Najtragičnija lokomotiva u hrvatskoj povijesti, simbol ustaškog terora, kao u nekoj tragičnoj ironiji danas se nalazi odmah pored spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu, spomenika koji, i bez ove cinične karikature ispred sebe, ima dovoljno problema. Tamna cerada trenutno prekriva spomenik Holokausta, a ispred njega se nalazi – „Katica“. Lokomotiva koja je doprinijela u njegovom ostvarivanju, dok zločinci koji su sudjelovali u njemu danas imaju ulice. Bez utvrđene odluke ili objašnjenja, polovicom maja 1992. „Katica“ je iz muzeja dospjela pored Glavnog željezničkog kolodvora i već 30 godina stoji tu. Kao točka na i apsurda koji čeka svakog putnika koji će vlakom stići u glavni grad Republike Hrvatske. Putnici iz cijelog svijeta svjedoče ovoj neslavnoj znamenitosti, ni ne znajući o čemu se radi, jer oznake što je „Katica“ bila – nema.

Kao što u kolektivnoj memoriji nema ni mjesta do kojeg je vozila.

Početkom 20. stoljeća u Koprivnici je, na sjevernoj periferiji uz prugu Koprivnica-Botovo- Gyekenyes, izgrađena tvornica kemijskih proizvoda „Danica“. Odlična pozicija uz prugu (čiji je kolosijek prolazio kroz središte tvornice) koja ju povezuje sa srednjom Europom označila je tvornicu kao tada najveću u zemlji. Dobra povezanost, nažalost, bila je predispozicija da „Danica“ uz epitet najveće tvornice u zemlji postane i prvi logor na ovom prostoru. Nešto prije Drugog svjetskog rata tvornica je propala, a pruga koja je povezivala ljude, uskoro će postati mjesto koje će ih dijeliti. Po definiciji, logor „Danica“ bio je sabirni/tranzitni, no za neke je bio logor smrti, a za neke mjesto gdje će posljednji put vidjeti svoje bližnje (poput Slavka Goldsteina) prije odlaska u druge logore koji su najčešće obećavali samo jedno – smrt.

Prvi logor u NDH

Kao datum osnutka  „Danice“ najčešće se spominju 15., 18. ili 29. april 1941. godine. Iako je u historiografskom smislu podatak bitan, činjenica da su ustaše u svega nekoliko dana osnovali prvi logor bitnija je od okvirne datacije. NDH proglašena je u četvrtak, a u utorak je već osnovan logor, kraljevska vojska još nije kapitulirala, a ustaška vlast već je isplanirala sudbinu svih „nepoželjnih“ – skoro godinu dana prije nego što su Nijemci došli do „konačnog rješenja“ u teoriji. Hitleru je na vlasti trebalo malo vremena da otvori prvi logor (Dachau), a ustašama još manje. Lako je stoga zaključiti kako su Srbi i Židovi u svega par dana označeni kao strani elementi u novoj „državi“. Ideja o osnivanju logora stvorena je za vrijeme boravka ustaša u Italiji od strane Glavnog ustaškog stana, odnosno prije dolaska u Zagreb 15. aprila 1941. godine.

Logor „Danica“ bio je svojevrsna priprema za one još strašnije (ako je uopće moguće takvo što uspoređivati) u Jasenovcu, Jadovnu i sl. Nakon gašenja tvornice, neiskorišteni prostor, hale, skladišta, konjušnica i drugi objekti uz prugu bili su idealni za ovu ideju. Iako se ne može sa sigurnošću reći čija je, „zasluga“ za osnutak logora najčešće se pripisuje Miji Bziku (i Martinu Nemecu koji je s Pavelićem bio u emigraciji), kasnije poglavnikovog pobočnika Glavnog ustaškog stana, pukovnika, a onda i zapovjednika Poglavnikove tjelesne bojne. Pavelić je već pri dolasku u Zagreb imenovao Stjepana Pižetu za političkog logornika u „Danici“, a 18. aprila Nemec je postavljen za povjerenika Povjerenstva glavnog ustaškog stana za grad i kotar Koprivnicu te ujedno i organizacijskog zapovjednika logora „Danica“. Martina Nemeca je kao zapovjednika logora zbog političkih obveza zamijenio Nikola Herman. Obojica su direktive primali od Eugena Kvaternika, Mije Babića i Mije Bzika, a u logor je došao i Andrija Artuković. Vođa straže u logoru bio je Đuro Šajatović koji je uz Hermana i sinove Martina Nemeca, bio strah i trepet logoraša zbog svoje okrutnosti. Nemec je sredinom maja također dobio zadatak da van „Danice“ pronađe adekvatno mjesto za smještaj oko 3000 Židova, no predviđeni Novigrad Podravski ili Sokolovac na sreću su ostali pošteđeni te sramote. Iako prvotna organizacija djeluje pomalo kaotično, vrlo je jasno i lako složiti se s dr. Ognjenom Krausom kako se vrlo dobro znalo što i kako se radi.

Meni je bilo dobro poznato jer se nalazim uz »Danicu« i sve sam dobro vidio. Vlakovi su svaki drugi dan dolazili u Koprivnicu sa punim vagonima Srpskog naroda.

iskaz Jakova Čanija koji je stanovao u neposrednoj blizini logora

Prvi zatočenici

Prvi zatvorenici dovođeni su iz okolice Koprivnice 18. aprila, kada je donesena uredba o iseljenju Židova i Srba iz sjevernog dijela Zagreba. Kao prva skupina dovedena prema nacionalno-političkom kriteriju uzima se ona od 530 Srba koji dolaze u logor 29. aprila 1941. iz Grubišnog Polja. Prema spomen ploči u Grubišnom Polju 26. aprila 1941. u tom kotaru je uhapšeno 504 muškaraca koji su preko Zagreba bili deportirani u „Danicu“. Kao što svjedoče brojni izvori (ne samo u slučaju „Danice“), na vagonima u kojima se prevažalo zarobljene najčešće je stajao natpis „Pokvareno/trulo voće“. Prvo veće odvođenje u Zagrebu bilo je ono Židova između 18. i 21. godine 31. maja 1941., njih 165 bilo je odvezeno u „Danicu“ pod izlikom „vršenja đačke radne službe“ (slučaj povezan s Akcijom stadion) s koje se vratilo tek njih dvoje. Ubrzo u Danicu pristižu zatvorenici iz Bjelovara, Ogulina, Karlovca, Sarajeva, Tuzle i dr. U logor su uz Židove i Srbe smještani Romi, komunisti i pobornici lijevog krila HSS-a.

Neki zatvorenici u „Danici“ su uspjeli preživjeti više mjeseci, dok su neki poput koprivničkih Židova u logor smješteni u noći s 23. na 24. jul te već sljedeći dan otpremljeni za Loborgrad, Jasenovac i dr. Dolazak ili odlazak logoraša iz ili u Loborgrad bio je čest slučaj, a neki su slani iz Kerestinca (ako nisu ubijeni poput Ognjena Price ili Božidara Adžije), pa u Jasenovac. Do jula 1941. u logor je bilo dovedeno 2656 ljudi. Prema spisku zatočenih iz jula 1941. od 2656 ljudi u „Danici“, njih 1960 otpremljeno je u logor u Gospiću, 76 pušteno na slobodu i/ili otpremljeno u Zagreb. Pretpostavlja se da su ljudi s popisa bili zatočenici pravoslavne vjere koji su preostali nakon prebacivanja u druge logore.

Jedan od lokalnih Srba, Milutin Milivojević o prvim hapšenjima govorio je sljedeće: Onaj koji se imalo kome zamjerio od prisutnih sudaca, pa makar i na sajmištu nekada, bio je izdvojen pod optužbom da se angažirao na propagiranju četništva, ili da se suprostavio NDH, odnosno Poglavniku. Tu su nas gotovo prepolovili. Jedni smo pušteni kućama, jer nije bilo indicija da smo se na vjerskim ili nacionalnim vrijednostima ogriješili, a oko polovina otjerano je u logor Danicu kod Koprivnice, da bi kasnije zaglavili u jami Jadovna u Lici.

Tmurna svakodnevica

Ključeve prostorija Danice ustaše su uzele od Valka Dubravca te su ubrzo protjerali radnike koji su u prostorijama bili smješteni. U jednokatnoj vili nalazile su se prostorije za četiri stana i manje prostorije, drvena baraka, konjušnice, garaža, zgrada s pet kancelarija, laboratorij s dvije prostorije te glavna hala veličine 240×36 metara. Doduše, ulaziti u detalje prostorija teško da ima smisla, jer sve ono što je učinjeno među njima ostavilo je neizbrisiv pečat. Zatvorenici su bili podijeljeni u grupe između Židova, Hrvata i Srba, no u praksi su svi bili osuđeni na isti tretman. Zaposlenici logora sve su tretirali isto, pa su tako jednak doček i pljačku pri dolasku priređivali svakom logorašu. Doček koji je predstavljao očigledno „reprezentativnu kap“ bio je kundačenje i premlaćivanje svime što je došlo pod ruku. Oni slabiji padali su pod udarcima, a oni jači su ih nosili. Nakon dolaska, ubrzo se prelazilo na rad koji je najčešće podrazumijevao zakapanje protutenkovnskih rovova koje je prije rata iskopala jugoslavenska vojska. Prema svjedočenju zatvorenika, premlaćivanja su osim onih nasumičnih bila najčešće između 22 i 24 h. Kao najgora baraka navodila se ona pod brojem 9, tzv. „Baraka smrti“ koja je bila natopljena krvlju zatvorenika. Kao najistaknutiji u ovom natjecanju bili su braća Nemec (Martin i Vinko), Prvčić i Zgorelec (koji je prema svjedočanstvima za Jadovno otpremio oko 3000 ljudi). Osim njih, u logoru su kao stražari radili pripadnici „Hrvatske seljačke zaštite“ koji su po osnutku „države“ pristupili ustašama te u logoru, između ostalih, zlostavljali HSS-ovce.

Okrutnost logora ogledala se u nasilju i smrti u i oko njega. Braća Nemec i Herman prema svjedočanstvima imali su „pik“ na intelektualce pa su njihov bijes osjetili ljudi poput dr. Željka Selingera, Anke Butorac (pobjegla, ali kasnije ubijena i proglašena narodnom heroinom) i Milana Bakića (brat Vojina Bakića). Jedan od logoraša, Đuro Medić, o funkcioniranju „Danice“ govorio je prema svom iskustvu boravka od 14. septembra 1941. do 5. februara 1942. godine. O stanju u logoru u usporedbi s drugima govorio je kako je podnošljivo, hrane je bilo vrlo malo (jedan obrok dnevno, najčešće krumpirova ili grahova juha), a oni s više novca mogli su pribavljati bolju hranu nakon što bi im ustaše proslijedile nakon što bi uzeli dio sebi. U logoru se moglo dopisivati s obitelji do 27. 12. 1941. kada je to zabranjeno (moguće da su zato internirani komunisti bili dobro povezani s partijom „vani“). Za vrijeme njegovog zatočeništva upravitelj je bio Josip Ostriš, seljak iz Koprivnice za kojeg je svjedok tvrdio da je bio bolji od Hermana. Razlog tome bio je kako je govorio da je svoj dug NDH otplatio time što je poslao preko 2700 Srba preko Gospića u smrt na Velebit. Srbe koje je Medić sreo, njih 22, nisu još bili deportirani za Gospić jer su imali žene katoličke vjeroispovijesti (sličan primjer je i akademski slikar Zlatko Prica). Spomenutog 5. 2. 1941. Medić je deportiran u Jasenovac s 42 Hrvata i četvoro Srba. S obzirom da je logor imao donekle kontakt sa svijetom van njega, brigu o zatvorenicima osim zabrinutih sugrađana na sebe je preuzeo KK KPH Koprivnice, lijevo krilo HSS-a te sugrađani. Prema izvještaju 8. maja 1941. o visini mjesečnih izdataka potrebnih za funkcioniranje logora „Danica“, na ishranu zatočenih trošilo se oko 407 tisuća dinara što je oko 162 dinara mjesečno, odnosno oko 5 dinara dnevno po zatočeniku. Prema istim podacima može se zaključiti kako je u logoru radilo 70-100 ljudi. Pobjeći je bilo teško jer su ovi ljudi bili raspoređeni u 11 stražarskih mjesta po danu, odnosno 15 stražarnica noću.

Likvidacija logora

Razlog zašto je logor likvidiran u septembru 1942. je taj što je već 1941. bilo jasno da je prenatrpan i da su uvjeti za likvidaciju zatvorenika u koprivničkom kraju nepovoljni zbog velike gustoće naseljenosti, blizine grada i malog smještajnog kapaciteta. Nakon što se pokazalo da logor na ovoj lokaciji ne može udovoljiti bolesnim željama i idejama ustaške vlasti, zatvorenici se počinju otpremati u Jasenovac, Staru Gradišku, Jadovno i Pag. Između otpremanja ljudi u druge logore i likvidacije „Danice“, prostor je služio kao sabirni centar interniranih u okolici. Osim tehničkih detalja koji su utjecali na gašenje logora, nezadovoljstvo lokalnog stanovništva koje se krajem 1942. pobunilo ubrzalo je postupak likvidacije logora.

Jedan od ustaških dokumenata govori o tome kako se zatočenike prestalo privremeno slati u „Danicu“: Kada interes javne sigurnosti zahtijeva odstranjenje nepoćudnih osoba iz njihovog boravišta imade se sve grkoistočnjake (Srbe) i Židove (i koji su prešli na katoličku vjeru poslije 10. travnja 1941.) slati u Gospić na dispoziciju Župskog redarstvenog Ravnateljstva, u Gospiću, a nikoga više u koncentracioni logor „Danica” u Koprivnici.

Prema blagajniku „Danice“ Martinu Kokoru kroz logor je prošlo oko 5600 zatvorenika (poimence ih je nabrojano 4348; 3902 muškarca i 369 žena te 107 djece; prema nacionalnosti bilo je 2830 Srba, 812 Židova, 504 Hrvata, 125 Roma, 30 Muslimana, 15 Crnogoraca i drugih). „Danica“ je nakon zatvaranja u septembru 1942. postala mjesto za smještaj odreda padobranaca pod zapovjedništvom bojnika Doljanski. Broj žrtava diskutabilan je jer se ubijane odvozilo na nepoznata mjesta, no poneki autori tvrde da se radi oko 200-300 ljudi. Nakon likvidacije, do kraja rata u Danici će biti ustaše koje se tamo povlače pri borbi za oslobođenje Koprivnice 7. 11. 1943. godine. Prema Kokoru iz „Danice“ je bilo pušteno preko 200 zatočenika, dok ostalo kako sam gore napomenuo nešto je poubijano u Koprivnici, a ostatak je otpremljen u logor Gospić i Jasenovac, gdje su poubijani. Stradalo je 3723 ili 64 posto logoraša, od kojih čak 2167 za koje se navodi u knjizi, a za dio pretpostavlja, u logoru Jadovno, uključujući tu Gospić i logore Slano i Metajna na otoku Pagu, od kojih su njih 1950 bili Srbi, 170 Židovi, dok su ostali bili Hrvati. Zatim slijede logori Jasenovac i Stara Gradiška s oko 770 stradalih logoraša iz Danice, uglavnom Roma te Hrvata, Židova i Srba. Oko 300 logoraša Danice, uglavnom Židova, izgubilo je život u njemačkim logorima.

Morbidna poveznica Zagreba i Koprivnice

U razdoblju postojanja logora, logoraše je s koprivničkog kolodvora u središte logora vozila „Katica“, parnjača pod brojem 125-052, mađarska parna lokomotiva proizvedena 1891. godine. Stogodišnja „Katica“, simbolične je crne boje. Ustaše su ovu lokomotivu koristili 1941. i 1942. za prijevoz zarobljenika u ustaški logor „Danicu“. Lokomotiva je direktno iz logora zarobljene vozila na stanicu u Koprivnici otkuda su nesretni ljudi bili slani na stratišta poput Jadovnog. U sklopu spomen-područja logora „Danice“, lokomotiva je, s vagonom, tamo stajala od 1981. kao podsjetnik i „nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora“. Bila je predviđena za rezalište nakon davanja obola poslijeratnoj obnovi, ali ideja o njoj kao simbolu sramotnog vremena terora ju je spasila. Dotadašnju plavu Titovu lokomotivu, koja je stajala od 28. 7. 1982. povodom Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske te 90. obljetnice rođenja Tita, zamijenila je 1992. jedna od najtragičnijih lokomotiva u hrvatskoj povijesti. Bez utvrđene odluke ili objašnjenja, polovicom maja 1992. „Katica“ je iz muzeja dospjela i već 30 godina stoji na ulazu u Zagreb. Srećom, barem drveni teretni vagon koji je prevozio stanovnike nije dospio tamo, već je donekle sakriven u dvorištu Željezničkog muzeja.

Danas se ovaj simbol ustaškog terora kao u nekoj tragičnoj ironiji nalazi odmah do spomenika žrtvama Holokausta, spomenika koji i bez ove cinične karikature ispred njega ima dovoljno problema. Tamna cerada trenutno prekriva spomenik Holokausta, ispred njega se nalazi „Katica“ koja je doprinijela u njegovom ostvarivanju, a zločinci koji su sudjelovali u njemu danas imaju ulice. „Katica“ je kao točka na i apsurda koji čeka svakog putnika koji će vlakom stići u glavni grad Republike Hrvatske. Putnici iz cijelog svijeta svjedoče ovoj neslavnoj znamenitosti, ni ne znajući o čemu se radi, jer oznake što je „Katica“ bila – nema.

Kultura sjećanja i praksa zaboravljanja

Logor je nakon rata bio poprilično devastiran te će do 1979. čekati restauraciju i gradnju novih objekata, koji su do 1981. završeni. Do 2005. slabo se ulagalo, a zgrada logoraša danas se koristi kao spremište Etnografskog odjela. Spomen područje Danica od 2019. je Kulturno dobro Republike Hrvatske te se obljetnice obilježavaju, no pitanje glasi – je li to uistinu dovoljno.

Narodi koji su sudjelovali u istrebljivanjima sugrađana danas se toga srame, a promišljanju o toleranciji, praštanju ili sramu zbog događaja poput takvih pridonosi kultura sjećanja koja ovisi o praznicima, obljetnicima, spomenicima te spomen-područjima. Logor „Danica“ jedno je od spomen-područja koje bi trebalo izazvati neugodu svakom prolazniku, a izbjegavanje prošlosti „Danice“ ne pridonosi patriotizmu kao niti negiranje. Suočavanje i prihvaćanje svega što ona predstavlja može dovesti do katarze, odlazak učenika na takva mjesta ne bi trebao biti tabu, već sastavni dio kurikuluma, kultura sjećanja oblik je patriotizma koji naciju drži na okupu. Nijemci su odavno pokušali priznati strahote učinjene u prošlosti i održavati podsjetnik na njih kao svojevrsnu opomenu i delikatni balans između priznavanja strašnih događaja i njihovog stavljanja u povijesni kontekst.

Za pametnog čovjeka svaki rat je izgubljen.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine