Stanovnici Rijeke i putnici namjernici doživljavali su decenijama Rijeku, s pravom, kao šarmantni mediteranski grad kojeg ispunjavaju ljudi različitih nacionalnosti i kultura. U međuvremenu mnogo toga se izmijenilo. Stare zgrade ili prostore Rijeke trebalo je obnoviti ili izgraditi nove, te smisliti ideje za suvremeniji izgled ovog bez sumnje simpatičnog grada. Danas Rijeka izgleda kao veliko gradilište, gradski funkcioneri obećavaju mnoge stvari, a stanovnici Rijeke nisu baš u potpunosti zadovoljni određenim idejnim komunalnim rješenjima i brzinom tih radova. Kako izgleda grad Rijeka, između zamišljene svijesti o sebi i konkretnih pitanja koje mora riješiti, razgovaramo s dugogodišnjim višim savjetnikom konzervatorom Konzervatorskog odjela Rijeka, Nenadom Labusom.

Što vam, kao konzervatoru, prvo pada na pamet kada je Rijeka u pitanju, u kojoj živite već decenijama?

Kao mlad došao sam u Rijeku iz Zagreba i odmah mi je palo na pamet – ovo što ću sad reći je bogohuljenje – da treba taj tzv. mrtvi kanal u centru grada nasuti pijeskom i na taj način spojiti Sušak i Rijeku. Ne bih vas više zamarao drugim detaljima u Rijeci, kod kojih tada, tek došavši u Rijeku, nisam razumio utjecaj mjesnih prilika. Generalno, u Rijeci postoje stvari o čijim vrijednostima se ne govori, nego bi one manje-više trebale poslužiti jedino – za turizam. Moj koncept je od početka bio da se u gradu Rijeci može komotno i zadovoljno živjeti, a turisti će se već bez problema snaći. Raditi za turiste, a ne za svoje stanovnike je glupo, jer prvo se građani Rijeke moraju osjećati dobro, pa tek onda možemo dalje.

Moj koncept je da se u Rijeci može komotno i zadovoljno živjeti, a turisti će se već snaći. Raditi za turiste, a ne za svoje stanovnike je glupo

Neiskorišteni potencijali

Što znači u gradu kao što je Rijeka osjećati se dobro?

Osjećate se dobro ako stvari štimaju, a ne osjećate se dobro ako su u gradu u kojem živite neke stvari zanemarene. Evo, na primjer, imamo park Nikole Hosta u samom centru grada. Nastao je u 19. stoljeću kao botanički vrt uz vilu Androch, u vrijeme kada je ona bila u vlasništvu nadvojvode Josipa, velikog ljubitelja i poznavatelja vrtne umjetnosti. Taj park ima veliki potencijal ili bi ga mogao imati, ali je zapravo neiskorišten. Smješten na kamenitom terenu i na nekoliko nivoa, park je sa svojim skulpturama, fontanama i egzotičnim biljkama koje je nadvojvoda nabavio iz različitih dijelova svijeta, postigao izgled engleskih vrtova, što se s vremenom prilično izgubilo. Drugi primjer je brod „Galeb“ koji je jedini prekooceanski brod s ove strane Jadrana i spomenik kulture i povijesti, ali on stoji na krivom mjestu. Tito je kod engleske kraljice išao tim brodom znajući da mu se na Atlantiku ništa neće dogoditi, jer je brod bio tako dizajniran da može izdržati prekooceanske ture i drugo, Titov angažman među nesvrstanima ne bi bio moguć da on nije putovao tim brodom od jedne afričke ili azijske zemlje do druge. Danas on stoji kao neko siroče u riječkoj luci.

Zašto je brod „Galeb“ zapušten?

Prvo, on stoji na mjestu gdje nema vode, a o kanalizaciji da se ne govori i, također, tamo nema struje. Čemu on na tom mjestu može poslužiti, kako ga se može iskoristiti, kada nema nikakvih potrebnih popratnih resursa. Moja ideja od početka je da ga se stavi uz lučku kapetaniju, što je danas pak rezervirano za ACI marinu, koja bi taj stari brod mogla gledati kao i svoju turističku šansu, kao atrakciju za publiku, a ne kao smetnju za svoje jahte. Alternativno mjesto je bila obala uz riječko kazalište i tada bi taj brod mogao živjeti kao neobični kafić u centru riječke kulture. Danas, na sredini lukobrana nitko čak ni taksijem ne može doći do tog broda, pa čitava stvar s „Galebom“ izgleda kao čista besmislica.

Vjerojatno bi oko pitanja donošenja komunalnih odluka trebalo pokucati na vrata donosilaca odluka o javnoj politici?

Moje iskustvo kao konzervatora s političarima jest da kada im nešto ozbiljno tumačite, oni to ne doživljavaju kao nešto zaista ozbiljno. Oni kada govore, djeluju tako da govore ono što se od njih očekuje, a ne ono što oni zaista misle o jednom problemu i ne ono kako oni taj problem hoće riješiti. S političarima je zaista teško, pogotovo ako neka ideja nije njihova.

Što su još deficiti riječkog komunalnog života?

Treća stvar koja je zanemarena – a nitko se u Rijeci o tome ne usudi prigovarati, kao što su Zagrepčani prigovarali gradonačelniku Tomaševiću da nije pokosio travu u javnim parkovima – jest padina ispod kaštela u Rijeci, koju morate vidjeti kada ulazite ili izlazite iz Rijeke i koja je potpuno zarasla i zapuštena i izgleda kao da je to neka livada Bogu iza leđa, a ne na reprezentativnom mjestu u Rijeci. Zatim, tu je riječka okretnica za vlakove koja je isto zapuštena jednako kao i riječka lansirna rampa za torpeda – kao jedinstveni historijski spomenik – s kojim se ne zna što će biti. Ta rampa bi recimo mogla poslužiti kao garaža za stare riječke lokomotive i kao garaža za stare automobile, što bi mogao biti izložbeni prostor starina, ali i kao garaža gdje bi se te starine čuvale.

Dijagnostičar i kompozitor

Napisali ste knjigu pod nazivom „Imenik posljednjih počivališta“ o riječkim grobljima. O čemu se radi?

Tu knjigu sam napisao samo zato da bi se ljudi, ako nekoga traže tko je preminuo, mogli snaći s informacijom na kojem groblju oni tu osobu mogu naći. Primjer problema s riječkim grobljima je recimo groblje Kozala, koje je učlanjeno u Udrugu značajnih evropskih groblja (ASCE), o kome se ne vodi adekvatna briga. Naime, ne možete imati reprezentativno groblje u jednom velikom i starom gradu i rasprodavati grobnice kako se kome prohtije, pri čemu će onda nestajati grobovi koji zaista izgledaju monumentalno, zato što je nekom stalo do novca. U mom „Imeniku posljednjih počivališta“ možete naći imena ljudi koje nećete naći u leksikonima, ali koji su bili važni za Rijeku. Jedna od takvih osoba je lokalna trafikantica koju svi poznaju, a ona je bila unuka žene koja je u Rijeci pokrenula konjski omnibus. Što je to? Konjski omnibus su kola u koje može stati šestoro ljudi koja vuku konji i koja su služila kao javni prijevoz u Rijeci. Službeni podatak da javni prijevoz u Rijeci počinje od uvođenja tramvaja 1899. godine naprosto nije točan, jer je prije njega prvi javni prijevoz u Rijeci bio konjski omnibus.

U restoranu „Mornar“ u Rijeci postoji jedan stari plakat, na kojem piše: „Ako si Slaven i prolaziš kroz Rijeku, dođi u hotel ‘Bonavia’ koji drže braća Mateljan.“

Da, braća Mateljan su bili trgovci vinom i jedno vrijeme su držali taj hotel. Pisao sam i o tome… Inače, to je početak 20. vijeka kada su trvenja između Hrvata i Talijana u Rijeci bila na vrhuncu i te dvije zajednice su tada bile prilično odijeljene. Kada sam iz Zagreba došao u Rijeku 1986. godine, meni je bilo fascinantno da u Rijeci žive dva narodna tijela zajedno, na istom mjestu i u istom času, a da se pri tome uopće ne dodiruju. Paradoksalno je da se ti entiteti svakoga dana sreću, na ulici, u trgovini i na službenim mjestima, gotovo da se prožimaju, ali suštinski oni ne žive zajedno. S druge strane, uz ovaj tihi međusobni antagonizam između Hrvata i Talijana, postojao je u Rijeci, također, početkom 20. stoljeća, i svojevrsni lokal patriotizam u kojem su sudjelovali i Talijani i Hrvati i drugi, koje je podupiralo nekoliko riječkih političkih stranaka. One su tražile da Rijeka bude slobodan grad-republika, da u njemu bude sjedište Lige naroda i da bude izvan talijanskog utjecaja. Sve je to bilo tako do dolaska tog famoznog D’Anuncija koji se proglasio vladarom u Rijeci i kasnije do pripojenja Rijeke Italiji pod Musolinijem. Odnosi hrvatskog i slavenskog stanovništva, s jedne strane, i talijanskog s druge, kroz blisku prošlost išli su u sinusoidama gore i dolje. Danas je ta podjela također prisutna, ali nije toliko izražena kao prije. S treće strane, u Rijeci postoji izraženi multikulturalizam gdje uz većinsko hrvatsko stanovništvo živi i 18 drugih zajednica. Srpska zajednica je prilično brojna, postoje dvije pravoslavne crkve, a ja sam svojevremeno kao konzervator surađivao s ogrankom Srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

U Rijeci postoji izraženi multikulturalizam gdje uz većinsko hrvatsko stanovništvo živi i 18 drugih zajednica. Srpska zajednica je prilično brojna

Kako je izgledala vaša suradnja s Prosvjetom?

Kao konzervator prepisao sam šest pravoslavnih matičnih knjiga, dakle knjiga s imenima i prezimenima svih ljudi pravoslavne vjere koji su se u Rijeci rodili, vjenčali, živjeli i umrli. To sam napravio za potrebe Srpske pravoslavne opštine u Rijeci i da to nisam prepisao, to ne bi nitko napravio. Tehnički, nitko ovdje ne zna čitati rukopise na ćirilici i drugo, te pravoslavne knjige sam prepisivao za vrijeme rata, 1994. godine, dok su se još brojala krvna zrnca i licitiralo koliko je Srba ostalo u Rijeci i šta bi ta procjena njihovog broja trebala značiti. U svakom slučaju, ovih šest pravoslavnih knjiga koje sam prepisao mogle su dati uvid u bar neke osnovne činjenice o srpskom stanovništvu u Rijeci, da se ne bi beskonačno spekuliralo o njihovom broju, nekad i danas.

Nekadašnji profesor na Arhitektonskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Neven Šegvić, jednom je rekao kako tri stvari mogu devastirati jedan grad: požar, potres i nebriga. Koji je glavni problem Rijeke?

Glavni problem Rijeke je isto što i problem Hrvatske. S jedne strane su to političari koji nemaju koncept smislenog razvoja jednog prostora, nego upravljaju javnim dobrima od danas do sutra. Recimo, u Dubrovniku, koliko god je turizam objektivno naštetio materijalnim dobrima toga grada i normalnom odvijanju života, postoji Društvo prijatelja Dubrovnika koje zaista ima konkretni napisani plan kako sačuvati zidine i starine Dubrovnika. O tome je, naime, riječ. Ono što generalno zanima naše političare je kako da svatko od njih pojedinačno napravi nešto za vrijeme svog mandata, a ostalo je nevažno. Rijeka kao grad bi se mogla usporediti s dobrom engleskom foteljom u kojoj onaj koji živi u Rijeci ili onaj koji dođe u Rijeku – treba da se osjeća udobno. Tu težnju da se čovjek u Rijeci osjeća dobro, da mu je sve jednostavno i dostupno – ja kod ljudi koji bi trebali voditi brigu o javnim poslovima u Rijeci ne vidim. To vam je, na primjer, kao i u Zagrebu gdje njegovi građani ili oni koji su došli u Zagreb nemaju gdje parkirati auto. Tako je i u Rijeci. To traje već decenijama, a oni koji odlučuju samo povremeno gase lokalne požare. Ono o čemu govorimo je odnos između nosilaca javnih politika i građana, ne samo u Rijeci.

Kakva će biti uloga konzervatora u budućnosti, u kojoj se najavljuju promjene radikalnije nego ikada?

Posao konzervatora je sličan poslu dijagnostičara, pomiješan s poslom kompozitora. Mi konzervatori moramo na početku našeg posla postaviti dijagnozu problema, a na kraju našeg posla moramo dovesti orkestar da svira jedino onako kako treba. Konzervatori se ne bore za to da stvari ostanu iste kao što su bile u 19. stoljeću, nego da stoljeće kasnije ta ljudska zdanja ostanu barem isto toliko kvalitetna kao što su bila prije sto godina. Konzervatori se bore da se ne ruše dobre građevine ili prostorna uređenja, da bi se umjesto njih napravile ne znam kako moderne, ali loše stvari. Tako civilizacija ide nazad, a ne naprijed.