Dječak rodom iz Paklenice kod Novske, koji je preživio strahote Drugog svjetskog rata, došao je u Zagreb i trebao postati pravnik, a postao je karikaturist, crtač i jedan od najpoznatijih autora Zagrebačke škole crtanog filma. Riječ je, naravno, o Nedeljku Dragiću, koji je za svoje animirane filmove “Idu dani”, “Možda Diogen”, “Krotitelj divljih konja”, “Dan kad sam prestao pušiti” i druge dobio sijaset važnih nagrada. S filmom “Tup-tup” bio je na korak da dobije Oscara. Njegov “Dnevnik” smatra se jednim od deset najboljih animiranih filmova u svijetu. Dragić je prvi filmaš s prostora bivše Jugoslavije koji je postao član Američke filmske akademije. Nakon duge, bogate i raznovrsne umjetničke karijere, uskoro mu izlazi knjiga “Tiho putovanje – Minhenski dnevnik”.

Kada biste svoj život podijelili na dva dijela, na ono lijepo i na ono ružno, što bi bilo jedno, a što drugo?

Malo je bilo lijepoga u mome životu, ali ja sam takav da sam i ono ružno pretvarao u lijepo i tako lakše i ugodnije preživljavao. Zato sam postao humorist, koji je zavolio crtanje karikatura. Kako sam rano djetinjstvo proveo u Drugom svjetskom ratu, lako sam smislio svoj životni moto: nesreće su moja sreća. Nagledao sam se ustaša i Švaba, uzbuna, zgrada u plamenu i uspaničenih civila koji bježe, hrabrih i kukavica, ljudi krvožednih i miroljubivih. Pokrstili su me u prvom razredu u selu Slobodnici u Slavoniji, kamo smo pobjegli od ustaša i bombardiranja. Morao sam ići u crkvu i na vjeronauk i unatoč trudu katehete, odmah sam postao ateist, iako tada nisam ni znao što bi to točno bilo. Sve što je bilo ružno u mome životu postalo je riznica ideja za moje buduće umjetničko djelovanje i motivacija da se potrudim da postanem bolji čovjek. Umjetnost i humor su me spasili i da nisam zavolio umjetnost, možda bih postao zločinac.

Povratak u mračnu prošlost

Kao dijete bili ste svjedok najužasnijih nacionalnih podjela, koje i danas traju. Kako gledate na ta hrvatsko-srpska trvenja bez kraja?

Sve što se desilo za vrijeme Drugog svjetskog rata trebalo se već davno zaboraviti i da smo bili pametni, to bi se i desilo. Komunisti su to i pokušali: najveće žrtve proglasili su “žrtvama fašističkog terora” i drugi dan po završetku rata svi smo se ljubili uz igranje kozaračkog kola. Danas se rugamo paroli “bratstvo-jedinstvo”, a ona nas je u ratu spasila još većeg zla i osvete u miru. Mir je bio poklon koji danas ne znamo cijeniti. Želja za samostalnom državom mogla se ostvariti i mirnim putem, kao što su to ostvarili Moldavci, Armenci, Slovaci, Letonci, Estonci, Litvanci i drugi koji su živjeli pod puno većim terorom nego Hrvati. Paradoksalno, i Srbi poklani u Jasenovcu dali su živote za hrvatsku državu, pa bi i njima trebalo održati misu zadušnicu i odati kakvo-takvo priznanje. S druge strane, mrziti one s kojima živiš najveća je božja kazna.

Što je za vas značio jugoslavenski socijalizam?

Socijalizam i Jugoslavija su bili pokušaj zaborava odvratnog i neljudskog vremena Drugog svjetskog rata i svih grešaka koje smo činili, kao i pokušaj pomirenja i traženja humanijih mogućnosti života. Svim jugoslavenskim narodima i narodnostima pružena je šansa da budu bolji i da pokažu svoje vrijednosti. Tada smo prvi put u povijesti sami odlučivali o svojoj sudbini. Zahvaljujući KPJ i Titu, najvećem Hrvatu svih vremena, naši mali i zavedeni narodi našli su se na pobjedničkoj strani, spasili svoju čast i vratili izgubljeni ponos. Danas su novi vođe sve to zaboravili, iskompleksirani vlastitom beznačajnošću jer su ih na vlast doveli strani moćnici zbog svojih, a ne zbog naših narodnih interesa. Nijedno društvo nije savršeno pa nije bilo ni socijalističko, ali umjesto da nastavimo tamo gdje je taj socijalizam zastao, mi smo se vratili u mračnu prošlost i duhovno bjesnilo.

U čemu je tajna tog jedinstvenog fenomena koji se zove Zagrebačka škola crtanog filma, kojoj ste pripadali?

Zagreb film je spasio moju dušu i vratio mi volju za novi život. Cijelo moje djetinjstvo i školovanje bilo je obilježeno ljubavlju prema karikaturi, stripu, i crtanju, a kasnije i prema crtanom filmu, i to je bio najpošteniji bijeg od teške stvarnosti života. Nema tajne oko fenomena Zagrebačke škole crtanog filma, ali ima puno mistifikacija i prilagođavanja prošlosti novoj sadašnjosti kao i u svemu drugome. Moje mišljenje je da je tadašnja politička klima u Jugoslaviji i međunarodna situacija u svijetu utjecala na formiranje ovog znamenitog filmskog pravca. Bio je to novi duh, novo vrijeme i novi stil, koji su donijeli novi ljudi. Treba biti objektivan i to priznati.

Tko su bili ljudi koji su iznijeli taj novi duh u umjetnosti crtanog filma i animacije? Kako je crtani film kod nas uopće počeo?

Teret novog smjera i opredjeljenja u animaciji iznijeli su mladi Dušan Vukotić i Vatroslav Mimica, koji su došli iz partizana, i nešto stariji nepartijac Nikola Kostelac, zajedno s drugim suradnicima, partijcima i nepartijcima. Svi su se oni formirali u tom novom vremenu, a da prije toga uopće nisu bili poznati u tom poslu. U početku su postojale dvije struje i dvije firme za produkciju crtanog filma: “diznijevska” u Interpubliku i “antidiznijevska” u Kostelčevom stanu. Grupu oko Interpublika vodila su slavna braća Neugebauer, a ovu drugu “oni koji ne znaju crtati”, kako su ih interpublikovci titulirali. Ova druga struja, iz Kostelčevog stana, na kraju je formirala Zagreb film.

Kojoj grupi ste vi pripadali?

U Kostelčevom stanu su se okupljali Dušan Vukotić, Aleksandar Marks, Boris Kolar i Zlatko Bourek, a u Interpubliku, osim braće Neugebauer, bili su Borivoj Dovniković, Vladimir Delač, Zlatko Grgić, Turido Pauš i Ico Voljevica. Kada je Zagreb film već postigao prve uspjehe, došlo je do spajanja ove dvije grupe: braća Neugebauer su otišla u Njemačku, a pokušaj Interpublika da proizvodi filmove u dizni stilu je propao. U to vrijeme ja sam bio u dilemi što se tiče stila u animaciji pa sam po dolasku u Zagreb prošao na natječaju kod oba studija za crtani film i položio ispit i kod jednih i kod drugih. Odabrao sam Zagreb film, iako sam i ja tada bio diznijevac…

Koje je šire kulturno značenje Zagrebačke škole crtanog filma?

Zagrebačka škola crtanog filma dokazuje da je Zagreb u to doba bio istinski internacionalni centar, a internacionalizam je bio jugoslavenska ideja i to ne samo komunista. Ta ideja rođena je davno prije, još za ilirskog pokreta. Stvarali su je ljudi koji su vjerovali da je humani i bolji život moguć, a da je umjetnost važan činilac u toj borbi. Takvi ljudi stvorili su Zagreb film. Mi smo tada bili svoji, a kada smo svoji, onda smo bili i svjetski. U pravo vrijeme Zagreb film je bio hrvatski i jugoslavenski umjetnički segment.

Kakvo značenje su imali uspjeh i slava nekada, kroz vaše profesionalno i umjetničko iskustvo, u odnosu na to kako se oni gledaju danas?

To je zanimljivo pitanje jer se prema njemu mogu donositi i neki sudovi o vremenu sadašnjem. Kao prvo, mislim da se mi, nekada i danas, opsesivno divimo svemu što dolazi sa Zapada, što jest indikativan detalj kada je vrijednost slave u pitanju. Što se tiče nas iz crtanog filma, mi smo zbog našeg uspjeha u svijetu bili vrlo popularni u medijima, ali treba reći i to da su kultura i umjetnost u vrijeme Jugoslavije bili popularniji od sporta i šoubiznisa. Nije bilo celebrityja, izmišljenih veličina i žute štampe. Danas je, naravno, sve drugačije, a sport je kod nas, naročito nogomet, postao i oruđe u političko-nacionalnoj propagandi. U svemu tome se pretjeruje i šteta, u kulturi i drugdje, može biti nepopravljiva.

Bavili ste se crtanjem i karikaturom i snimili ste vrlo hvaljene animirane filmove. Da li ste kao karikaturist, crtač i redatelj zadovoljni svojim opusom?

Mogu reći da sam ispunio svoj san. Radio sam ono što sam volio, učestvovao sam u stvaranju nečeg novog, eksperimentirao u istraživanju misterije crtanog filma, a teškoće svoje mladosti pretvorio sam u humor i satiru. Možda sam mogao i više i bolje, ali tješi me činjenica da sam živio u teška vremena, u siromašnom društvu, uz stalnu bitku za golu egzistenciju. Jer ta vrsta filma koju smo radili nije bila komercijalna, novca nikada nije bilo dovoljno pa su producenti forsirali naručene poslove – reklamne filmove i komercijalne TV serije. Mi smo živjeli od takvih poslova, a iz ljubavi smo radili autorske filmove koji su nas proslavili. Bio sam nagrađivan u svim kategorijama kojima sam se bavio: u karikaturi, stripu, plakatu, opremi knjiga i autorskom i reklamnom filmu, a najviše nagrada, šezdeset, uz sedam Grand Prixa, dobio sam za devet svojih autorskih filmova.

Minhenski dnevnik

Jednom ste rekli: “Kada bih bio pametan, bio bih budala.” Također, družili ste se u mladosti s ljudima s ulice i preprodavačima karata. Koji je zapravo vaš životni moto?

To, o pametnom i budali, izgovara moj junak Vinko zvani Stara Garda u stripu “Od iluzije do demokracije i natrag”, moj alter ego koji je proživio i u jugoslavenskom socijalizmu i u njemačkom kapitalizmu… Moj moto je da se rugam svemu što me okružuje, a i sebi. Bilježim duhovite ideje koje mi padaju na pamet i ispisao sam u posljednje vrijeme već šest bilježnica aforizama koje sam nazvao “Nenacrtane karikature”. Život se sastoji od dobra i zla i ulica je praktična škola života u kojoj sam ja najviše naučio. Želio sam promatrati život i učiti od ljudi, ali sam najviše želio biti slobodan. Slobode nema ni u jednom političkom sistemu jer u svakome od njih ima mržnje, a ja kažem, ako već moraš mrziti, onda najviše mrzi samoga sebe.

Dugo godina ste živjeli i radili u Njemačkoj. Rekli ste jednom da je sloboda relativna jer ste je kao crtač i autor više imali u komunističkoj Jugoslaviji nego na kapitalističkom zapadu.

Istina je, što se tiče mog posla u karikaturi i autorskim radovima, kao i u reklamnom filmu, da sam više kreativne slobode imao u Jugoslaviji nego u Njemačkoj, u kojoj nivo vaše slobode određuju novac i profit. Zato, autocenzura koja navodno vrijedi samo za komunizam, na drugi je način prisutna i u Njemačkoj. Isto vrijedi i za Hollywood i tzv. američki san, koji je, kada se radi o slobodama, samo relativan pojam. Što se tiče samoga života u Njemačkoj, to je bilo mojih 29 najljepših godina. Imao sam sve ono što sam zamišljao lijepim životom: mir, rad, disciplinu, ugodne i tolerantne kolege, pristojne susjede, puno tišine i prekrasnu prirodu. U Njemačkoj sam shvatio da su priče o posebnom karakteru neke nacije obična glupost. Ono što je važno su – ljudi.

Devedesetih godina ste otišli iz Hrvatske zgroženi nad onim što će se dogoditi. Vratili ste se nakon skoro 30 godina. Kako danas vidite stvari oko sebe?

Tada, početkom devedesetih, svi su se derali kako “rata neće biti”, a ja sam, kao uvjereni skeptik, iz tih riječi shvatio da će “krvi biti do koljena”. Zato sam sjeo sa sinom na vlak i nestao u Münchenu, da gradivo koje sam ovdje naučio u Drugom svjetskom ratu ne ponavljam još jednom… Jer ja se, kao što rekoh, dobro sjećam Drugog svjetskog rata i ljudi, dobrih i zlih, i njihovog ponašanja u tom nečovječnom vremenu. Svaki povratak je na neki način poraz i ja sam se vratio nakon 29 godina jer – Zagreb je moja sudbina. Sve što sam vrijedno stvorio, stvorio sam u Zagrebu, takvom kakav je, i nigdje u bivšoj Jugoslaviji ne bih mogao naći bolju i inspirativniju sredinu za svoj rad. Sve što sam naučio, naučio sam u Hrvatskoj i Hrvatska je moja domovina, ali ona antifašistička, evropska i kulturna. U Hrvatskoj sam naučio, i na to sam posebno ponosan – da ne mrzim.

Vaša knjiga koja bi uskoro trebala izaći neka je vrsta zbirke ilustracija s posebnom namjenom. O čemu se zapravo radi?

Knjiga se zove “Tiho putovanje”, s podnaslovom “Minhenski dnevnik”. Ona je stvarana skoro 20 godina i to je neka vrsta moga romana o prolaznosti i vremenu koje sam proživio u bavarskoj prijestolnici, u mojoj drugoj domovini. Čitava knjiga jest jedan veliki strip, sastavljen od crtanih bilješki iz moga života, kod kojih svaka crtica na crtežu predstavlja jedno slovo komunikacije. To je također knjiga moje tuge i melankolije, kojom sam potiskivao strah od života, bolesti i tjeskobe. Njezina dramaturgija temelji se na odnosu bjeline i crnila, kontrastu svjetlosti i tame, na igri života i smrti… Ova knjiga mi je pomogla da lakše preživim iskušenja sadašnjosti i tragedije prošlosti koje su me u životu pratile.

 

Fotografije: Jovica Drobnjak