Bez prekidanja red se dalje mico/ – Ko da na čelu netko nešto dijeli –/ Nit je tko viko, trzo se, narico;/ Na žezi strašnoj tiho su nas želi/ Ko mrtvo klasje koje jedva šušti./ (To se čula krv, što iz grla pljušti). Stihovi su ovo iz poeme “Jama” Ivana Gorana Kovačića. Nadahnuće za ovu poemu bio je pokolj koji se dogodio 21. decembra 1941. godine u kordunaškom selu Prkosu. Toga dana ustaše su u Prkosu na najsvirepiji način ubili 478 mještana, uglavnom žena, djece i staraca. Ubili su još oko hiljadu ljudi iz okolnih sela. Sve su ih najprije odveli u obližnje općinsko središte Lasinju, gdje su ih mučili. Zatim su ih odveli u šumu Brezje, gdje su ih vezali po četvero. Tako vezani dovedeni su pred iskopanu jamu. Kod jame stajao je ustaša i maljem ih ubijao i bacao u jamu. Ovaj zločin opisan je i u knjigama dr. Dušana Koraća “Prkos u plamenu” i “1941. godina koja se vraća” Slavka Goldsteina.

Uoči rata Prkos je brojao nešto više od 600 stanovnika. Samo 130 Prkošćana uspjelo se spasiti i izbjeći masakr. Jedan od njih je bio tada trinaestogodišnji dječak Milić Bućan. Ovaj danas vitalni devedesetdvogodišnjak prisjeća se tog kobnog jutra. Veliki snijeg je napadao te noći, priča djed Milić. Probudio se rano. Kada je vidio vojsku, odmah je obavijestio susjede i krenuo u bijeg. Dok je bježao kroz selo, naišao je na susjeda koji mu je rekao da ne bježi jer vojska neće ništa ženama i djeci. Tada mu je rekao i da će se on presvući u žensku odjeću kako bi se na taj način zaštitio od vojske. Milić ga nije poslušao i to mu je spasilo život. Kao da je znao da su ova vojska i ovaj napad drugačiji od svih dotadašnjih.

Naime, nakon uspješnih partizanskih akcija na području Pisarovine formirana je ustaška delegacija koja odlazi u Zagreb i od Pavelića traži da se unište Prkos i ostala sela sa srpskim stanovništvom zbog sudjelovanja u navedenim akcijama. U subotu, 20. decembra u Lasinju je stigao zloglasni Vjekoslav Maks Luburić i izdao zapovijed koja je za srpsko stanovništvo značila put u sigurnu smrt. “Moramo ih pobiti sve, u Prkosu i po svim njihovim selima, sve do jednoga, pa i djecu!” glasila je Luburićeva strašna zapovijed. Tada je Luburić hladno svojim istomišljenicima objašnjavao kako će djeca kad odrastu postati svjedoci i osvetnici, pa ih je bolje odmah ukloniti prije nego što počnu praviti neprilike.

Milić je toga jutra bježao koliko su ga noge nosile. Kao da je čuo Luburićeve riječi. Otac i braća također su pobjegli, a maćeha i mali brat Milan, koji je imao šest godina, ostali su u kući. Nisu preživjeli pokolj. Vijest o tragičnoj sudbini najmilijih i sumještana saznao je vrlo brzo, još dok je bio u zbjegu u susjednom selu Sjeničaku. Tu se susreo i s ocem.

Koliko je ovo područje ustašama bilo važno govori i podatak o tome da je ustaški poglavnik Ante Pavelić 31. decembra 1941. stigao u ovaj kraj kako bi izvidio situaciju na terenu. U njegovoj pratnji bili su Eugen Dido Kvaternik i šef talijanske vojne misije u NDH, general Oxilia. Pavelić je jahao kroz napuštena sela, pored beskrajnog niza spaljenih kuća i na talijanskom jeziku objašnjavao generalu Oxiliji da su sve to posljedice borbi s ustanicima, opisuje u svojoj knjizi Slavko Goldstein. Pavelić je tom prilikom izdao naredbu da se “očiste” ona mjesta kroz koja još nije prošla ustaška vojska. Njegova vojska ostavljala je za sobom samo spaljena sela i poklane ljude. “Uništavanje je bilo tako temeljito da nisu ostali ni kokošinjci, ni golubinjaci, ni pasje kućice… vidjelo se da se na tom prostoru neprijateljske snage neće duže zadržati. Sve ustaške pristalice iz susjednih sela išle su u pljačku. Uzimalo se sve iz kuća i gospodarskih zgrada, a zatim se sve redom palilo. Ustaše u službenoj Obavijesti o čišćenju komunističkih gnijezda na području Velike župe Gora i Pokuplje, pred javnost iznose sva zločinačka djela. Javno priznaju da su temeljito očistili komunistička gnijezda”, piše u knjizi dr. Koraća.

