Najpoznatija karlovačka groblja – Vojno, Židovsko i Pravoslavno – nalaze se u nizu podno brda Strmac, to jest šume Kozjača. Od njih je najstarije Vojno, nad kojim dominira spomenik Glorijeta autora Hermana Bolea, koji je izradio i čuvene mirogojske arkade. Ovaj najpoznatiji hrvatski arhitekt svog razdoblja rođen je 1845. u Kelnu, a preminuo je 1926. u Zagrebu. Gradio je đakovačku katedralu i vršio nadzor rekonstrukcije crkve svetog Marka u Zagrebu. U Italiji, gdje je živio, upoznaje đakovačkog biskupa Josipa Jurja Štrosmajera i povjesničara umjetnosti Isidora Kršnjavoga, pa gradi osječku gimnaziju, u Zagrebu kemijski laboratorij, evangeličku crkvu i općinu, Muzej za umjetnost i obrt, hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, vodoskok i meteorološki stup na Zrinjevcu, ogradu Botaničkog vrta…

Glorijeta, koja je podignuta 1916. godine u čast poginulih austrougarskih vojnika u Prvom svjetskom ratu, nikad nije dovršena. Široka je 37,2 metra, a sadrži u sredini kapelicu s trijemom visine 13,5 metara te dvadeset arkada. „Projektirajući ovo zdanje znameniti arhitekt je morao računati s tim da za ostvarenje nacrta na raspolaganju ima malo novca. Ipak, projekt odaje ‘rukopis’ vrhunskoga majstora, čovjeka s nepogrešivim osjećajem za prostor koji je s malo novca, koristeći teren i običan građevinski materijal, uspio ostvariti impresivno djelo“, piše Radovan Radovinović u monografiji „Karlovačka groblja“ koju potpisuje zajedno s fotografom Zvonimirom Gerberom.

Vojničko groblje, svjedok vojničke prošlosti Karlovca, puno je srpskih, odnosno pravoslavnih prezimena na nadgrobnim spomenicima, što nije čudo s obzirom da je Karlovac od nastanka do danas ostao vojnički grad. Od znamenitih ličnosti, tu su vječni počinak pronašli mnogi civili i časnici. Primjerice, tu je 1875. godine sahranjen Ivan Šimunić, karlovački gradonačelnik koji je inicirao izgradnju ceste podno Strmca – a baš ispod te ceste se nalaze groblja. Na vojničkom groblju leži umirovljeni pukovnik Josip Adžija koji je koristio 96. pukovniju za uređenje javnih površina i tako je stekao trajnu zahvalnost Karlovca, pa je 1886. imenovan i prvim predsjednikom Društva za poljepšavanje grada. Upravo je zbog plovne Kupe Karlovac bio jedan od najbogatijih i društveno i kulturno najznačajnijih hrvatskih gradova, da bi naglo potom izgubio na značaju.

Hodajući dalje vidimo grob Mihajla Desovića i njegovog sina Vilima – prvi je bio austrijski pukovnik koji je ratovao s banom Josipom Jelačićem, a drugi general. Nekadašnji zapovjednik austrougarske flote Viktor Njegovan, koji je bio smijenjen nakon pobune mornara u Boki kotorskoj, od 1921. godine također počiva na karlovačkom Vojničkom groblju. Tu su sahranjeni i pukovnik Petar Opačić, te njegov sin general Miroslav Opačić, koji je časničku školu polazio u Austriji za vrijeme Prvog svjetskog rata, a kao generalštabni kapetan je služio u Crnoj Gori i Albaniji. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio je inženjerski brigadni general, a ime je stekao i kao amaterski slikar. Preminuo je u Karlovcu 1970.

Vojničko groblje se prvi put spominje u 16. stoljeću, a obnovljeno je 1824., no malo je grobova, odnosno nadgrobnih spomenika iz tog razdoblja sačuvano. Mrtvačnica je vjerojatno izgrađena 1897. kada se opet uređuje groblje s obzirom na to da se u to doba grade dvije velike vojarne. Tada Karlovac dobiva atribut penzionpolis, odnosno grad umirovljenih časnika i dočasnika. Groblje se naglo širi za vrijeme Prvog svjetskog rata kada mnoštvo vojnika biva u Karlovcu i u vrijeme ogromne smrtnosti – karlovačke bolnice su tada bile pune ranjenika, a pritom se ne misli samo na objekte koji su izgrađeni kao bolnički, nego i na vojarne i škole koje su dobile tu namjenu u tim okolnostima. I za vrijeme Drugog svjetskog rata tu se pokapaju oni čija tijela nisu predana obiteljima, odnosno vraćena u zavičaj pokojnika – mnogo ih je ekshumirano i otpremljeno u Njemačku po završetku rata. Poslije su, kada bi se popunila druga groblja, tu sahranjivani i civili raznih vjeroispovijesti.

O Židovskom groblju u Karlovcu smo na ovome mjestu detaljno pisali prošle godine u tekstu „Barbara Turza – život bez Herte, smrt bez groba“. Na ovo groblje se nastavlja Pravoslavno groblje – uopće je teško razlučiti gdje u tom nizu vječnih počivališta završava prvo, počinje, odnosno završava drugo, odnosno počinje treće – granica je u katastru možda jasno povučena, no posjetitelj je ne vidi, dapače, vidi da su na čitavom tom potezu pripadnici katoličke, židovske i pravoslavne vjeroispovijesti, ateisti, odnosno oni koji na svojim nadgrobnim spomenicima imaju uklesanu zvijezdu petokraku, te muslimani. Groblja se međusobno pretapaju jedno u drugo, drugo u treće, a nerijetki izazovi zajedničkog života kroz povijest nestaju podno Strmca. Dodatno, na Pravoslavno groblje su neko vrijeme pokapani i malobrojni karlovački protestanti, jer je bilo zabranjeno ukapati pripadnike te vjeroispovijesti na katolička groblja.

