Životni put srpske princeze Katarine Branković nije bio jednostavan niti lak. U njenoj sudbini kao da se ogledala i sudbina srpskog plemstva i naroda. Primila je hiljade udaraca, ali nikada nije klonula. Rođena je 1418. godine od majke Irine (Jerine), koja je bila iz vizantijske carske porodice Kantakuzin, i oca srpskog despota Đurđa Brankovića. Bogoslužbeni krug, liturgijska slavlja, roditeljsko vaspitanje izgradile su u njoj jaku ličnost. Katarina u najranijem djetinjstvu već priča sa majkom na grčkom jeziku, srpski joj je u venama, a uči i latinski, turski, njemački… Ona je djevojka koja predivno veze, tka, pjeva, piše. Pravilnih crta lica, gospodstvenog držanja od malena, mamila je uzdahe plemića gdje god se pojavila. Ona je bila Đurđeva mezimica (kao i njena sestra Mara), koja je shvatila i toplinu i hladnoću odluka koje su se ticale srpskog naroda. A o tome se starao Đurđe: da njegov narod ima pravo na svojeg gospodara, a ne tuđina, da ima pravo uživati svoju narodnu slobodu, običaje i vjeru.
Zbog otečestva, Đurađ (koji je uporno odbijao njene prosce) otkida od svojega srca i daje Katarinu za grofa Urliha II Celjskog. Ratnik i vladar, ali vješt govornik i političar, Đurađ igra na ovu kartu jer Celjski nose titulu Princepsa Svetog Rimskog Carstva koju nije imao niti jedan tadašnji ugarski velikaš. Katarina napušta braću Grgura, Stefana i Lazara i milu sestricu Maru, odlazi iz toplog doma kod osvjedočenog ženskaroša Urliha koji ugovorom pristaje da Katarina i njihova buduća djeca ostanu u vjeri pravoslavnoj. Tolika je bila moć kuće Brankovića. Njene djevojačke suze su kidale dušu njenog oca Đurđa gore od turskoga mača. I njena mati je jecala, ali je otečestvo tražilo žrtvu. I Brankovići su je prinijeli.
Tako Katarina napušta dom i odlazi u tuđinu kod muža Urliha. Teško je zaroniti u duhovnu borbu ove presvijetle gospođe, pripadnice stare srpske vlastele, te divne, lijepe, tragične, ali vaskrsno krasne Katarine Branković prozvane Kantakuzen (po njenoj majci). No, vrijeme očajanja brzo prolazi, Katarina hvata konce i polako staje na svoje noge. Udarci sudbine je neće zaboraviti, ali i ona će ustajati i nastavljati dalje.
Udala se za Ulriha II Celjskog (Srbi su ga zvali Olrih) 20. aprila 1434. godine. Predbračni ugovor je sklopljen godinu dana ranije. Ulrih potiče iz bogate i poznate porodice koja je bila u srodstvu sa kraljevskim kućama. Ovaj plemićki dom imao je munjeviti uspon kroz nekoliko generacija, ali je i neslavno propao. Na kraju je ostala sama Katarina Branković kao legalni nasljednik njihove baštine koja je bila ogromna. Herman II Celjski (Ulrihov djed) udao je ćerku Barbaru za Žigmunda kralja Ugarskog, a ovaj mu je dao posjede u Slavoniji i grad Varaždin, dobio je titulu bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije – zbog čega je ova plemićka porodica ušla u sukob sa Habzburgovcima. Grof Celjski i Zagorski imao je pravo da bira zagrebačkog nadbiskupa.
Zbog Urlihove česte odsutnosti Katarina je vodila brigu o njihovim posjedima. U Gradecu, Rakovcu, Smolniku, Samoboru, Varaždinu, Medvedgradu i drugim gradovima i utvrđenjima Katarina je držala srpske vojne posade. Ostale su sačuvane njene povelje i pisma na latinskom i njemačkom jeziku. Njen život sa Urlihom je bio sve, samo ne lak. Dobili su dva sina i jednu ćerku. Prvorođeni Đurađ (dobio ime po slavnom djedu) rođen između 1435-38. umro je 1445. godine. Drugi sin Herman (dobio ime po Ulrihovom djedu) rođen je 1439., ali je umro sa 12 godina 1451. Ćerka Jelisaveta bila je vjerena za Matiju, sina Janka Hunjadija, ali je i ona umrla u 13 godini 1455. godine.
