Biljke su u ravnoteži sa svojim okolišem, a zamjenom prirodne vegetacije kulturnim biljkama dio hraniva iz tla odnosi se u prinosu. Odnošenje hraniva prinosom zahtijeva upotrebu agrotehničkih mjera. Kako bi se osigurali visoki i stabilni prinosi, gnojidba je, uz plodored, najvažnija agrotehnička mjera. Osim agroekoloških uvjeta podneblja, fizikalne i kemijske analize tla važne su za pravilnu gnojidbu jer o njima ovisi usvajanje potrebnih hranjiva od strane biljke.
Tvorac mineralnih gnojiva Justus von Liebig svojevremeno je rekao da kod biljne proizvodnje treba imati na umu sljedeće: ono što je izneseno iz tla u njega mora biti u potpunosti vraćeno. Samom industrijalizacijom započela je velika ekspanzija mineralnih gnojiva, ali je time i poremećena hranidbena ravnoteža. Da bi se održali postojeći prinosi u intenzivnim sustavima poljoprivredne proizvodnje iz godine u godinu je potrebno upotrebljavati sve veće količine mineralnih gnojiva. Mineralna gnojiva se ispiru iz tla i dolaze u površinsku i podzemnu vodu. Iz gnojiva se oslobađaju štetni plinovi, što doprinosi uništenju ozonskog omotača, ali i povećanju kiselih kiša. Intenzivno korištenje mineralnih gnojiva i pesticida omogućilo je znatno povećanje prinosa, ali je dovelo do štetnog utjecaja na kvalitetu vode i životne sredine odnosno okoliša.
Isto tako, trebamo imati na umu da bez upotrebe mineralnih gnojiva ne bi bilo ni intenzivne poljoprivredne proizvodnje. Također, hrana proizvedena u konvencionalnoj proizvodnji nije “nezdrava”, jer se sveukupna proizvodnja odvija u kontroliranim uvjetima, kao što možda sugerira inače krivi izraz “zdrava” za hranu proizvedenu po nekonvencionalnom postupku. S druge strane, treba demantirati zagovornike upotrebe mineralnih gnojiva koji ekološke poljoprivrednike vrlo često nazivaju “kultom zavedenim ljudima” i “propovjednicima”. Ekološka poljoprivreda oslanja se na prirodne uvjete poljoprivrednog staništa. Isključuje ili stavlja pod potpuni nadzor mineralna gnojiva, nitrate i nitrite koji su osnovni izvori mineralnih gnojiva, teške metale i potencijalno toksične elemente, kao i pesticide, biostimulatore i lijekove.
Kod ekološke poljoprivredne proizvodnje postoji nekoliko načina obogaćivanja tla hranivom. Navest ćemo samo neke: kompostiranje životinjskog gnoja, biološko gnojivo od gujavica, zelena gnojidba, sporo topivi prirodi minerali, mljeveni sirovi fosfati, eruptivno kamenje, morske alge, komercijalna organska gnojiva (Crovit, Agrovit, Agrarvital, Ekovit, HUMIN – organomineralni supstrat na bazi treseta).
Glavni moto ekoloških proizvođača je suradnja s prirodom i tlom. Tako je i sa samom gnojidbom. Znanstvene podloge i to što se sve više malih poljoprivrednih proizvođača okreće ekološkoj poljoprivredi to potvrđuju.
