Olivera Jovanović glavna je i odgovorna urednica lista Pravoslavlje, novina srpske Patrijaršije. Ona potiče iz Bosne i Hercegovine (BiH) i poslije osnovne škole u Sokocu, završila je Prvu gimnaziju u Sarajevu i Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Beogradu. Njen prvi tekst „Veronauka na Romaniji“ objavljen je u Pravoslavlju 1996. godine. Gospođa Jovanović je radila i u Međureligijskom vijeću BiH i bila je vrlo aktivna u dijalogu među tamošnjim različitim konfesijama. Bila je član delegacije SPC-a na Skupštini Svjetskog savjeta crkava u Brazilu i na konsultacijama za mirovna razrješenja sukoba koje je održano u Sjevernoj Irskoj u organizaciji Evropskog savjeta crkava. S Oliverom Jovanović razgovaramo o mirotvorcima koji su u sva vremena uvijek u manjini, o farizejima kojih se i danas treba čuvati, o vremenu Vaskrsa u kojem se još uvijek nalazimo i o jednoj arapskoj izreci koju često spominju i kršćani.

U Novom zavjetu piše da je u trenutku hapšenja Isus jednom od svojih učenika naredio da spremi mač u korice, a jednom od vojnika koji su ga hapsili zacijelio je ranu od toga mača. Kako se konkretno može probiti snaga mirotvorstva u današnjem dobu neizrecive mržnje i bijesa?

Mislim da je snaga mirotvorstva u svjedočenju. Važno je da vjerujete u to i da svjedočite svojim životom – da budete primjer. Bavila sam se međureligijskim dijalogom preko dvije decenije. To jeste jedna vrsta mirotvorstva, posebno u Bosni, jer se kroz međureligijski dijalog konkretno radi na pomirenju. Trudila sam se da svjedočim pomirenje i mislim da sam zbog toga mogla pokucati na svaka vrata koja su mi se zbog takvog iskrenog odnosa i otvarala.

Pokretni praznik

Hrist u Novom zavjetu govori o farizejima, o lažnim ljudima. Tko su danas farizeji?

Ne možete raditi sa mladima na projektu protiv govora mržnje, a u isto vrijeme na svom ličnom profilu na društvenim mrežama širiti takav isti govor mržnje. Ne možete, u dijalogu koji treba da je dijalog pomirenja, imati profesionalni i lični stav koji su u međusobnoj koliziji. Ne možete za profesionalni mirotvorni stav primati platu, a u slobodno vrijeme, dok trošite tu istu platu, širiti dijametralno suprotan stav, odnosno govor mržnje. Sa ovakvim sam se slučajevima susrela i shvatila sam da je najveća opasnost u dijalogu odsustvo iskrenosti. Neiskreni dijalog ne može da donese ništa dobro.

Ove godine u isti dan Vaskrs slave i vjernici pravoslavne i vjernici katoličke crkve. Neprestano se govori o ekumenizmu, ali isto tako i protiv njega. Što vaš nerv kaže o tom istom danu slavlja?

Hrišćani su najbrojnija populacija svijeta i lijep je osjećaj kada se u svakom kutku vaseljene, u isto vrijeme slavi pobjeda života nad smrću. Takvu radost ne treba da pomute insinuacije i pogrešna tumačenja pojma julijanski i gregorijanski kalendar, kao i zamjena teza kojom se često manipuliše („ko se kome priklonio“), jer to sa datumom Vaskrsa nema nikakve veze. Vaskrs je pokretni praznik i zavisi od proljetne ravnodnevice, a ovogodišnje podudaranje datuma proslave Vaskrsa, rekla bih, ima veze i sa voljom Božjom da se svi hrišćani svijeta zajedno raduju životu.

Zašto je Vaskrs važan za vas?

 Vaskrs jeste suština naše vjere, jer, kao što stoji u Jevanđelju, da Hristos nije vaskrsao uzalud bi bila vjera naša. Ali moram da budem i malo ljudski sebična i da kažem da je za mene najradosniji Vaskrs bio pre dvadeset i tri godine kada sam na Vaskrs postala majka – svoje prvo dijete rodila sam u zoru Vaskrsa te godine. Rađanje novog života je bila potvrda i simvolika Praznika nad Praznicima – pobjeda života nad smrću.

Vaskrs započinje četrdeset dana prije njega i završava četrdeset dana poslije njega. Ne žive li u stvari hrišćani neprestano vrijeme Vaskrsa?

Ako se Vaskrsa sjećamo samo u periodu četrdeset dana pre Vaskrsa, na Vaskrs i četrdeset dana po Vaskrsu, onda je u pitanju formalizam koji se ne dotiče suštine. Suština jeste svakodnevno živjeti u radosti vaskrsenja, a u isto vrijeme biti svjestan svog krstonosnog hoda. Mitropolit Amfilohije, koji je bio moj profesor, nama bi studentima teologije jednostavno govorio – post je vježba (spomenuste četrdeset dana pred Vaskrs) i pomaže nam da se utvrdimo u vjeri i nastavimo i mimo posta da postimo. To znači svakoga dana i časa svjedočiti svojim djelima da si hrišćanin. Mi treba da smo hrišćani, koji su shvatili da Vaskrs nije samo praznik nego i životni model hrišćanina – radovati se životu i obazirati se na svijet oko sebe.

Naravno, ljudi smo, slabi smo i zbog toga je velikoposno vrijeme dobar podsjetnik za nastavak godine – kako treba živjeti stalno – prevazići iskušenja. To nije lako, ali vrijedi opet i opet pokušati.

Što bi Vaskrs baš sada mogao da poruči vjernicima SPC-a?

Naš patrijarh Porfirije je čovjek koji stalno podsjeća: ako je Hristos na pravom mjestu, sve ostalo će doći tamo gdje treba. Velika su danas iskušenja, ali poslušati patrijarhove riječi mira i ljubavi, koje su očinske i jevanđeljske poruke svim ljudima, a ne samo vjernicima SPC-a, jeste i potrebno i ljekovito. Patrijarh nas podsjeća i na simvoliku krsta koji ima i svoju horizontalu i svoju vertikalu. Horizontala jeste naš odnos sa ljudima koji su tu pored nas i kroz odnos sa njima svjedočimo našu vjeru. Vertikala je odnos ka Bogu. Dakle, nema te dvije osi jedne bez druge u zajednici kakva jeste Crkva.

Patrijarh Porfirije nas podsjeća i na simvoliku krsta koji ima i svoju horizontalu i svoju vertikalu. Horizontala jeste naš odnos sa ljudima kojim svjedočimo našu vjeru, a vertikala je odnos prema Bogu

Civilizacija života

Već dugo se govori, s bujanjem tehnologije, uništavanjem prirode i sebičnim načinom života, da živimo u civilizaciji smrti. Kako ljudima uronjenima u sve to objasniti što je to civilizacija života?

Bez istinskih vrijednosti prave civilizacije nema. Niko ne može sa tehnologijom da stvori iskrenu emociju, niti da voli. Samo iskonski svijet koji stvara Bog posjeduje toplinu srca. Tehnologija može da pomogne da se prenese poruka ljubavi, ali ona ne služi da voli umjesto nas. Za ljubav smo mi stvoreni i u ljubavi treba da živimo. Ovih dana sam pročitala u tekstu profesora Darka Tanaskovića divnu arapsku izreku: Sve se može postići silom sem vapaja: voli me, čovječe.

Ipak, kažu da u ovo vrijeme živimo možda posljednje ili pretposljednje dane. Ako vidite i malu iskru radosti ispod tamnog pokrivača nesreće i briga ovoga vremena, kako biste ju nazvali?

Moj omiljeni pjevač iz vremena adolescencije bio je Jura Stublić. Na ovo pitanje mogu da odgovorim jednim njegovim stihom: „Vi prekrasni ljudi“. Dobrota će spasiti svijet. Vjerujem u dobro i vjerujem da dobro pobjeđuje zlo!

Tehnologija može da pomogne da se prenese poruka ljubavi, ali ona ne služi da voli umjesto nas. Za ljubav smo mi stvoreni i u ljubavi treba da živimo

Ako bi danas čovjek imao potrebu, možda po prvi put da klekne i sklopi ruke, što mislite da bi se tada dogodilo između njega i beskraja na nebu?

Dogodilo bi se ono Kantovo: Zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni. Dogodila bi se jednostavna misao u nama, u kojoj osjećamo ljepotu Božije tvorevine.

Nedavno ste postali glavna i odgovorna urednica lista Pravoslavlje, novina srpske Patrijaršije u Beogradu, kojem ste vi i vaša porodica bliski može se reći već decenijama.

List Pravoslavlje je novina srpske Patrijaršije koja za dvije godine proslavlja svoj jubilej – 60 godina od izlaska prvog broja. U pitanju je vjersko štivo koje se dotiče i društva, jer i Crkva je dio društva i shodno tome biramo i teme korisne za društvo. Kroz Pravoslavlje se, da kažem, kanališe život Crkve do čitaoca – kroz vesti iz Crkve, zanimljivosti, jubileje, izdavačku djelatnost, sjećanje na preminule braću i sestre. U početku je Pravoslavlje izlazilo kao novina Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke da bi preraslo u novine srpske Patrijaršije. Naši čitaoci su i mirjani (laici) i klir (sveštenstvo). Novine se distribuišu širom svijeta i izlaze dva puta mjesečno.

Što za vas znači mjesto glavnog i odgovornog urednika ovih novina?

 Novine su konkretan rad. One su nešto što vidite i samim tim predstavlja zadovoljstvo kada izađu iz štampe. Godi mi kreativnost, inače sama volim da pišem i pisana riječ je za mene od malena posebno važna. U osnovnoj školi sam bila u Ligi mladih lingvista, a kasnije sam pohađala Prvu sarajevsku gimnaziju koja važi za jezičku školu. Rad na novinama mi predstavlja zadovoljstvo, a ono je još veće kada ljudi pohvale naša izdanja što nam se, bez lažne skromnosti, vrlo često dešava. Naravno, sve se to postiže uz timski rad, a moje kolege Srećko, Vladimir i Predrag su ljudi za svaku pohvalu kada je u pitanju saradnja. Iza svakog uspješnog rada nekog tima stoji zajedništvo i mislim da je to ključ našeg uspjeha – međusobno poštovanje.