog nedostatka direktne ugroženosti, zbog manjka akceleracije i osjećaja ubrzanog protoka vremena, moglo zastati na tren i pomisliti ono što s ove strane nije moglo, nije htjelo, ili nije smjelo. Jedno pitanje što se javilo samo na jednoj strani, a bilo je glavno i bez odgovora: „Šta se to događa? Šta se dogodilo?“. Takvo pitanje prednost je onih koji imaju dovoljno mira još, da ga sebi mogu postaviti.

No, nakon toga, kad se početni šok malo slegao, počelo se izricati i stavljati pred ljude to kakav je potres, zbunjenost, strah i muk u njima to sve izazvalo, što im je razrovalo dušu gledajući i naslućujući, slušajući strašne priče o tome što se događa u njihovom susjedstvu, mjestima gdje su donedavno slobodno išli, svirali, pjevali i bili neusporedivo voljeni, mjestima koja su bila jednako tako njihova, dio istoga, iste zemlje.

Pitanje je – što ideologizirana pamet sebi nije postavljala u svojoj dogmatici, ali ona umjetnička jeste – da li je zapravo uopće moguće bilo nešto napisati o tako i do te mjere neshvatljivim događajima? Kako pisati o katastrofi, kako estetizirati nešto za što je duboko moralno pitanje smije li se kao takvo estetizirati? Drugo, ako se i pokuša, kako to učiniti dostojno? Kako ne upasti u kič? Kako neukusnom gestom i nedovoljno kvalitetnom ekspresijom dodatno ne obezvrijediti što se obezvređivati ne smije?

Dovoljno je uostalom bilo vidjeti na što su ličile spomenute pjesme one strane koja se osjećala žrtvom – gotovo bez izuzetka to je kič, sentimentalizam, loše i plitko napisane riječi u samim klišejima, tekstualnim i muzičkim.

Danas kad se pogleda, fascinantno je koliko su i do koje mjere različito, heterogeno, u koliko poetičkih varijanti, autori „sa zabranjene strane“ reagirali na stravičnu jesen 1991. I nadalje, poslije nje.

Gradski čovjek ispod plavog neba

Oni kojih se najviše ticalo, reagirali su prvi, da kažemo tako sarkastično u ovom slučaju: najprije je novosadski Obojeni program napisao pjesmu namjerno naslovljenu klišejom – „Nebo nebo plavo je“, ali u njemu je sasvim neizravnim, zatvorenim slikama, autor Branislav Babić – Kebra, recitirajući, stilskom osobinom alternativnog muzičkog stila, ali i mimetikom marša i vojničkog tempa, sakrio priču o pozivu na mobilizaciju, pozivu na front:

„Tog sam jutra ustao
Čudno pismo primio
Brzo sam to shvatio
Tajnu sam sačuvao
Usput sam se pitao
Da li sam sve poneo
Nisam smeo misliti
Da li ću se vratiti“

 

Pa kad dođe do tog refrena s „plavim nebom“, shvatimo da je to plavo nebo metafora za želju za životom u najsvedenijoj formi: „Nebo nebo plavo, ali meni drago je“, gotovo dječje nevino. Da bi na kraju refrena i dalje deklamirajući ispjevao jednu od najsuptilnijih slika, napravljenu od izmiješanih asocijacija i realnosti, metaforu o nasilju izbačenosti gradskog čovjeka u okolinu kojoj ne pripada, van grada, i njegov otuđeni i ironijski oneobičeni dojam o prirodi koja je umjesto romantičarske harmonije postala nasilna pozornica na kojoj se puca – zastvarno puca:

„Trava ova zelena
Dugo nije košena
Sobarica vilama
Krevet meni namešta“

Prva pjesma o ratu možda je do danas ostala i najuspjelija. Čak i kasnijim, pjesnički i muzički vjerojatno uspjelijim radovima unatoč.

„A mene zovu u rat – užas i strahota“

Ona nije bila jedina pjesma o prisilnoj mobilizaciji. Pojavila se u nekom momentu kasnije, u nedužnoj izvedbi bezopasnog Dejana Cukića, pjesma snažnog refrena:

„Ja bih da pevam još malo
Jer je život samo jedan,
I do njega mi je stalo
Meni je vredan“

Ono što je s ove strane i do danas nepoznanica jest da je ovu ponesenu pjesmu i stihove napisao –sam Bora Đorđević. Da, taj isti, ozloglašeni Bora Đorđević, proskribiran, i u apsolutnim terminima označen kao trajno i nepopravljivo negativan u hrvatskoj javnosti.