Katarina je živjela na raznim imanjima grofova Celjskih, ali najviše u Zagrebu. Ona je 1439. godine sa građanima Zagreba svečano dočekala oca despota Đurđa sa 8.000 izabranih srpskih vitezova. Papa Pije II biranim riječima je opisivao Katarinu Branković ističući njenu tjelesnu ljepotu i njen visoki moral. Ta kosovska, čarobna i nikad dovoljno razjašnjena ljepota, kao boja božura (Božja ruža) kad Sunce zrakama prelama ljudski vid i zateče ushićenje: što se ne može riječima iskazati – osvajala je svojom jednostavnošću i duhovnošću. Za njenog muža Papa Pije II piše da je inteligentan, ali i hirovit, nepouzdan, te da je sklon tjelesnim uživanjima.
Poslije tragičnog gubitka djece, u istoj godini (1456.) gubi oca Đurđa koji umire i muža Urliha kojeg ubija Ladislav Hunjadi u opsadi Beograda. Počinje nova stranica u njenom životu i neravnopravna borba da sačuva svoje posjede. Mnogi velikaši su počeli otimati njena imanja, među kojima su i Habzburgovci. U ovoj neravnopravnoj borbi i potom iznuđenim dogovorima i ugovorima, Katarina je ostala bez dobrog dijela svoje znatne imovine. Jedno vrijeme je živjela u Krškom, potom je vidimo kako odlazi u Dubrovnik, a potom i na Krf. Kupuje zamak Beograd u Furlaniji (Italija) gdje smješta slijepog brata Stefana sa porodicom. Cijelo to vrijeme Katarina je ktitor i priložnik srpskih crkava i manastira, nerijetko pomažući siromašne i bolesne. Njena borba traje godinama, a konačno napušta zapadne zemlje 1469. godine i odlazi kod svoje sestre sultanije Mare (žena osmanskog sultana Murata II) u Ježevo (danas u Grčkoj).
Katarina je pomagala svojoj sestri u raznim poslovima. Mara je bila zaštitnik Carigradske patrijaršije, brinula se o svetogorskim manastirima, vodila je prepisku sa stranim državama. Njih dvije su posredovale u pregovorima o miru između Turaka i Mletačke Republike (1470.) i početkom 1472. pa sve do 1474. godine.
Teški udarci je ponovo nisu zaobišli, pa tako 1477. godine zbog prigovora bratanice Jelene (posljednja bosanska kraljica, žena kralja Stefana Tomaševića, ćerka Katarininog brata Lazara) Turci je zatvaraju u kazamat. U pismima goričkom grofu Leonardu svjedočila je kako je tuku i muče u zatvoru. Leonardo se zauzeo za nju kod sultana Mehmeda II koji je dao dozvolu da Katarina napusti Tursku. Međutim, ona to nije učinila. Konačno, njen progon završava smrću sultana Mehmeda II 1481. godine. Sultanija Mara umire 1487. godine, a Katarina nastavlja da se brine o svetogorskim manastirima Svetog Pavla i Hilandaru. Posljednjih godina života bila je okružena svetogorskim monasima koje je slala u delikatne diplomatske misije.
Po nekim izvorima Katarina umire 1491., a po drugim 1492. godine. Sahranjena je u Konči (između Strumice i Štipa) u crkvi svetog prvomučenika Stefana, inače zadužbine strumičkog vojvode Nikole Stanjevića. Zbog velikog poštovanja i ugleda ušla je i u srpske obredne pjesme koje se pjevaju za vrijeme litija kroz vinograde i polja na dan svetog Konstantina i majke mu Jelene. Žitelji zagrebačkog Gradeca zvali su je „domina nostra graciosa”, a mi je slobodno možemo uvrstiti u red velikih žena srpske povjesnice.
