Kada se Leposava Kangrga 1919. godine htjela udati za Miroslava Krležu njeni roditelji su je od toga odgovarali: „Nemoj se udati za tog lopova i za tu materijalnu i moralnu propalicu.“ Ona im je kratko odgovorila: „Ne juri on mene, nego ja njega.“ Roditelji pravoslavne vjere, otac Milan, poštanski službenik i majka Kata, domaćica, nisu poštovali Krležu, kao zaljubljenika u Oktobarsku revoluciju, čije drame u to vrijeme nisu imale prođu i čiji je avangardistički list „Plamen“ bio upravo zabranjen. Bilo im je nepodnošljivo i to što je s jednom djevojkom iz Vukovara upravo raskinuo zaruke. Jedan prigovor je ipak bio točan. Krleža, tada i mnogo godina kasnije, nije imao naročitog novca i, uz sve knjige koje je napisao, živjelo se sve do njegovog postavljenja za direktora Leksikografskog zavoda 1950. godine, uglavnom od učiteljske pa onda i od glumačke plaće njegove žene Leposave, kasnije – Bele Krleže.
Na vjenčanju je bilo par kumova, slikar Ljubo Babić, pisac Milan Begović i u pozadini Moše Pijade. A Leposava je tada zaista bila lijepa kao slika: blijedog lica i tajnovitog pogleda obrubljenog tamnom kosom i frizurom po posljednjoj modi. Rođena je u Senju 26. oktobra 1896. godine, s roditeljima se vrlo brzo preselila u Zagreb i školovala se da postane učiteljica. Učiteljevala je jedno vrijeme u Dugoj Rijeci na Kalniku ali, kako je sama govorila, djeca su joj išla na živce i ona se okrenula na drugu stranu – privatnoj poduci iz glume koju je željela dobiti. Bila je 1928. godine primljena u zagrebački HNK, nastupajući u komediji „Diktator“ Julesa Romainsa, ali prva njena velika uloga bila je barunica Castelli u Krležinoj drami „Gospoda Glembajevi“. Bilo je to u februaru 1929. godine: „noć hladna, zvjezdana i snježna“, koju Bela Krleža nikada neće zaboraviti. „Osjetila sam te večeri da sam ponovo rođena i tada sam shvatila da je pozornica moj život“, rekla je kasnije Bela Krleža. Istu ulogu odigrala je i u Narodnom pozorištu u Beogradu i uz teatarske velikane na pozornici toga doba, ona je sjala na kazališnom Olimpu.
Igrajući gotovo sve Krležine junakinje, nešto Nušića, Ibsena, Oscara Wildea, Tolstoja i Gorkog, Bela je s njim provela čitav život, i u dobru i u zlu. Prošla je s Krležom egzistencijalne nedaće, ideološke napade, Drugi svjetski rat i ustaški režim u Zagrebu, promjene političkih režima i dane slave – ukupno 62 godine, sve do svoje smrti u aprilu 1981. godine. Kao umjetnički par Bela i Miroslav Krleža živjeli su burno. On je bez sumnje bio veliki pisac, a Bela, kako je govorila kazališna kritika, „glumica izuzetnog rafinmana, superiorna, bogate ženstvenosti, autentična, velika u ulozi fatalnih žena“. Bilo je ljubomornih scena s jedne i s druge strane, ali su pisali jedno drugom dirljiva i nježna pisma, koja su ostala sačuvana. U intimnom krugu ona bi njega zvala Miško, a on nju Belica. Kada su se svađali jedan drugom su govorili „vi“. Ona bi njega ironično pitala „što vi o tome mislite gospodine Krleža“, a on joj je još ironičnije odgovarao, nazivajući ju „Lepom Lukić“…
Bela Krleža je provela čitavo vrijeme Drugog svjetskog rata u Zagrebu i igrala je u predstavama Hrvatskog narodnog kazališta, ne zato, kako je ustvrdila teoretičarka kazališta Snježana Banović, što bi ustaški režim imao simpatije prema njoj kao Srpkinji, nego zato što u tim strašnim vremenima nije imao tko igrati glavne ženske role u jednom reprezentativnom kazalištu. Glumila je u istom teatru do 1966. godine, a onda je rekla svom suprugu: „Miroslave, odoh i ne vraćam se više.“
Njene kazališne kolegice su je voljele. Glumica Ervina Dragman, prvakinja HNK, piše o Beli Krleži: „S Belom sam igrala u puno predstava. Imale smo isto društvo i svake srijede smo se sastajale u hotelu Palace. Bila je uvijek vedra, vesela, nasmijana i puna života. Ako bismo na kavu došle s kakvim problemom, Bela nas je uvijek znala utješiti i oraspoložiti. Neizmjerno smo ju voljeli i cijenili kao izuzetnu ženu i ličnost.“ Nakon umirovljenja Bela Krleža je i dalje posjećivala kazalište, družila se s glumcima i davala im savjete. Nakon jedne premijere zapisala je o svojim kolegama kojih više nema, ali pomalo i o sebi: „Bili su glumci. Kako da se zaborave najljepši i najtužniji trenuci jednog života?“
