Devet olimpijskih pobjednika dala je Banjaluka. Za grad u kojem danas živi oko 180.000 stanovnika to je svakako ozbiljna brojka. A još ozbiljnija je bila prije rata, kada „krajiška ljepotica“ nije bila administrativni centar kao danas, a u njoj je živjelo i mnogo manje ljudi. Tomo Knez i Velimir Sombolac, fudbaleri, zlato su osvojili još 1960. Dvanaest godina kasnije, u pohodu rukometaša Jugoslavije na olimpijsko zlato u Minhenu čak četvorica Banjalučana dali su velik doprinos – Abas Arslanagić, Nebojša Popović, Milorad Karalić i Dobrivoje Selec. Osam godina kasnije u Los Anđelesu još dva rukometaša okitili su se zlatom. Bili su to Zlatan Arnautović i Zdravko Rađenović. Na tim igrama osvojeno je i deveto banjalučko zlato. Pripalo je Antonu Josipoviću, bokseru. Josipovićevo olimpijsko zlato bilo je kruna višegodišnjeg uspona banjalučkog boksa čije je najprepoznatljivije lice bio, a i danas ostao, šampion koji već pet godina nije među živima – Marijan Beneš.

Legenda jugoslovenskog boksa čije ime, reći će stariji banjalučki sportski fanatici, i danas odjekuje sportskom dvoranom Borik, rođen je u Beogradu 11. juna 1951. godine u porodici prosvjetnih radnika Josipa, Hrvata, i Marije, Srpkinje. Otac mu je bio nastavnik muzičkog vaspitanja i pod njegovim uticajem naučio je da svira nekoliko instrumenata. Imao je sestru i tri brata, a nedugo nakon njegovog rođenja cijela porodica seli se u Tuzlu, gdje mali Marijan počinje da se bavi boksom, opet pod uticajem članova porodice, ovog puta braće. Kao desetogodišnjak već ima prve borbe, a pažnju na sebe privlači kada je tokom jednog revijalnog meča nokautirao osam godina starijeg protivnika. U to doba banjalučka Slavija bila je jedan od vodećih bokserskih klubova u bivšoj zemlji. Na jednom turniru treneri Slavije primijetili su mladog borca iz tuzlanskog kluba. Konkretno, bio je to Tomo Palankin, još jedna legenda Slavije.

Beneš je na omladinskom takmičenju boksao protiv Bratislava Mačkovića iz Banjaluke i za tili čas ga oborio na pod. Mačković je poslije rekao da nije mogao da „provali“ da li je Marijan ljevak ili dešnjak. S obje ruke je udarao jednako. Na pregovore se moralo sa roditeljima. Majka je popustila tek nakon četiri sata i dozvolila sinu da ode u Banjaluku. Imao je 16 godina. Te 1967. počela je da se piše nova stranica banjalučkog i jugoslovenskog boksa.

Nastupajući za Slaviju Beneš je odradio ukupno 299 amaterskih borbi, od čega je pobijedio u 272 meča. Devet puta bio je prvak BiH, četiri puta najbolji u Jugoslaviji, sve u poluvelter kategoriji. Godine 1973. postaje evropski prvak i zaslužuje priznanje za najboljeg sportistu u zemlji. „Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nađe netko tko jače udara. Ništa ga nije moglo zaustaviti, ni kada je stremio k vrtoglavim visinama, niti kada je počeo strmoglavo padati“, govorio je o Benešu svojevremeno sportski komentator Dragan Nikitović. Nakon najuspješnije godine u karijeri počeli su ozbiljni problemi. Obolio je od žutice, u to doba prilično nepoznate, a svakako ozbiljne bolesti.

Još jedna banjalučka legenda, ovaj put iz oblasti medicine, dr Dragan Danelišen, koji je u to vrijeme bio i klupski ljekar u Slaviji, tada je izdao naredbu – Marijane, zabranjeno ti je dalje bavljenje boksom. Ne samo da ga nije poslušao, nego je čak i pobjegao iz bolnice i otišao u Hercegovinu u potragu za narodnim lijekovima koji liječe žuticu. Uspio je da se oporavi, a umjesto da „batali“ ring, napravio je potpuno suprotan potez. Otišao je u profesionalce.

U međuvremenu je nastupio na olimpijskim igrama u Montrealu, ali je tamo ispao u drugoj rundi, pa je olimpijska medalja ostala nedostižna. Prelaskom u profesionalce sve manire iz amaterskog doba zadržao je u ringu, kao i naviku da pobjeđuje. Boksao je 56 puta, a slavio u čak 50 navrata. Jednom je meč završen neriješeno. Borio se u gradovima širom bivše Jugoslavije, ali i Evrope. Pričalo se da ga je u Parizu gledao Alen Delon, koji se čak nudio i da mu bude menadžer. Boksera iz Banjaluke u gradu svjetlosti gledao je i slavni Žan Pol Belmondo. I pored svjetske slave koju je stekao, Beneš se ni u jednom momentu nije odricao Banjaluke, grada u kojem se nije rodio, ali koji ga jeste proslavio. Nekako je bilo logično da najvažniji meč ima baš u Banjaluci. Bio je 17. mart 1979. godine. Dvorana Borik tada, iako sagrađena tek šest godina ranije, već je bila prozvana banjalučkim hramom sporta. U njoj su 1976. prvaci Evrope postali rukometaši Borca. Sada je bio red na Marijana. Protivnik, Francuz Žilber Koen, pao je već na početku četvrte runde. Borikom se orilo „Marjane, Marjane“, a Beneš je nakon meča završio na ramenima sugrađana. Bio je to jedan od najvećih sportskih događaja u istoriji Banjaluke.

„Sve se odigralo za nekoliko sekundi. Lijevi kroše Beneša uzdrmao je Koena. Francuzove ruke su se opustile, više nije bio u stanju da se brani. Taj trenutak, dug sekundu-dvije, Beneš je sjajno pretvorio u šampionski trijumf. Marijan je postao prvak Evrope. Slavlje je počelo. Može li se opisati? Bolje je to i ne počinjati“ – zapisao je na stranicama banjalučkog Glasa utemeljitelj sportskog novinarstva u gradu na Vrbasu, Limun Papić. Četiri puta je odbranio evropsku titulu, imao namjeru da napadne i svjetsku, ali ponovo se ispriječila bolest. Zbog teške povrede oka karijeru je završio 1983. I danas se nagađa u kojoj tačno borbi je tu povredu zaradio. Dvadeset šest puta mu je bila slomljena neka kost na tijelu.

Boks mu je donio mnogo, a odnio zdravlje. Nakon završetka karijere ostao je u svojoj Banjaluci, imao je stan, kafić u koji su zalazili lokalni mangupi i dripci, počesto samo da bi se s njim potukli. Pisao je i pjesme, potpuno neuobičajeno za jednog boksera.

„Bilo je dana kada sam se i po 15 puta tukao u vlastitom kafiću. Poslije sam obilazio te ljude u bolnici, brinuo se za njihovo zdravlje“, govorio je.

Haos početkom devedesetih žestoko ga je pogodio. Iako je govorio da nije ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman, neki zli ljudi koji su zauzeli njegov grad govorili su da je ustaša. Morao je da ode. Zaobilaznim putem u Zagreb. Tamo su ga neki drugi zli ljudi dočekali kao četnika. U međuvremenu je ostao i bez imovine i bez životnih saputnica koje je često mijenjao, a sa njima dobio četvoro djece.

Vratio se u Banjaluku odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Živio je teško, pomagala mu je sestra. Zvao ju je svojim finansijerom. O njemu je krajem devedesetih snimljen film „Bio jednom jedan šampion“.

„I znam, svako vrijeme ima svoje šampione. Ja ću za 20 godina biti smiješan“, rekao je nakon jedne projekcije.

Preminuo je u Banjaluci 4. septembra 2018. godine. Vijest je odjeknula širom bivše države.

Marijan Beneš danas nema ulicu u Banjaluci, iako su postojale incijative takve vrste. Nedavno se u javnosti pojavila i ideja da dvorana Borik ponese njegovo ime, ali ideja nikada nije pretvorena u službenu inicijativu. Ne bi bilo korektno prema rukometašima, govorili su pojedinci tih dana, pa predlagali da neka druga dvorana u gradu bude nazvana po Benešu. Ni to nije ozvaničeno. A i ne mora. Kako god se zvala dvorana, među svodovima Borika, ko želi da sluša, vječno će moći da čuje ono „Marjane, Marjane“.