Antiratne parole s točkova

Malo nakon toga, predstavnici takozvanog alternativnog dijela beogradske rokenrol scene, napravili su protestnu akciju protiv rata, vožnjom kamionom ulicama Beograda i pjevanjem na brzinu sklepanog „songa“ s porukom. Projekt, s tri najpoznatija člana tih bendova, Ekatarine velike, Partibrejkersa i Električnog orgazma, nazvan šaljivom i glupavom, kvazivulgarnom šatrovačkom premetaljkom – „Rimtutituki“. Imali su dobre namjere. Ali rezultat je bio obrnuto proporcionalan statusu, utjecaju i ugledu njihove muzike: neozbiljno, smušeno, pogubljeno, neinteligentno, ali u tom trenu valjda jedino što su umjeli. Nisu znali bolje. Također recitirajući, direktno, bez skrivenih poruka, što je bilo dobro i potrebno, na teror parolama odgovorili su antiratnim ironičnim parolama: „ispod šlema mozga nema“ i „manje pucaj, više tucaj“. Danas kad se gleda, može se osjetiti samo tuga i nelagoda nad potpuno obeshrabrenim, očajnim glasovima, kultnim glasovima za, do raspada, navodno najsvjesniji dio generacije, i nad potpunom nemoći njihovih idola da se izraze kad je najviše trebalo. Nije bilo mnogo, jedva malo više od ništa. Ali ipak više od ništa. Ipak je u tome glupom uličarskom recitativu jedno „ne!“, tamo gdje je trebalo reći ne.

U tom tužnom „hepeningu“ vožnje ulicama i pravljenja buke, da bi se makar na tren dalo do znanja ljudima da ne srljaju u užas i nasilje, ostalo je izdvojeno samo tragično lice Milana Mladenovića, s ironičnim osmijehom, ali iza kojega je stajala viša inteligencija i grč čovjeka koji osjeća u sebi očaj, dublji, svjesniji, očaj čovjeka koji i kad se smiješi u sebi ima decenciju i zna da je to osmijeh gubitnika i osmijeh duboke boli. Taj osmijeh zaobilazi čak i ono skoro nemoguće, da gotovo apsolutnu usredsređenost na sebe kakvu stvara ovisnost, odbaci u tom trenu i osjeti i vidi razmjere kolektivne, opće katastrofe. To je moment i osobina koji razdvajaju one posebne i najbolje od ostatka, sposobnost da se izdignu iznad sebe, svojih slabosti i sebičnosti, izađu iz vlastitog zatvorenog svijeta i osjete onaj vanjski, u njegovim neprivatnim, društvenim i historijskim implikacijama, da osjete odgovornost.

Riječi ispražnjene od značenja

Zato, van jednokratnog projekta, u svome bendu, dao je, čak i za onakvu situaciju maksimum, koliko je mogao već načet raznim nesrećama, s ovom kolektivnom za njega možda i emotivno najtežom među ostalima. Osjetom istinskog pjesnika Mladenović je, pored užasa, prijetnje i mraka osjetio i nešto drugo, esencijalno za čovjeka od riječi – osjetio je potrošenost govora, ideologijom, propagandom, prevarom, manipulacijom i mržnjom zaprljan jezik, i potrošenost značenja riječi, njihovo pretvaranje u vlastitu suprotnost. Zato je autor poznat i voljen po raskoši svojih zatvorenih i zagonetnih pjesničkih slika, u metafori pak o nemoći riječi, nemoći da se iskaže ono što se upravo događalo, 1991. godine, vlastiti album i naslovnu pjesmu na njemu, umjesto leksičkom riječi, označio samo onomatopejom, svjesno infantilno: „Dum dum“. U njoj, pjesnički subjekt nije podrazumijevani autor, nije Mladenović ili netko blizak, nego čini se da govori iz pozicije onoga koji učestvuje u kolektivnom ludilu, koji pridonosi zlu:

„Ja ću mrzeti ledeno hladno,
srcem sa sedam kora,
ja ću pucati pravo u leđa,
ja sam rođen da vladam“

https://www.youtube.com/watch?v=Z2a5O2_GGJM

Ali na istoj ploči propjevao je i iz vlastite pozicije, iz dalekog velegradskog stanja i velegradskim stilom, ekspresionistički, u rijetkoj rimi, zamislio je, osjećao kako je tamo gdje se užas događa. U prirodi i u gradovima, jednako se rušilo i ginulo tada, što on označava pojmovima za jedno i za drugo:

„Čuje se zvuk
Koji podseća na huk
Ruši se stablo po stablo po stablo
Umire zid od plača, umire sam
Umire beštija“

O samoj ovoj upotrebi posljednje riječi stiha, za Mladenovića kao govornika istočne varijante jezika neobične riječi, mogao bi se gotovo napisati zaseban tekst o autorovom identitetu.

Krugovi pakla u veselom omotu

I nekadašnji najveći tinejdžerski idol osamdesetih godina, ali i ljubimac većine koja je voljela kvalitetnu pop-muziku, u očajnim godinama krize na svojoj je ploči, koja je izvana bila prekrivena kao vesela i životonosna, radosna, kao što je radostan i vedar njen autor – Momčilo Bajagić Bajaga imao je čak nekoliko pjesama u kojima se čita refleksija na sukob do jučer najbližih.

I on rat zamišlja i smješta u dihotomiju dva različita kruga pakla, prirodni i urbani. Prvi se vodio po selima, šumama i poljima, po gudurama i planinama:

„Stotine kilometara daleko od mene
Il’ prostim jezikom, sa one strane reke
Gde noću gore duše, planine i kuće
I neke svetiljke sad toliko daleke“

Drugi, strašniji, bio je onaj što je udarao u centar civilizacije, u gradove. U zadnjoj strofi autor se s njima oprašta, u žestokom tempu, ali tako tužno u stihovima:

„Sve one ulice što poznavao sam dobro
Niz koje ove noći niko neće proći
Svi oni ljudi koje voleo sam mnogo
A videti ih više nikad neću moći“

Srećom, jednom od rijetkih u svemu, što tada nikako nije mogao znati, ovo zadnje proročanstvo mu se nije ispunilo.

U refrenu pjesme Bajaga je zazivao, kao i mnogi tada, vrhovnu Silu, najvišu, koja tih dana kao da je digla ruke od Jugoslavena:

„Gde si, Bože gde si?
Crni se dani ređaju u nizu“

Zato nije čudno da je album završio molitvom, preko snažnog i često korištenog simbola mira. Ali može li biti slučajno, baš u onom času i godinama, da je upotrijebio kršćanski simbol Svetoga Duha, katolicima mnogo bliži i neodvojiv dio ikonografije, nego denominaciji kojoj, makar porijeklom, pripada autor – simbol golubice. U istoimenoj pjesmi, on završava svoj gospel (metaforički i doslovno stilski), potresno, ali iznad tugovanja i umora, neočekivano radosno, istinskom vjerom pomiješanom s očajem, i obraćajući se, najvažnije, onima tada najkrhkijima – djeci – ali ujedno i najjačima jer su jedini budućnost:

„Pomiluj sve,
Klince Balkana,
Nahrani nas, mir nam je hrana.
Golubice, sa moga srca
Odlepršaj u svet.
Učini da i nama svane
I dodirom isceli rane
Godine zla da izblede što pre…“

Molitva zajedničkom Bogu

I nije bio jedini od rokera u tom zazivanju, koje se domalo vremena ranije koristilo gotovo isključivo kao romantičarsko pojačavanje efekta kad bi se govorilo o nečijoj, točnije ženskoj ljepoti.

Sada se prizivalo s dna, skrušeno, bespomoćno, iz potrebe za nadom. I to nije bio samo „bilo koji“ Bog, nego kršćanski – hrišćanski – jer je i tada, kad su se narodi zavadili, samo On ostao isti i jedan, zajednički, bio zapadnog ili istočnog obreda.

„Majka Božja“, umjesto uobičajene „Bogorodice“, govori šta je bend htio da predoči i koji grad da oslika kao metaforu uništenja

Tako, najzačudnija i možda najmoćnija gesta i aluzija na mjesto uništenja, urbicida na istoku tek nastajuće države, pojavila se malo kasnije u pjesmi beogradskih Partibrejkersa. „Hoću da znam kuda vodi ovaj put mene, i život moj“, pjevao je, skoro recitirajući, sve nazalniji Zoran Kostić – Cane, vokal benda. Ta bi pjesma u svom refrenu mogla djelovati kao tipična rokerska himna vlastitoj slobodi, vjernosti samom sebi, na tragu buntovnih rokenrol pjesama i odbijanja zajednica u ime individualca: „biti isti, poseban, slobodan, biti samo svoj“. I to bi i ostala, moćna kakva jeste, da nije bio ubačen dio, recitativ, krik, molitva i obraćanje metafizičkoj pojavi i religijskom pojmu:

„Marijo, Majko Božja – da li vidiš šta rade sa tvojom decom!“, kroza zube savija tonove pjevač dok u pozadini, preko teksta štekće ritam-gitara, mimetički poput mitraljeza, a kakofono pištanje mikrofonije solo-gitare oponaša pisak i urlik granate. Ovakva zvučna slika, uz ovakav izbor riječi obraćanja pjevača iz naroda gdje marijanski kult, štovanje Djevice Marije, nije među istaknutijim fenomenima vjere u narodu, kao što sam termin – „Majka Božja“, umjesto za kulturu uobičajene „Bogorodice“ govori šta je bend htio da predoči, i koji grad da oslika kao metaforu uništenja. To je velika i moćna slika i zahvat, autorski i imaginacijom možda i najveći kod toga benda.

Pjesnici ili tekstopisci, autori, pokušavali su, s više ili manje uspjeha izraziti to neizrecivo, neki lakše, neki teže, neki otvorenije, neki hermetičnijim slikama.

Nema oslobođenih, samo „večni taoci košmara“

Poetskije, u klasičnom stihotvornom, prozodijskom, ekspresivnom, formalnom smislu, nikome nije uspjelo što je onome vjerojatno najtalentiranijem, i svakako, za razliku od „običnih“ tekstopisaca – jedinom pravom pjesniku među njima.

Ne samo zbog poziva rođenog pjesnika, nego i zbog nečega drugog, nije moglo biti slučajno da je baš on morao biti taj koji će napisati najpotresniju pjesmu o strašnoj jeseni 1991. Kulturno i geografski, najbliži tom krugu, također ravničarski čovjek, ponikao iz istih običaja, iz atmosfere i varoši usporenog tempa, okruženih blagorodnim oranicama, čovjek istih razvučenih duljina izgovora riječi i akcenata, istog, tako čestog smiješanog porijekla. I iz iste panonske nizine, kao i u prašinu raznijet i za oba svoja naroda ponižen grad koga je opjevao kao nitko.

Slike koje niže u stihovima, sagrađene na pojmovima i folkloru toga kraja, Đorđe Balašević, jer o njemu se dakako radi, nije morao posuđivati ni imitirati, jer su u njemu, jer ih nosi u „genima u njemu spasenim“, njegovim vlastitim stihovima rečeno. Pjesma muzički počinje ženskim, eteričnim glasovima, ali tamnim, tragičnim, s ehom kao crkvenim, liturgijskim. Kad stanu, ulazi nakon gitarskog akorda, glas pjevača, na razbijene stihove u velikim pauzama i snažnom metaforom (opet) iz prirode:

„Sumoran i nem
Jablan gromom razvaljen“

U sljedećem stihu već uvidimo da je to opis čovjeka, a taj „jablan“ da je „zagledan u čašu preduboku“. Lirski subjekt kaže da mu je neznanac „naizgled normalan“, dok mu – po stihu po kojem će imenovati čitavu pjesmu – ne spazi „odraz meseca u oku“. Mjesec – „luna“ – „lunatik“ – luđak… Razgovorno, u dijalogu s neznancem za šankom, u atmosferi gradskoj, nastavlja se razmjena riječi i izmjena dva subjekta, a gorka ispovijed toga čovjeka postaje sve gorča, dok nam, kako pjesma raste, u strofi pred refren izruči u anafori ono o čemu je sve zaista:

„Ne znaš ti šta znači ubiti grad
Ne znaš ti bauke kaljavih rovova
Ne znaš ti šta znači spavati sad
Kad sklopim oči – ništa, osim tih krovova“

Đorđe Balašević, u toj nevjerojatnoj pjesmi, tad nam tek da do znanja s kime govori, s povratnikom s fronta, s ratnim veteranom. I u trenu kad nas je stresao tim otkrivenjem već smo stigli do refrena, refrena kakav ne postoji u historiji domaće autorske muzike:

