Teško je u unutarnjoj državnoj politici Hrvatske, ali i u njenim međunarodnim odnosima, ne uočiti jednu jaku licemjernu crtu. Može se čak i konstatirati da je totalna neprincipijelnost jedini čvrsti princip koji Hrvatska u tim pitanjima njeguje. Tri svježa primjera to najbolje pokazuju.
Digla se kuka i motika i sve što diše hrvatski oko podignutog spomenika u Crnoj Gori Puniši Račiću. On će, bio Srbin ili Crnogorac, ostati crnim slovima zapisan u povijesti zbog ubistva u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu trojice lidera i ranjavanja dvojice lidera Hrvatske seljačke stranke. Ulažu se protestne note i traži se hitno uklanjanje spomenika „koji vrijeđa hrvatski narod“. Narod bi rekao: vide trun u tuđem oku, a ne vide balvan u svom. Umjesto dijeljenja lekcija Crnoj Gori, Hrvatskoj, koja je utemeljena na antifašizmu i ZAVNOH-u, kako bar stoji u Ustavu, bolje bi bilo da odmah ukloni spornu ploču sa ustaškim pozdravom iz Jasenovca – hrvatskog Aushwitza pa da sama na djelu pokaže kako se rješavaju spomenici i ostala obilježja koja nekoga vrijeđaju. Zar službena hrvatska politika misli da ploča u Jasenovcu ne vrijeđa nikoga? U RH je bio podignut i spomenik Juri Francetiću u Slunju, osnivaču ustaške crne legije, nedavno je i na njegovu rodnu kuću u Otočcu trebala biti postavljena ploča koja veliča ovog notornog ustaškog zločinca. Umjesto da primjerom pokažu kako se promptno i efikasno djeluje, RH osniva specijalnu komisiju na čelu sa predsjednikom Akademije pa neka taj trust mozgova odluči da li je ustaški pozdrav Za dom spremni problematičan. To je otprilike isto kao kad bi Nijemci u Aushwitzu, Treblinki ili Dahauu procjenjivali da li je pozdrav Sieg heil sporan i/ili eventualno za nekoga problematičan i uvredljiv. U Jasenovcu je, prema aktuelnom popisu žrtava nastalom skoro pola vijeka od zločina, poimenično navedeno oko 85 hiljada žrtava. Pitanje je koliki bi taj broj bio da se popis žrtava vršio odmah po oslobođenju 1945. U Jadovnom je stradalo oko 42 hiljade ljudi, Kordun u koji su spadali kotari Krnjak, Vojnić i Vrginmost u tom vremenu bilježi 29.500 žrtava ( dr.sci. Đuro Zatezalo), a tu je i Banija (dva puta Glina, Banski Grabovac…), Lika, sjeverozapadna Bosna, Kozara… Možda u pitanju nije 750–800 hiljada, kako se govorilo, ali polovica tog broja sigurno jeste. Stradali su uglavnom nemoćni civili, starci, žene i djeca. Ni njima nitko nije sudio, a i nije imao razloga suditi im jer nisu bili ni za šta krivi. Zato bi hrvatskoj politici, koja uporno niječe genocid na Srbima, Židovima, Romima i drugima u NDH, bilo bolje da je Crnoj Gori predložila da formira specijalnu komisiju koja će procijeniti povijesnu ulogu Puniše Račića. Uostalom, on je svoj zločin odležao u zatvoru, a i, budimo otvoreni, što su tri žrtve u odnosu na 400 hiljada, pa ako se ne miče spomenik za one koji su izvršili genocid pod geslom Za dom spremni, zašto bi se micao onome koji je ubio trojicu iz revolta kada su ga pitali koliko to košta srpska krv i žrtve u Prvom svjetskom ratu. Zamislimo što bi se dogodilo da neki srpski zastupnik u Saboru zapita nekoga iz vlasti ili braniteljskih udruženja koliko košta prolivena krv branitelja i žrtve, pa da to plati i da se priča o domovinskom ratu stavi ad acta.
Od utorka, 18. jula, Josip Broz Tito više neće stanovati u Karlovcu, koji se tako svrstao na prvo mjesto u hrvatskim gradovima koji su pljunuli na Tita. Karlovački hadezeovci tako postaju veći katolici i od samog pape. Zlobnici bi rekli da će Karlovac u državi bar po nečemu biti prvi, ako ne već po industriji, zapošljavanju i sličnom onda bar po pljuvanju po Titu. Govoriti što je Tito, Hrvat, Zagorec učinio za Hrvatsku bilo bi izlišno, ali dvije stvari treba stalno ponavljati: Tito je ustašku Hrvatsku preveo na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu i vratio matici zemlji teritorije koje je poglavnik velikodušno poklonio fašistima i nacistima; danas bi Dalmacija, Istra, otoci i hrvatsko primorje bili Italija, Međimurje mađarsko i slično. Čak se ni Tuđman nije usudio dovoditi u pitanje njegovo djelo, a kako vic kaže: ovi danas nisu u stanju pokrečiti i ofarbati ono što je Tito izgradio. Ameri, Englezi kao ni Francuzi se nisu odrekli Trumana (bacio atomske bombe na Japan kako bi što prije završio rat i tako spasio stotine hiljada života svojih vojnika), Churchila ili DeGaoulea. Jedino su Rusi pljunuli po Staljinu, djelomično i opravdano i Hrvati po Titu – totalno neopravdano. I to je hrvatsko licemjerje i da se nešto nekim slučajem drastično promjeni opet bi svi iz HDZ-a pretrčali u SDP i našli hiljadu opravdanja za sebe.
Treći primjer su granice i način rješavanja graničnih sporova. Od svih zemalja Jugoslavije jedino Hrvatska ima sa svim susjedima, osim s Mađarskom, neriješene granice. Ne prihvaćaju arbitražu sa Slovenijom iako je 95 posto presude u korist Hrvatske, osim što granica u Piranskom zaljevu koji se tako stalno zvao, a ne Savudrijska vala, ne ide sredinom zaljeva, dok se onaj dio do otvorenog mora na neki način dijeli sa Slovenijom. Susjed sa susjedom, komšija sa komšijom tako ne radi kao što radi Hrvatska. U domaćem pravu postoji pravo prolaza, pronosa, prenosa, provoza, prijelaza pa ako čovjek ne može do svoje njive, na susjedovoj se parceli „otkinu“ tri metra i napravi se nužan prolaz. No, kako su zemaljski problemi sa Slovenijom riješeni po principu katastarskog vlasništva, odmah se čuje kako je Dunav samo hrvatski, jer su u Srbiji katastarski vlasnici građani Hrvatske pa je onda to i teritorij RH. Zanimljivo. Hrvatima ne bi nitko oteo niti nekamo drugdje odnijeo zemlju s lijeve strane Dunava. Po istoj logici bi i Srbi iz Krajine mogli reći da je Krajina Srbija jer su oni katastarski i gruntovni vlasnici. U takvim slučajevima praksa je da se granica vuče sredinom rijeke, vrhom planine i slično. Tako je i u Dvoru na Uni na granici sa Republikom Srpskom. Dakle, za svaki sporni slučaj Hrvatska ima rješenje koje njoj ide u korist, kao da suprotna strana nema svoj interes.
