Obveza prestaje suglasnošću volje sudionika nekog obveznog odnosa, ali i ispunjenjem tako da se prestankom glavne obveze gase i jamstva, zalog kao i druga sporedna prava (čl. 160 Zakona o obveznim odnosima, N. N. br. 35/2005).

Ispunjenje obveze redovan je način prestanka njenog postojanja. Zato se kao značajno postavlja i pitanje značaja obveznice i priznanice jer tu može doći do sporova između sudionika trgovačkih i privrednih odnosa ali i drugih odnosa kao npr. odnosa između obrtnika, trgovačkih društava, građana kao fizičkih osoba. Nekada se govorilo «posudi novac prijatelju, pa ćeš dobiti neprijatelja».

Priznanje postojanja obveze

Pod obveznicom ili zadužnicom podrazumijeva se pismena izjava dužnika kojom se izjavljuje i priznaje postojanje neke određene obveze prema vjerovniku. Kada dužnik potpuno ispuni svoju obvezu, može pored priznanice tražiti od vjerovnika da mu vrati obveznicu (čl. 182 ZOO-a). Ako vjerovnik ne vrati obveznicu, dužnik ima pravo zahtijevati da mu vjerovnik izda ispravu o prestanku obveze s ovjerovljenim potpisom.

Dužnik koji je ispunio obvezu samo djelomično ima pravo zahtijevati da se to ispunjenje zabilježi na samoj obveznici. Na primjer na ugovoru o zajmu, posudbi ili slično. Tako je zapravo daljnje sredstvo i to dokazno sredstvo o izvršenom ispunjenju neke obveze ipak i vraćanje obveznice dužniku budući da je vraćanje obveznice valjan dokaz ispunjenja obveze. U takvom slučaju je mogućnost prijevare doista minimalna, a to pogotovo što se izdavanje i vraćanje obveznice obavlja kao jedan vremenski naknadni akt, i to izvršen zamjenito  iz ruke u ruku.

Stoga je vraćanje obveznice valjan dokaz da je dužnik ispunio prema vjerovniku neku obvezu na zakonit način, što može biti u cijelosti ili djelomično. Pri tome je relevantno kazati još i to da je vjerovnik dužan dužniku kao ispunitelju obveze vratiti i sve dokumente kojima se dokazuje postojanje spornih prava o osiguranju njegova potraživanja. Na primjer ugovor o jamstvu, pisani sporazum o ugovorenoj kazni, zemljišno knjižna isprava o hipoteci i dr., a sve to sukladno s čl. 180 ZOO-a.

Ispunjenje dužnikove obveze

Pod priznanicom se podrazumijeva pisana potvrda o prijemu dužnikove činidbe koja je bila predmet njegove do tada postojeće obveze prema vjerovniku kao izdavaocu priznanice. Vjerovnik je dužan na zahtjev dužnika izdati priznanicu, bilo da je obveza izvršena u cijelosti ili djelomično. U potonjem slučaju potrebno je to konstatirati na priznanici.

Da bi priznanica bila valjana mora sadržavati: ime i prezime vjerovnika i dužnika, mjesto i vrijeme ispunjenja obveze, potpis vjerovnika ili njegova punomoćnika i razlog dotadašnjeg obvezivanja (causa obligandi) kako bi se vidjelo zbog čega se priznanica izdaje.

Ako vjerovnik odbije izdati priznanicu, što se može dogoditi, radi osiguranja svih interesa, dužnik može položiti kod suda objekt svoje obveze i tako ispuniti valjano svoju obvezu. Sukladno čl. 180 ZOO-a vjerovnik priznanicu mora izdati dužniku o svom trošku. Ako je dužnik ispunio svoju obvezu putem banke ili pošte bit će to dovoljan dokaz, ali i u tom slučaju dužnik može od vjerovnika tražiti izdavanje priznanice samo ako zato ima opravdan razlog. Priznanica je dokaz ispunjenja dužnikove obveze budući da ZOO u čl. 180 to izričito i navodi pa se može reći da je priznanica izravan dokaz već izvršenog ispunjenja dužnikove obveze prema vjerovniku koji priznanicu izdaje.

Ako je izdana priznanica o glavnici pretpostavlja se da su isplaćene i kamate, sudski pa i drugi troškovi, ako ih je bilo. Kod povremenih davanja kao na primjer plaćanja struje, telefona i slično, kod kojih postoji priznanica da je dužnik platio dospjelu tražbinu, onda se također pretpostavlja da su plaćene i one tražbine koje su prije dospjele (čl. 181 ZOO-a).

Treba također kazati da se o obveznici i priznanici u ZOO-u govori samo u tri zakonske odredbe i to u člancima 180, 181 i 182.