Demografski trendovi kretanja ukupnog stanovništva Hrvatske, posebno srpskog stanovništva, poražavajući su kada se analiziraju na nivou regija koje su tradicionalno u značajnom broju naseljavali Srbi – pokazalo je istraživanje u sklopu projekta „Raspored naseljenosti i kretanje srpskog stanovništva u Hrvatskoj (1880 – 2011)”.

Regije koje su uzete u razmatranje u sklopu istraživanja su geografsko-historijske cjeline koje obuhvaćaju općine prema teritorijalnoj podjeli koja je vrijedila na dan popisa stanovništva 31. 3. 1991. godine. Tada je u Hrvatskoj bilo 6.694 naselja i 102 općine. Dakle, za demografsku analizu kretanja stanovništva pojedine regije uzete su općine s naseljima koje su tradicionalno pripadale pojedinoj regiji. Također, kretanje ukupnog stanovništva, kretanje Hrvata i Srba pojedine regije analizirano je kroz sljedeće popisne godine: 1880, 1890, 1900, 1910, 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2001. i 2011. godinu. Za 1921. i 1931. godinu nema dostupnih podataka na razini naselja. Premda su posredni podaci o vjeri i jeziku dostupni na razini općine ili kotara, oni nisu obrađeni i kao takvi nisu mogli biti korišteni u ovu svrhu. Međutim, ova činjenica suštinski ne remeti postavljene ciljeve istraživanja.

U okviru analize, kada je u pitanju Dalmatinsko zaleđe, uvrštene su sljedeće općine i njima pripadajuća naselja prema teritorijalnoj podjeli iz 1991. godine koje tradicionalno pripadaju ovoj regiji: Benkovac, Obrovac, Knin, Drniš, Sinj i Imotski.

Iz podataka u navedenoj tablici vidljivo je da se ukupno stanovništvo reproduktivno sporo razvijalo, jer se tokom 111 godina, tj. do 1991. godine tek uvećalo za nešto više od 50%, što je ipak razmjerno brže, odnosno manje sporo, nego u prethodne tri analizirane regije. Svi prikazani pokazatelji do 1991. godine, kako za ukupno tako i za hrvatsko i srpsko stanovništvo, prilično su ujednačeni, izuzev pokazatelja verižnih indeksa za period poslije 1971. godine.
Relativna zastupljenost dva naroda – hrvatskog i srpskog – u ukupnom stanovništvu relativno je stabilna tokom cijelog perioda sve do 1991. godine. Tako se učešće hrvatskog etnikuma kreće od 61% do 64%, a srpskog od 31% do 35%. Fluktuacije nastaju poslije 1971. godine, kada broj stanovnika obje etničke skupine počinje blago opadati, što treba pripisati društveno-ekonomskim i političkim previranjima koji su se dogodili u tom periodu, na što ukazuju pokazatelji verižnog indeksa cenzusa 1961/1971, te 1971/1981. i 1981/1991. godine.

Može li se iz ovih dugoročnih podataka (111 godina) zaključivati o zadovoljavajućem suživotu dviju najbrojnijih etničkih skupina – Hrvata i Srba – koje su podjednako i ravnopravno dijelile i snosile «i dobro i zlo» života na ovim prostorima?

Ipak, provjerit ćemo ovakvo zaključivanje na pokazateljima provedenih popisa za vrijeme najdužeg perioda zajedničkog života u socijalističkoj Jugoslaviji, dakle za jedan srednjoročni period (43 godine) bliže prošlosti.

Ako smo prethodno govorili o veoma usporenom reproduktivnom razvoju stanovništva, ovdje, na temelju pokazatelja u navedenoj tablici, možemo govoriti o stagnantnom razvoju, što je rezultat, prije svega, teških posljedica koje je demografski korpus pretrpio tokom Drugog svjetskog rata, pa se u poraću sporo oporavlja jer ima deficijentne porodične strukture, ali i zbog nekih drugih faktora, kao što su teški uvjeti života i kronično siromaštvo, emigracijska kretanja, procesi deagrarizacije, školovanje mladih, prije svega velikog broja djece palih boraca NOR-a i žrtava fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu, za nepoljoprivredna zanimanja, bračna pokretljivost, kolonizacija, i dr. Do stanovitog pada broja stanovništva dolazi 70-ih i 80-ih godina, na što smo naprijed već ukazali.

Dakle, skolarizacijom i emigracijskim kretanjima, uključujući i bračnu pokretljivost, stanovništvo ovog područja stagnira i opada. Jedini njegov trend povećanja osjeća se kolonizacijom Hrvata iz Bosne, koji su dovedeni u isti položaj raspadanja porodice, poput Srba. S druge strane, prisutan je trend nemogućnosti mlađih naraštaja pripadnika hrvatske narodnosne pripadnosti da se zaposle, obrazuju i riješe svoje osnovne socijalne i društvene probleme. Ipak hrvatski demografski korpus ima neku konstantu u kojoj nema šokantnih penetracija koje bi ga devastirale do kraja, kao što je to slučaj sa srpskim korpusom.

No, ukupno gledano, ostaje ocjena o «zadovoljavajućem suživotu dviju najbrojnijih etničkih skupina – Hrvata i Srba – na ovim prostorima», sve do 1991. godine.

Kakva su poslije 1991. godine bila kretanja stanovništva, pokazuju dva cenzusa sprovedena u državno pravnom poretku samostalne Republike Hrvatske.

Stanje stanovništva na području Dalmatinskog zaleđa (dva posljednja cenzusa, 2001. i 2011. godine) u odnosu na stanje iz 1991. godine vidljivo je prethodnoj tablici. Ukupno stanovništvo smanjilo se za 72.445 stanovnika ili za 34,28% (2001. godine), odnosno za 78.401 stanovnika ili za 37,10% (2011. godine). Hrvatsko stanovništvo se smanjilo za 6.211 stanovnika ili za 4,68% (2001. godine), odnosno za 14.148 stanovnika ili za 10,65% (2011. godine). Srpsko stanovništvo se smanjilo za 63.024 stanovnika ili za 85,93% (2001. godine), odnosno za 60.218 stanovnika ili za 82,10% (2011. godine). Ovaj manjak srpskog stanovništva 2001. godine rezultat je rata i ratnog stanja devedesetih godina prošlog stoljeća.

Udio srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu na području dalmatinskog zaleđa sveo se 2001. na 7,43%, a 2011. godine na 9,88%, naspram 91,19% odnosno 89,30% hrvatskog stanovništva. Uzroke ovakvog drastičnog pada broja stanovnika srpske narodnosne pripadnosti treba tražiti, osim u egzodusu kao posljedici rata, u selektivnom povratku srpskog stanovništva (vraća se uglavnom biološki i radno nereproduktivno stanovništvo), nacionalističkim poslijeratnim ekscesima i zastrašivanjima kao i državnim onemogućavanjem povratka (diskriminirajući zakoni, posebno njihova provedba, dugotrajne i birokratizirane procedure stambenog zbrinjavanja, otezanje s obnovom kuća i stanova i sl.).

S obzirom na navedeno realno je očekivati daljnje opadanje broja srpskog stanovništva na ovom području.

 

U istraživačkom projektu Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba „Raspored naseljenosti i kretanje srpskog stanovništva u Hrvatskoj (1880–2011)”  sudjelovali su: dr. sc. Svetozar Livada (voditelj), Vladimir Cvjetićanin, prof. i Nikola Lunić, prof. sa suradnicima