Nakon bijega iz Prkosa, partizanske jedinice raspoređuju protjerane Srbe po kordunaškim selima koja su bila dio slobodnog teritorija. Tako kreće Milićevo dugo putovanje po ratom zahvaćenom Kordunu. Trinaestogodišnji Milić je u nekoliko mjeseci propješačio čitavo to područje od Sjeničaka do Rudana, Petrove gore, Gejkovca, Vojnića, Donjeg Budačkog. Iz tog doba sjeća se stiha pjesme koju su pjevali kada su probili ustaški obruč na Petrovoj gori: “Paveliću, jel’ ti muka što je obruč na Petrovcu puka…”

Tokom rata sudbina ga je s ocem više puta razdvajala i spajala. U aprilu 1942. godine put ih odvodi u Donju Kupčinu, mjesto u kojem je živjelo hrvatsko stanovništvo. Seljaci Donje Kupčine bili su među prvima koji su prihvatili veće grupe dječaka i djevojčica iz stradalih srpskih sela – primili su ih kao sluge te ih hranili i štitili. Otac ostavlja Milića kod jedne obitelji u Donjoj Kupčini i odlazi dalje, spašavajući svoj život. No mir za Milića nije dugo potrajao. Ustaše uskoro provode raciju u selu te ga hapse i s ostalima sprovode u logor Staru Gradišku. U logoru je bilo mučno, teško, jedva se preživljavalo… Iako ga nisu tukli, gledao je kako muče druge zarobljenike koji su dovedeni s Kozare. Uvjeti su bili nehumani, a hranili su ih sirovim kukuruzom.

Jednog dana samo su obaviješteni da će biti transportirani u Njemačku na prisilni rad. Jedan ga ustaša savjetuje da slaže kako je stariji, a time i sposoban za rad. Jer za mnoge je prisilni rad u Njemačkoj bila šansa da prežive. Međutim, putovanje za Njemačku završilo je u Mariboru, odakle se Milić zbog proširene epidemije tifusa vraća u Zagreb. Bio je smješten u željezničkom vagonu. “Zagrepčani su dolazili i donosili nam hranu. Do mene je svaki dan dolazio jedan domobran koji mi je davao da s njim jedem iz iste zdjele”, prisjeća se Milić i trenutaka ljudskosti i dobrote. Jedan trgovac koji je poznavao njegove roditelje pomogao mu je da se izvuče iz okupiranog Zagreba. Tako se opet u ratnom vihoru vratio u svoj kraj. Bilo je to, priča nam, za vrijeme kapitulacije Italije i povlačenja ustaša iz tog dijela Korduna. “Svi su bili u partizanima!” ponosno govori za svoj zavičaj. Ističe kako je samo njegova obitelj dala četiri partizana: oca, dva starija brata i njega kao najmlađeg borca iz porodice.

Nakon završetka rata, Milić se s ocem i braćom vraća u opustošeno i spaljeno selo. Statistički gledano, s obzirom na broj stanovnika i ukupne žrtve, Prkos je najviše stradalo selo u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu. Trebalo je iz pepela podignuti i selo i novi život. U Prkosu je bila tek nekolicina muškaraca koji su krvave 1941. godine uspjeli pobjeći i spasiti život. Žena skoro da uopće nije bilo. Preživjele su uglavnom one koje se za vrijeme pokolja nisu zatekle u selu. Država je Prkošćanima dijelila građu za kuće i domaće životinje kako bi imali gdje i od čega živjeti. Muškarci su se ženili iz okolnih sela. Djeca su se počela rađati. Škola je proradila i život se polako vraćao u Prkos, usprkos ratnim traumama koje su obilježile njegove mještane. I Milić se nakon nekoliko godina oženio Danicom, s kojom je dobio dva sina, Marka i Dragana. Poslije rata neko je vrijeme radio u šumariji u Lasinji, a pet godina je proveo na radu u Austriji. Nakon povratka u Hrvatsku, zapošljava se u Zagrebu, gdje radi sve do mirovine.

Od ratne 1941. godine nije mogao pobjeći. Sudjelovao je u iskopavanju posmrtnih ostataka nevinih žrtava iz Prkosa i okolnih mjesta. Ostaci su premješteni u kosturnicu iznad koje je sagrađen spomenik kao podsjetnik na krvavi pir ustaške vojske. Žrtve se pokušalo ubiti i drugi put, skrnavljenjem spomenika 2010. godine.

Devedesetdvogodišnji Milić i njegova dvije godine mlađa supruga Danica danas žive u svom selu, koje broji jedva tridesetak stanovnika. Ostali su se razišli po svijetu, u potrazi za boljim životom. Njihovi sinovi ipak nisu otišli daleko od rodnog mjesta. U Zagrebu, udaljenom manje od sat vremena vožnje, osnovali su svoje obitelji. Milić i Danica imaju i praunuke. Sinovi ih s obitelji redovito posjećuju, i oni su snažno vezani uz ovaj kraj. A Milića godine ne muče. Humor ga, unatoč svemu što je proživio, nikada nije napustio. Vitalan je, donedavno je vozio i traktor. Za njegovo dobro zdravlje i vedar duh zaslužna je i njegova supruga Danica, s kojom je ušao u sedmo desetljeće braka. Iako ni nju život nije mazio, i dalje je snažna i lucidna žena koja je na svojim leđima iznijela obitelj i odgoj djece i unuka. Najveći joj je problem što u gotovo praznom selu nema s kim popiti kavu ni popričati.

Za vrijeme naše posjete Bućani su pokazali najljepše moguće gostoprimstvo, toplinu i ljudskost na koju ponekad, zbog današnjeg načina života, zaboravimo. U suton dana ostavljamo Milića i Danicu u Prkosu, selu čije ime najbolje govori o vitalnosti njegovih stanovnika.

 

Fotografije: Jovica Drobnjak

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email