U moru različitih stranica i grupa na društvenim mrežama u zadnjih mjesec dana istakla se jedna zanimljivog naziva Studentska zajednica/Студентска заједница. Tko se krije iza te grupe te koji su njezini ciljevi otkriva nam jedan od pokretača, Nenad Bradonjić, dvadesetjednogodišnji student na Akademiji poslovnih strukovnih studija na Univerzitetu u Beogradu porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Nenad za P-portal, također, otkriva što misli o povezivanju ljudi putem društvenih mreža te kako danas vidi ulogu mladih u društvu.

Kako si se odlučio napraviti Facebook grupu Studentska zajednica/Студентска заједница, što te je najviše motiviralo i koji su njezini ciljevi?

[pullquote]Grupa ne podržava međusobnu mržnju i netrpeljivost, ali je u znaku afirmacije kritičkog potencijala ljudskog mišljenja koji bi mogao da vodi preispitivanju postojeće situacije u kojoj se naše zemlje trenutno nalaze[/pullquote]

Na ideju da napravimo grupu koja bi bila namijenjena svim studentima s prostora bivše Jugoslavije došli smo drug s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i ja, a motiv za to bio je, između ostalog, i naš sukob s ljudima koji upravljaju studentskom grupom koja okuplja samo studente beogradskih univerziteta na kojoj smo neko vrijeme bili aktivni. Smatrajući da se u istoj šire nevjerovatne gluposti i pseudonaučne teorije s ozbiljnim posljedicama, kao što su rasizam, ksenofobija itd. U nemogućnosti da utičemo na to, odlučili smo da pokrenemo novu grupu u kojoj se pomenute pojave ne bi tolerisale. U toj našoj odluci ulogu je imalo i još nekoliko drugarica koje ovdje treba pomenuti. Što se tiče cilja same grupe on je, kako smo to naveli u opisu iste, prije svega, pokušaj da se uspostavi pozitivan dijalog između studenata svih nacionalnosti s prostora bivše Jugoslavije, a to je nešto što smatramo da nedostaje ili da nije dovoljno prisutno. Grupa ne podržava međusobnu mržnju i netrpeljivost, ali je u znaku afirmacije kritičkog potencijala ljudskog mišljenja koji bi mogao da vodi preispitivanju postojeće situacije u kojoj se naše zemlje trenutno nalaze, odnosno, jednoj kritičkoj analizi našeg društva koja bi se, kako se nadamo, mogla razviti kroz diskusije, ma koliko one u tom pogledu bile skromne. Da li će to zaživjeti i koliko će biti uspješno, vidjećemo, ali ne zavisi samo od nas.

O kojim  temama se diskutira u grupi, što mlade danas najviše zanima/muči?

Grupa je napravljena prije mjesec dana i za sada broji tek blizu osam stotina članova, i to uglavnom iz Republike Srbije, pa se o diskusijama trenutno ne može mnogo govoriti, a ono što mlade danas najviše muči je vjerovatno, između svega ostalog što život na ovim prostorima čini teškim i često nepodnošljivim, i neizvjesna budućnost, koju mnogi od njih zapravo i ne vide u svojim zemljama. To je ipak nešto što je mnogima poznato.

Na koji način je zajednička krvava prošlost utjecala na današnju povezanost studenata u regiji? Jesu li se oni izdigli iznad tih sukoba ili oni i danas utječu na njihovu međusobnu distanciranost?

Izvjesno je da je to imalo i ima značajan uticaj na svijest studenata, odnosno, na njihov odnos spram kolega i koleginica iz susjednih zemalja, a imamo li u vidu da su mnogi narativi iz te krvave prošlosti još uvijek prisutni onda nas neće iznenaditi međusobna netrpeljivost i mržnja prema drugim nacijama, uglavnom susjednim, koja se i danas može pronaći kod jednog dijela studenata. Ipak, mislim da prevazilaženje toga nije lako jer iziskuje značajne političke, ekonomske i kulturne transformacije.

Jesu li danas društvene mreže novi suvremeni način povezivanja ljudi? Što misliš o takvom načinju povezivanja?

U jednom članku koji je izvorno objavljen na portalu Jacobin, a koji se u prevodu može pročitati na portalu Mašina pod nazivom „Izloguj se!”, Benjamin Y. Fong piše: „Mit o društvenim mrežama kao magičnim alatima socijalnog povezivanja stoji u oštrom kontrastu prema njihovoj realnosti kao septičkoj jami zlonamernih ličnih napada i paranoidnog gneva.”

[pullquote]Ne može se poreći da društvene mreže danas igraju značaju ulogu u povezivanju ljudi, ali pitanje je koliko je to „povezivanje” doista u znaku povezivanja, a koliko zapravo podupire osjećaj društvene izolacije[/pullquote]

Ne može se poreći da društvene mreže danas igraju značaju ulogu u povezivanju ljudi, ali pitanje je koliko je to „povezivanje” doista u znaku povezivanja, a koliko zapravo podupire osjećaj društvene izolacije. Bez namjere da potcjenjujem komunikativne kapacitete interneta i društvenih mreža, ipak bi trebalo da budemo svjesni i njihovih ograničenja, a ona postoje i mislim da smo ih bili svjesni kada smo pravili grupu. Iako mogu da se iskoriste kao neko pomoćno sredstvo za postizanje određenih ciljeva, isto tako mogu poslužiti i za apsorbovanje i rasipanje energije na sasvim beznačajne stvari, a koja bi negdje u nevirtuelnom svijetu mogla biti iskorišćenja za pokretanje raznih akcija koje bi vodile određenim društvenim promjenama. Nažalost, često su u funkciji ovog drugog. U tom kontekstu takav način „povezivanja”, bez obzira na to koliko dobrog bismo mogli navesti u njegov prilog, uvijek predstavlja prijetnju koje treba biti svjestan.

Nekada su studenti bili jedni od glavnih pokretača društvenih promjena, kako danas vidiš njihovu ulogu u društvu?

[pullquote]Parola „Budimo realni, tražimo nemoguće!”, koju su uzvikivali studenti 1968. godine u Parizu, mogla bi se danas preinačiti u „Budimo realni, nemojmo ništa tražiti i zadovoljimo se postojećim, jer moglo bi biti i lošije”, i ista bi bila dobar odraz stanja u kojem se danas nalaze studenti[/pullquote]

Mislim da je studentski pokret danas u ozbiljnoj krizi, ako se uopšte više i može govoriti o studentskom pokretu. Tako bi se parola „Budimo realni, tražimo nemoguće!”, koju su uzvikivali studenti 1968. godine u Parizu, mogla preinačiti u „Budimo realni, nemojmo ništa tražiti i zadovoljimo se postojećim, jer moglo bi biti i lošije”, i ista bi bila dobar odraz stanja u kojem se danas nalaze studenti. Ima i izuzetaka, svakako, ali opšti utisak nije baš tako ohrabrujući. Odgovor na pitanje zašto je to tako trebalo bi tražiti u društvenim promjenama koje su se dogodile na ekonomskom, političkom, ali i kulturnom planu u poslednje dvije decenije, a koje, između ostalog, karakteriše i trijumf potrošačkog tržišta čija je prva žrtva bila ljudska solidarnost. Kada se na to doda sveprisutni defetizam, apolitičnost, pesimizam u pogledu budućnosti i društvene promjene, kao i nedostatak jasno aritikulisane političke alternative koja bi mogla biti ponuđena kao odgovor na trenutnu krizu, onda slika stanja u kojem se studenti nalaze danas postaje još lošija.

Jesu li mladi, koji su rođeni nakon rata u Jugoslaviji i koji se sada školuju, nositelji bolje budućnosti na ovim prostorima?

Da li su, to će vrijeme pokazati, ali da li bi trebalo da budu, svakako da bi trebalo. Iako rat možda nije bio dio njihovog djetinjstva, što je naravno dobro, prisutne tenzije u regionu, ali i svijetu, i retorika, tj. „šuplji patos” političkog govora koji se od strane političkih vrhova, tj. vođa koristi zarad raznoraznih manipulacija narodom, a od kojih je svaki drugi koji se sada nalazi na političkoj sceni igrao određenu ulogu u nemirima devedesetih godina i istovremeno se predstavljao kao „faktor mira na Balkanu”, mogla bi da utiče, a vjerovatno i jeste tako, na formiranje njihovih pogleda na svijet, a to sigurno ne bi donijelo bolju budućnost ovim prostorima.