Do kraja ljeta ove godine bit će uređena mrtvačnica na Židovskom groblju, a rekonstruira se i mrtvačnica na Vojnom groblju, kako su saopštili iz Grada Karlovca.

Mrtvačnica Pravoslavnog groblja se ne obnavlja jer je to učinjeno 2004. godine nakon što je za vrijeme rata devedesetih bila devastirana. Za razliku od Vojničkog i Židovskog groblja, na Pravoslavno se može doći s dvije strane – iz Ulice Luščić ili s već spomenute prometnice podno Strmca. Mrtvačnica se upravo nalazi uz potonju cestu, povišena je u odnosu na grobove i ostala groblja. Pravoslavci su prvotno ukapani na katolička groblja, a s povećanjem njihovog broja organizira se jedno baš za njih. Groblje se prvo širilo prema Židovskom, ali ubrzo, s obzirom na porast broja pravoslavnog stanovništva, i na suprotnu stranu. Najstariji grob je trgovca Mile Skeledžića iz 1799. godine, s novim spomenikom iz 1928. Pravoslavna općina 1888. godine to groblje preuređuje, a tada nov spomenik dobiva i grob vladike Lukijana Mušickog, gornjokarlovačkog episkopa i pjesnika, rođenog u Temerinu, koji je preminuo 1837. godine u Karlovcu. Isprva je bio kaluđer u Sremskim Karlovcima, a od 1824. godine služi u Plaškom gdje osniva školu i bogosloviju. Karlovački vladika je od 1827. Naredne godine se seli u Karlovac i sa sobom seli i bogosloviju. Najznačajnija su mu pjesnička djela „Glas narodoljupca“ iz 1819. godine i „Glas arfe šišatovačke“ iz 1821.

Kraj njegovog je grob Petra Pavkovića, carskog i kraljevskog kapetana, a taj neobarokni mauzolej s elementima secesije na prijelazu u 20. stoljeće stručnjaci klasificiraju kao izrazit primjer historicizma.

Pravoslavno groblje se popunilo 1989. godine. Do otvaranja novog karlovačkog groblja Jamadol pravoslavci iz Karlovca, koji nisu imali obiteljske grobnice na Pravoslavnom groblju, ukapani su na Židovskom i Vojnom. Radovan Radovinović upozorava da su tada prekopani i neki grobovi važni za kulturnu povijest Karlovca, primjerice grob karlovačkog gradonačelnika iz druge polovice 19. stoljeća Jovana Obradovića, pa i Nikole Slavnića, najzaslužnijeg što je 1888. godine pravoslavna crkvena općina, čiji je bio odbornik, preuredila Pravoslavno groblje.

Osim vladike Mušickog, na Pravoslavnom groblju u Karlovcu počiva i vladika Simeon Zloković koji je preminuo uoči izbijanja posljednjeg rata, a bio je posvećen međunacionalnom i međuvjerskom dijalogu. Zbog toga su ga iznimno cijenili i Srbi i Hrvati u Karlovcu. Gimnazijski profesor i sveštenik Milan Radeka sahranjen je tamo 1982. godine nakon što je smrtno stradao u prometnoj nesreći. Bio je jedan od najvećih karlovačkih intelektualaca, autor knjiga i članaka o kulturnoj povijesti Karlovca. Posmrtni ostaci narodnog liječnika doktora Gaje Petrovića, inače strica čuvenog hrvatskog filozofa, također se nalaze na Pravoslavnom groblju. Liječnik Petrović je bio vrlo omiljen u Karlovcu.

Pravoslavno groblje je i vječni dom cincarske, u 19. stoljeću moćne trgovačke obitelji Barako, čiji su začetnici Vasilije i njegova supruga Jelena. Na toj grobnici su mozaici s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Jedan prikazuje uznesenje Bogorodice, drugi Isusa Krista. Nisu taj i Skeledžićev jedini „trgovački“ grobovi.

Tu su sahranjeni i veletrgovac i dobrotvor Danilo Banjanin (1891.) koji je osnovao zakladu za unesrećene vatrogasce i pomagao izdavaštvo. Petar Slijepčević je tu ukopan 1896. Na Turnju je 1864. kupio, a zatim uspješno razvijao mlin, a bavio se i politikom kao član Narodne stranke, bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i u saboru u Pešti. Bio je predsjednik srpske pravoslavne općine i član Matice srpske, te jedan od utemeljitelja Matice hrvatske.

Vrijedi spomenuti kao umjetnički značajne tri spomenika obitelji Gavela s dva medaljona koji prikazuju Julijanu Gavelu, koja je preminula 1880., i njezinu kćer Ljubicu, koja je preminula godinu ranije, a 1881. je ukopan Dušan Milić, učenik kojega reljef na nadgrobnom spomeniku prikazuje kako čita za radnim stolom.

Groblja u Karlovcu, kao tragovi postojanja i odrazi suživota, nisu imali jasnih granica i razgraničenja, a potreba da se dostojanstveno obilježi taj krajiški život na granici, povezao je vjere i nacije u jednu sudbinu. Prijatelji i neprijatelji postali su jedno.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje: