Kroz čitavu noviju povijest mladi naraštaji, gimnazijalci i studenti, bili su ključni pokretači promjena, djelujući istodobno kao njihovi kreatori, nositelji i organizatori. Iznimku pritom ne čini ni vrijeme Kraljevine Jugoslavije, vrijeme u kojem je velik broj omladine izražavao otklon prema monarhističkom političkom sustavu, maštajući o njegovom zamjenjivanju pravednijim, egalitarnim društvom koje bi donijelo jednake mogućnosti za sve pripadnike svih društvenih slojeva. Kao najizgledniji realizator takvih promjena među buntovnom omladinom je uglavnom prepoznavana Komunistička partija Jugoslavije, odnosno njezina sekcija namijenjena stranačkom podmlatku – Savez komunističke omladine Jugoslavije, skraćeno: SKOJ.

Djelovanje SKOJ-a u periodu međuraća i šestojanuarske diktature, obilježenom ilegalnošću komunističkih ideja, najbolje se može sažeti prikazom biografija sedmorice vodećih ličnosti SKOJ-a tog vremena, u kulturi sjećanja socijalističke Jugoslavije upamćenih pod zajedničkim nazivnikom Sedam sekretara SKOJ-a. Sva su sedmorica živote izgubila u oružanim sukobima s žandarmerijom Kraljevine Jugoslavije ili od posljedica mučenja od strane vlasti, stekavši na taj način među komunistima s područja Jugoslavije status mučenika i jednog od najprepoznatljivijih simbola borbe za povećanje prava radnika, te spolnu i nacionalnu ravnopravnost među narodima Jugoslavije. Navedeni su im ciljevi svima bili isti neovisno o različitim etničkim podrijetlima – naime, petorica od njih bili su Hrvati (Josip Debeljak, Josip Kolumbo, Janko Mišić, Mijo Oreški i Zlatko Šnajder), a dvojica o kojima će u nastavku teksta biti više riječi, Pavle Marganović Paja, te Pero Popović Aga, Srbi.

Pavle Marganović, poznatiji pod nadimkom Paja, rodio se 17. marta 1904. godine u selu Deliblato blizu gradića Kovina u Banatu. Obućarski zanat izučio je u Vršcu, a ondje je tokom šegrtovanja saznao za ideje radničkog pokreta. Stoga se već 1918. godine, s tek navršenih 14 godina života, odlučio istom pokretu i aktivno pridružiti. Čim je 1920. godine prešao potreban dobni prag, i službeno je postao članom SKOJ-a, a od sljedeće godine i same Komunističke partije Jugoslavije. U partijskoj je strukturi zbog izraženog angažmana napredovao brzo, te je tako izabran za člana Centralne uprave radnika Jugoslavije, a nedugo potom i za tajnika ove organizacije. Tokom 1921. godine preselio se u Zagreb, no tri godine kasnije napušta Jugoslaviju i odlazi na dalje obrazovanje u Sovjetski Savez gdje pohađa Sverdlovski institut u Moskvi, nastavljajući sa svojim komunističkim aktivizmom. Na Četvrtom kongresu KPJ koji se u novembru 1928. godine održao u Dresdenu izabran je za člana Centralnog komiteta KPJ, te sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a zbog čega, kako bi se mogao u potpunosti posvetiti političkom aktivizmu, iste godine napušta studij i vraća se u Jugoslaviju. Ondje je zbog svojih djelatnosti bio stalno proganjan i više puta hapšen. Najzad, u aprilu 1929., dakle nedugo po uvođenju šestojanuarske dikature, Paja Marganović je sudjelovao u pokušaju organiziranja prvomajskih demonstracija zbog čega je još jednom uhapšen i zvjerski mučen od strane žandarmerije. Od posljedica mučenja preminuo je u zatvoru 30. jula 1929. godine. Po uspostavi socijalističke Jugoslavije odana mu je zaslužena počast, te je ekonomsko-trgovačka škola u Pančevu nazvana njegovim imenom, a nastavila ga je nositi sve do danas.

Pero Popović Aga rođen je u Užicu 28. januara 1905. godine. Za vrijeme Prvog svjetskog rata i otac i majka su mu umrli od tifusa zbog čega je zajedno s petoro svoje braće i sestara smješten u sirotište pod upravom Crvenog križa gdje je ostao do završetka rata. Po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zajedno sa skupinom preostale užičke ratne siročadi odveden je u Beograd – oni koji su završili osnovnu školu bili su poslani u razna mjesta u Vojvodini učiti zanate, a ostatak natrag u domove i manastire. Pero je tako najprije poslan da uči trgovački zanat u Sremskoj Mitrovici, no odande je uskoro izmješten u manastir Bešenevo na Fruškoj gori odakle je potom više puta premještan po vojvođanskim manastirima i kod različitih skrbnika, boreći se s teškim životnim uvjetima. Ipak, sve vrijeme je imao želju da izuči postolarski zanat budući da se njime počeo baviti još u vrijeme dok je živio u Užicu, pomažući jednom Čehu, bivšem austro-ugarskom dočasniku, koji se uzdržavao radeći ondje kao postolar. U Novom je Sadu stoga i službeno počeo izučavati obućarski zanat, te ga 1921. godine i završio, nakon čega je ubrzo dobio posao u Beogradu zbog čega se odselio ondje 1922. godine.

Još u vrijeme kada je šegrtovao stekao je poznanstva među novosadskim radnicima preko kojih je stekao prva znanja o idejama komunizma i Oktobarske revolucije. Kada je kao sedamnaestogodišnjak došao u Beograd, stupio je u kontakt s tamošnjom komunističkom omladinom, te se uključio i u prve akcije poput organizacija prvomajskih proslava. Unutar svoje skupine aktivista ubrzo se počeo isticati zbog čega je u kratkom roku postao član tada ilegalno djelujućeg SKOJ-a. Ondje je bio dijelom tzv. „udarne skupine“ mladih radnika tj. onih koji su bili poznati po sudjelovanjima na svim skupovima i protestima, a kao takav je postao i čelna osoba SKOJ-evske ćelije u naselju Hadžipopovac. Dotad je među prijateljima bio poznat pod nadimkom Era, no nekako u ovo vrijeme kao konspirativno ime počeo je koristiti novi nadimak – Aga. U partijskim je strukturama nastavio napredovati, te je tako 1923. godine postao član Centralnog komiteta SKOJ-a, a iduće godine i organizacijski sekretar istog Centralnog komiteta, sve vrijeme djelujući u teškim uvjetima ilegale.

Ipak, neprestano je putovao diljem Jugoslavije organizirajući naprednu omladinu u nove ogranke SKOJ-a. Pritom je više puta uspio izbjeći policijske zasjede, najprije u Splitu, a potom i u Zagrebu gdje je djelovao zajedno s političkim sekretarom CK SKOJ-a Josipom Kolumbom. Međutim, dana 15. augusta 1930. godine na zagrebačkom Goljaku, u blizini šume Zelengaj, zajedno s Kolumbom ipak je upao u zasjedu žandara, te u okršaju s njima poginuo. Teško ranjen u trbuh, pokušao je pobjeći do obližnje kuće u kojoj je živjela sestra književnika Augusta Cesarca, također komunističkog aktivista, no žandari su ga sustigli nakon čega si je pucao u sljepoočnicu kako im ne bi živ pao u ruke. Inače, važnu je ulogu desetak godina potom odigrao i Agin brat Jevrem Popović (1914.-1997.), istaknuvši se u Narodnooslobodilačkoj borbi, te stekavši čin general-potpukovnika JNA, da bi kasnije bio proglašen i narodnim herojem Jugoslavije.

I Pero Popović Aga i Pavle Marganović Paja, zajedno s preostalom petoricom legendarnih SKOJ-evih sekretara, pokopani su u zajedničkoj grobnici narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju. Brojne su škole i ulice diljem Jugoslavije nazivane njihovim imenima. Po njima je nazvana i jedna od najprestižnijih nagrada komunističke Jugoslavije, a njihove su sudbine tematizirane i u omladinskoj seriji „Sedam sekretara SKOJ-a“ snimljenoj 1981. godine. U toj je seriji lik Popovića tumačio glumac Svetozar Cvetković, a Marganovića Goran Pleša.