Već decenijama, a nekako prošlih nekoliko godina skoro sve više, ovdašnje političko i novinarsko-publicističko podzemlje zahvaljujući dostupnosti novih medija množi svoje emisije po opskurnim televizijama i tzv. „podkaste“ po bespućima interneta, lijepeći u tome jednu suviše laku „karakterizaciju“ i etiketu za svoje protivnike, stvarne i zamišljene, za neprijatelje pripadnika potonjeg društvenog sloja. Baš onako kako se i etiketa „fašiste“ izlizala od prevelike i prelake upotrebe s jedne strane, tako na ovom (ovdje preblago nazvanom) desnom spektru svako malo poleti optužba da je neki ideološki protivnik ili neprijatelj – „udbaš“.
Upravo u suprotnosti s kompleksnošću, težinom povijesti iza skraćenice što je postala imenicom, s neispisanom i netematiziranom mučnom prošlošću, blebeće se i otupljuje svako ozbiljno značenje pojma. Baš kao da se hoće, svjesno ili nesvjesno, maknuti svaki smisao i tako odvratiti pažnju od naših velikih neriješenosti što ih kao težak bagaž trajno vučemo sa sobom, opterećeni poviješću što nam je padala po glavama svako malo. Tu mora da ima nekog „metoda“.
Mi koji naprotiv pamtimo i druga vremena, znamo još i znat ćemo trajno kakav tajnovit, prijeteći, čak i bez znanja instinktivno uhvaćen jeziv ton imalo je svako pominjanje te riječi koja se izgovarala rijetko, oprezno i najčešće ispod glasa, a pisala još rjeđe. Ta riječ dugo je bila tabu, strašna kao neman u svojoj nevidljivoj prisutnosti.
U materijalno-historijskim terminima, taj kvazimitski entitet ima svoju sasvim konkretnu prošlost koja se danas lako unazad može rekonstruirati u osnovnim i faktografskim crtama. I baš se onda hoće da točno ovoga tjedna pada datum na koji je prije ravno osamdeset godina, 13. maja 1944., još u ratnim okolnostima prije oslobođenja, osnovana direktna prethodnica njena: Odeljenje za zaštitu naroda – kraće OZNA. Formalno označena kao organ obavještajne i kontraobavještajne službe, to je začetak tajne policije buduće države koja će hvatati neprijatelje strane i domaće, uvesti strahovladu kakvu iz današnjih poimanja teško možemo razumjeti, a iz toga i lako o njoj suditi. Dvije godine kasnije Odeljenje se transformira u dva dijela: prvi je Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije, kraće – KOS, a drugi strašna „Uprava državne bezbednosti“ – skraćeno i kolokvijalno rečeno: UDBA. Njen načelnik će kroz dugih dvadeset sljedećih godina biti zloglasni Aleksandar Ranković Leka. I kad nestanu sa scene i on i prvi naziv „službe“, ona će evo i „post mortem“, Službe i države koja ju je stvorila, ostati da živi kao prijetnja, kao tajna i oruđe političke i ideološke optužbe i obračuna kad god zatreba ovdje.
Ali još da se vratimo na njenu prethodnicu: ona je prisutna do te mjere da je rimom Oskara Daviča – „OZNA sve dozna“ – ušla i u jezik i folklor. Iz današnjice tako je davno, a općim zaboravom izgurano, da se zaboravljaju mnoge činjenice o „Odeljenju“. Strukturom OZNA je organizirana po odsjecima, četiri sve zajedno, svaki sa svojim načelnikom. Dva odsjeka i dvojica ljudi naročito su važni za nas. I tada, a i mnogo kasnije, ispostavit će se, i to kad, kao i s toliko stvari, bude odavno prekasno.
Prvi odsjek će hvatati neprijatelje po inostranstvu (a još je rat!), kao i na i dalje okupiranim dijelovima zemlje, a načelnik toga prvog odeljenja postao je Maksimilijan Baće. Treći odsjek bavio se obavještajnim zadacima u Naroodnoslobodilačkoj vojsci Jugoslavije i komandant mu je bio Jefto Šašić.
Obojica su nevjerojatno suptilne metafore podesne za mnogo čitanja, za mnogošta što nam se dogodilo. I za razlike, nepremostive, u nečemu suštinskom što nas dijeli do danas, i nastavit će nas dijeliti moguće zauvijek.
Čitalac, ako je eventualno ponukan prošlim, neka se udublje bavi njihovim biografijama, a mi ćemo ih namjerno ostaviti lapidarnima. Tako da onome tko razumije govore same.
Šašić, Srbin rodom iz Novske, predratni ilegalac s fakultetom, partizanski oficir, svjedok pogibije Lole Ribara, narodni heroj, kasniji general pukovnik, član CK. I zastupnik Hrvatskog sabora (!). Samozatajan čovjek, savršen za posao i funkciju koja mu je povjerena poslije rata, koji će smireno i vjerno izvršavati zadatke, a onda kad najgore prođe, u „odstupnici“ pomalo se povlačiti iz javnosti nikada ne otkrivajući ništa. Čak će i jedan Goran Babić svjedočiti mnogo kasnije i čak ponešto zbunjeno o diskreciji Šašićevoj („po prirodi i po uzusima svoje profesije“). U pitanju svjedočenja o najvećem zločinu nad našim narodom, ostat će nakon raspada zemlje otvorenom zapanjujuća kontroverza vezana za njegovo ime. Ali Šašić je preživio sve i umro mirno u Beogradu prije četvrt vijeka.
Maksimilijan Baće, iz Pakoštana u Dalmaciji, zagrebački student filozofije, španski borac, također narodni heroj i kasnije ambasador SFRJ. I on kao Šašić, general pukovnik. I za razliku, sudionik Hrvatskog proljeća. Nakon raspada zemlje za koju su obojica kao psi čuvari bili u stanju rastrgnuti svakoga tko bi imalo „s puta skrenuo“, Baće pred kraj života, odrekao se svega za šta je stajao i za što je dapače krvavo djelovao, pljunuvši javno i aktivno, za razliku od tihog Šašića, na sve zbog čega je nekad hapsio, i odrekao se besramljem od koga i danas čovjeku mozak zastane (pretjerivanje? Nađi čitaoče Baćinu knjigu „Apsurdi Karla Marksa“ (!)). On koji je hapsio za svaku orvelovsku zlomisao u prvim godinama, prelazi u jednom paroksizmu nepoštenja i potpuno groteskno onima za koje je bio zadužen da ih tamani ili hapsi, ili makar drži pod kontrolom – tima istima koji su mu bili navodni smrtni neprijatelji.
Ili ipak, možda i nisu. Možda je – što je pak tolikima među nama bilo i nastavlja svaki put kad nešto otkrijemo biti razočaranje od kojega se nikada nećemo oporaviti – čitavo vrijeme držao u sebi klicu, onaj virus izdaje za koji će se pokazati da su u misli i osjećaju držali toliki za koje to nismo znali ni očekivali.
Otud su riječi važne i otud se sve otkriva preko jezika, što je nekako i čitava poanta ovog uzaludnog pokušaja: kad se danas iz pravog fašistoidnog podzemlja i pripadajuće supkulture nabacuju pojmom „udbaš“, dok drugi u slaboj antifoni pomodarski pjevaju partizanske pjesme internacionalne i domaće na Dan oslobođenja, ima nešto što ih međusobno veže, koliko god im se to ne dopadalo. Između ostaloga – jer ne veže ih samo jedno – i to što ni prvi ni drugi ne razmišljaju i ne žele razmišljati zašto neke riječi tako dugo opstaju. Na okrugle obljetnice, naime, to se najbolje vidi.
