Prošle godine u ovo vrijeme izašle su dvije pjesme o vojnoj operaciji “Oluja” i njenim posljedicama. Jedna pjesma izašla je na srpskom muzičkom tržištu, a druga na hrvatskom. Prvu, pod nazivom “4. avgust”, objavio je Mirko Pajčin iz sela Gubin u općini Livno, poznatiji kao Baja Mali Knindža. Spomenuta pjesma, koja u naslovu ima datum kada je hrvatska vojska prošla kroz njegovo selo, započinje stihovima: “Plakao bih kao malo dijete kad se sjetim ’95-te i četvrtog avgusta u podne kad sam krenuo ispred kuće rodne.” U nastavku pjesme žali za rodnim Gubinom, srušenim kućama i poručuje: “Što ne palim tamo slavsku svijeću, to im nikad oprostiti neću. Što se soko u ravnici budi, nek im Gospod mjesto mene sudi.” Baja Mali Knindža trenutno živi u Beogradu, a njegove pjesme ostvaruju najveću popularnost u Republici Srpskoj.

S druge strane, u Hrvatskoj je u augustu prošle godine na JuTjubu osvanula pjesma “Oluja”. Pjesmu izvodi grupa Kroatika koja za sebe kaže da su “glazbeni projekt/bend nastao s ciljem promidžbe hrvatskih kulturno povijesnih vrjednota”, a predvodi ih Pere Eranović, muzičar i član splitskog HNK-a. Ovaj “projekt/bend” od hrvatskih kulturno-povijesnih vrednota opjevao je vukovarske branitelje, Alojzija Stepinca, stradanje na Blajburgu. A u pjesmi “Oluja” pjevaju o oslobođenoj Hrvatskoj: “Čet’ri godine terora, u utrobi majke, najbolji sinovi izgarali. Oni odlučno su rekli – ne – svima koji su naše ognjište među sobom dijelili. Topovi i pjesme rastjerali mrak, molitve sa usana, ispuniše zrak. S neba sokol kliče ‘Slobodni ste ljudi!’ Na obzorima starim, Hrvatska se budi. Kolovoza petog nebo gorilo…” Spot pjesme snimljen je u visokoj produkciji na kninskoj tvrđavi, a pjevač, po uzoru na Tompsona, u maskirnoj majci pjeva o “krilima Oluje”, pobjedi, hrvatskim sinovima…

I dok se Bajin soko u pjesmi u ravnici budi, Kroatikin proglašava slobodu. Iako je od “Oluje” i rata prošlo 27 godina, narativ srpske i hrvatske strane nije se puno promijenio, a to se jasno vidi i u ovim pjesmama. S jedne strane naglašava se žrtva, a s druge veličanstvena pobjeda. S jedne metafizička nepravda, s druge istina i pravda.

Sve je počelo ranih devedesetih. Sve je počelo ratom. Iz tog doba nemoguće je zaboraviti Marka Perkovića Tompsona iz Čavoglava. Godinu dana prije “Oluje”, 1994. Thompson objavljuje pjesmu “Anice, kninska kraljice”. Zazivajući Anicu, u njoj poručuje: “Zbog Anice i bokala vina, zapalit ću Krajinu do Knina. Zapalit ću dva, tri srpska štaba, da ja nisam dolazio džaba.” Sa srpske strane odgovara mu već spomenuti Baja Mali Knindža i iste te godine pjeva: “U Krajini pravoslavne sveće nikad niko ugasiti neće. Dok je Srba i Krajine biće, još rađaju majke Obiliće. Ne damo ti Tuđmane ni metra otadžbine našeg kralja Petra.”

I dok jedan umjetničko ime ima po paravojnoj formaciji, a drugi po vrsti puške, nerazumno bi bilo očekivati da će se u njihovom opusu naći pjesme koje pozivaju na mir i neke uzvišene i zajedničke vrijednosti. Njihove pjesme nećemo umjetnički analizirati jer je jasno da umjetnosti u njima nema. U spomenutim i mnogim drugim pjesmama ovog tipa nailazimo isključivo na propagandu i patetiku.

Budući da ovo naše područje generacijama u memoriji ima neki rat, može se povući paralela i u muzici. Posebno je bio opjevan partizanski rat na ovim prostorima i pobjeda partizana nad neprijateljima. Rat, nesreća, progon, smrt i sloboda česti su motiv u umjetnosti. Iako ni partizanske pjesme nisu izbjegle patetiku i propagandu, one su ipak zračile optimizmom, vjerom u bolju budućnost i zajednički život. Ratne i poslijeratne pjesme o sukobu devedesetih mračne su, agresivne, pretjerano patetične, drugu stranu opisuju isključivo kao neprijateljsku, kao stranu koja ugrožava sam opstanak onih koji se kroz pjesmu izražavaju. Razlog treba tražiti u tome da se ratom ništa suštinski nije ostvarilo, posebno u smislu boljeg i prosperitetnijeg života. Dominantni hrvatski i srpski narativ nikada se neće usuglasiti oko “Oluje”. Za jedne je to bila oslobodilačka akcija koja je Hrvatskoj donijela mir, a za druge će to biti zločinačka akcija kojom su Srbi protjerani iz svojih kuća.

U srpskim poslijeratnim pjesmama posebno je uočljivo žalovanje za Krajinom i ognjištem. Najpoznatiji sastav koji su Krajišnici nakon rata slušali je Jandrino jato. Oni su pokušali očuvati stare napjeve i ojkanja karakteristična za taj kraj. Njihove pjesme bile su neizbježan repertoar poslijeratnih sajmova i slava u selima koja su bila sastavni dio ratne Krajine. Došao bi ljeti svijet, mahom iz Srbije, u svoja sela i sa sjetom pjevao pjesme Jandrinog jata. Te pjesme su nostalgične i govore o tome kako nema sreće u tuđini, nema majke na ognjištu koja čeka, a i djevojka iz susjednog sela se udala za drugog. “Mogu zlatom da me kite, da po svijetu vile grade, a nigdje mi neće biti k’o u tebi, Knine grade”, pjevaju izbjegli Srbi koji se vjerojatno više nikada neće vratiti u svoj zavičaj. Neki su u Srbiji, neki u bijelom svijetu našli recept za bolji i ljepši život, a nostalgiju za rodnim krajem zadovolje ljeti, kada u njemu provedu nekoliko dana godišnjeg odmora. I možda nemaju vile i zlato, ali im povratak u Knin i okolicu ne dolazi u obzir.

Bilo je u ratu devedesetih i onih koji su pjesmom pozivali na mir, ali su ih, kako u političkom, tako i u muzičkom svijetu, nadglasali oni kojima su vojska i puška simboli domoljublja, ali i vlastitog identiteta. A to silno domoljublje znali su i dobro unovčiti i pobjeći iz svojih gubina i čavoglava. I zato je teško očekivati da će o “Oluji” i njenim posljedicama ikada nastati neka umjetnička pjesma, knjiga ili film koji će biti lišeni zauzimanja strane, propagande, mržnje prema drugima i želje za profitom. Ali je možda krajnje vrijeme da se ratne pjesme prestanu vrtjeti našim eterima i produljivati međusobnu mržnju i rivalitet, koji su i bez toga dovoljno veliki.