„Kada sklopim oči
nebom naiđu mobe,
zamirišu gostinjske sobe,
Nebom svadba odzvanja.
Kada sklopim oči
nebom promiču lica,
zatreperi roj tamburica
Dunav sedef odranja“

U srednjoj strofi, taj koji pripovijeda, taj „preživjeli“ bivši ratnik, „preživjeli“ pod navodnicima, jer zbog onoga što je vidio više ne može nikad biti sasvim živ, ni ponovo cijel, jer je razbijen i napuknut, „živi mrtvac“ koji je svjestan da je to, i to i sam izgovara:

„Ne znaš ti, nema oslobođenih,
Svaku tišinu mi granata prošara,
Spašen je taj prvi pogođeni,
A svi su drugi, večni taoci košmara…“

Do posljednjeg refrena:
„Kada sklopim oči nebom naiđu lađe
Zvona, lavež, komšijske svađe,
Miris svežeg oranja.
Ali kada svane, vetri s reke zacvile
Znam, to tuže vodene vile
Dunav tamjan odranja“

Kakva je to neusporediva serija slika, stvorena, izvajana iz samih esencijalnih kulturalnih pojmova toga kraja i onda izdignutih do suvereno poetskog i čak metafizičkog nivoa: nebom prvo „naiđu lađe“, kao u izokrenutom svijetu, gdje su dvije glavne i krajnje točke, gornja i donja – voda, riječna, velike rijeke, i nebo – u slici kao sa Chagallovog platna. Pa elipsa sa serijom slika iz mirne svakodnevice panonske varoši – „zvona, lavež, komšijske svađe“, ali koje se ovdje mogu čitati i drugačije: jezivi zvuk odzvanjanja zvona smiješanog s lavežom uznemirenih pasa kao pratioci zvukova rata, dok su „komšijske svađe“, nekad smiješne, skoro sremčevske, sada znak zakrvljenosti nekad najbližih, dobrih komšija. Sve svedeno na tok, jedini koji ne prestaje, tok rijeke i velike vode Dunava koji „tamjan odranja“, dok pred sobom vidimo nezemaljsku sliku odranjanja zemlje od artiljerijske vatre. A nad svim, najdirljivijom slikom, „tuže vodene vile“, tako slavenski, paganski, zvuk nečujan i nikad čuven, nezemaljskih, bestjelesnih bića koji već oplakuju mrtve, čitav jedan grad i civilizaciju.

Opelo, i rekvijem, u jednom. Jer autor u ovoj trenodiji za grad oplakuje sve, žali sve, bez ostatka, bez razloga i proturazloga, odbijajući objašnjenja i pravdanja

Kad pjevač utihne, začuju se još samo opet glasovi ženski, ponovo crkvenog, pravoslavnog stila, kao pojanje, kao fragmenti rukoveti. To je opelo, i rekvijem, u jednom. Jer autor u ovoj trenodiji za grad oplakuje sve, žali sve, bez ostatka, bez razloga i proturazloga, odbijajući objašnjenja i pravdanja. I u takvom pjesničkom i autorskom naponu, niti jednoga trena ne spomenuvši ni mjesto, ni topos, ni naziv, ni ime, dok mi, kao slušatelji znamo u vlastitim unutrašnjostima, u zgusnutom i nezaboravljenom strahu, u nervima, u srčanom mišiću, u vlastitim prsima, na naježenim potiljcima i nadlakticama, u suzi koja se kotrlja. Kakav je to talent bio u stanju stvoriti tako nešto?

Nemamo odgovora. No on, autor, i njegova pjesma, živa su, poetska i ljudska negacija uporne trodecenijske laži da „nikoga nije bilo“ da kaže, da se izrazi riječima koje idu izvan svakodnevnog govora, iznad govora frazeologije i naučenih riječi, da pjevajući odboluje žrtvu, svoju ali i drugoga, da se poistovjeti s njime, da osjeti krivicu, nemoć, očaj. I ključno, da žive i mrtve s druge strane osjeti, da njihovu žrtvu, poštujući je kao autonomnu, zasebnu, zauvijek različitu, osjeti i kao svoju vlastitu, dio sebe i kao gubitak dijela sebe.

 

Ovdje možete poslušati ovaj članak: