Priče o sudbinama izuzetnih sportista znaju biti toliko uzbudljive, često dramatične, da se stalno prepričavaju i vječno se pamte. Jedna takva potpuno jedinstvena priča jest saga o sportskoj sudbini Novaka Đokovića. Njegov ogromni uspjeh osvajanja zlatne medalje u tenisu na Olimpijskim igrama u Parizu već je svima poznat, ali taj njegov zlatni osmijeh na pobjedničkom postolju začinjen je i sa četiri zrnca titanske energije. Prvo, Đoković se na to olimpijsko postolje popeo sa 37 godina i postao je najstariji osvajač zlatne medalje olimpijskog tenisa u historiji. Drugo, u borbi za zlato Đoković je pobijedio najtalentiranijeg i praktički nepobjedivog igrača današnjice, 16 godina mlađeg Karlosa Alkaraza. Treće, Novak je ovu pobjedu postigao samo dva mjeseca nakon operacije meniskusa, kojoj je ovog proljeća morao biti podvrgnut. Sve se to dogodilo u ovoj sezoni, kada Novak ništa od velikih turnira nije uspio osvojiti, kada je počeo gubiti i od relativno nepoznatih igrača i kada se već počelo govoriti da bi trebalo polako da pakuje kofere i da se sprema za penziju. U tom smislu važno je i ono četvrto zrnce: Novak je vrlo pristojan i drag mladi čovjek, koji je spreman da aplaudira protivniku, da se šali s publikom, ali i da se svim sportskim srcem, baš kao lav, bori za svoju zemlju Srbiju na međunarodnim takmičenjima. I zato je Novak plakao nakon pobjede nad Alkarazom.

Ako išta određuje i karakterizira sportsku sudbinu Novaka Đokovića još od davne 2004. godine, kada je prvi puta pogledao u oči tada nedostupne prvake u tenisu, Nadala i Federera, jest da je čitava njegova karijera zaista bila mukotrpno hodanje preko trnja da bi se bilo što postiglo. Njegov put često jeste let ptice feniks: Novak je osvojio najviše grend slem turnira od svih drugih tenisera u historiji, najviše nedjelja je bio prvi igrač na svjetskoj rang listi i u mnogočemu u tenisu je on prvi, ali vrlo često je to činio ustajući iz pepela. Na terenu i oko njega. Jedan od najboljih teniskih komentatora, Nebojša Višković, kaže kako je Novakovo savršenstvo u tome što je on „savršeno nesavršeni igrač“, odnosno, Novaku su stalne nevolje podarile čudesno blistavi um i one ga uvijek tjeraju da bude savršen ili blizu toga. Ne treba zaboraviti da je Đoković osvojio 24 grend slem turnira, ali je u isuviše puno finala, ukupno 13, tih istih turnira izgubio. Sjetimo se Australijan opena 2022. godine na koji je Novak službeno pozvan, a onda je već na aerodromu smješten u zatvor na 11 dana zato što nije vakciniran protiv korone, iako je to unaprijed prijavio i iako ga je australijski sudac u prvom postupku oslobodio svake krivnje. Na kraju je deportiran iz te zemlje kao posljednji kriminalac. Takva tortura i novinarski predatori iz svjetskih medija slomili bi svakoga. To je bio Novakov „prijelaz preko Albanije“, golgota koja ga je strašno pogodila, ali on se sljedeće godine vratio u Australiju i, uz ozbiljnu povredu mišića, osvojio je taj turnir. Sada, u Parizu, prema trenutnim objektivnim parametrima, mladi super talentirani i eksplozivni Alkaraz bio je izraziti favorit, s izgledima od bar 70 posto da dobije taj meč. I zaista u prvom setu Alkaraz je slao razarajuće forhende, stizao je i nemoguće lopte i Novak je uglavnom bio „na konopcima“. Alkaraz je dao sve od sebe, ali na kraju Novak je dobio i prvi i drugi set u taj brejku i pobijedio. Dakle, presudne su bile fine nijanse, kao mnogo puta u Novakovim mečevima, u tzv. hodu po žici između slave i ponora. Ili, kao što kaže Đorđe Balašević: bez crne, bela ne bi vredela.

Ono o čemu se radilo sada na Olimpijadi u Parizu i mnogo puta ranije je ta neuhvatljiva i teško razumljiva Novakova mentalna snaga. Treba pobijediti protivnika, umor, vrućinu, samog sebe, često neprijateljsku publiku i zlonamjerne medije: očito je da to nitko ne može tako dobro kao Novak. Od kojeg je materijala sačinjena takva čelična volja i iz koje dubine govori taj glas „nemoj odustati“ to samo Novak zna. „Odrastao sam kao dečak u skloništima, kada je moja zemlja bila bombardovana u NATO napadima i u isto vreme sam maštao da budem svetski šampion u tenisu. To je u takvim okolnostima bilo jako teško moguće, ali uz moju porodicu koja me je podržavala, uz trenere Jelenu Genčić, Nikolu Pilića i druge, ništa nije nemoguće. Zahvalan sam Bogu što mi je podario sve ove uspehe“, rekao je Đoković nakon osvajanja zlatne medalje u Parizu. Možda Novak ne igra tako elegantno kao Federer, vjerojatno i sam zna da je u historiji bilo i talentiranijih igrača od njega, čak ni fizički nije najspremniji igrač na svijetu, ali ta posvećenost za uspjehom i pobjedom, taj tajni nalog još od starih Grka „ili sa štitom ili na njemu“, odredili su da Novak osvoji sve što se osvojiti može i da postane, prema stanju brojeva i osvojenih turnira, GOAT, najbolji teniser svih vremena. Na kraju, nešto je ipak bar jednako važno kao i sam uspjeh. Najbolji jugoslavenski i srpski nogometaš Dragan Džajić rekao je za Pelea: On je bio najpopularnija ličnost na planeti, a u duši je bio jako skroman čovjek. To vrijedi i za Đokovića: on je najbolji tenisač na svijetu, ali „najvažnije od svega“, kako kaže njegov „teniski otac“ Nikola Pilić: „Novak je odličan čovjek.“