Jedno od rjeđe spominjanih, ali neosporno vrlo zaslužnih imena u srpskom, slavonskom i vojvođanskom novinarstvu, dramaturgiji i bibliotekarstvu jest ono Kamenka Subotića, svestranog kulturnog radnika i spisatelja, a po struci povjesničara. Rodivši se u Vukovaru 9. septembra 1870. godine, s obitelji se još u ranom djetinjstvu seli u Bačku, u mjesto Ledinci nedaleko od Novog Sada, gdje započinje svoje školovanje. Gimnazijsko obrazovanje potom je stekao u Sremskim Karlovcima, nakon čega odlazi u Zagreb kako bi na tamošnjem Filozofskom fakultetu studirao povijest. No budući da se već tada počeo isticati svojom marljivošću, studij je, potpomognut zemaljskom stipendijom, nastavio na najpopularnijim sveučilištima tadašnje Austro-Ugarske, najprije u Pragu, a potom u Grazu, gdje je u roku stekao doktorat iz povijesnih znanosti.

Budući da je u studentskim danima počeo pokazivati i interes za bibliotekarstvo, svoja prva zaposlenja ostvario je upravo u toj struci, radeći prvo između 1894. i 1895. godine kao asistent u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, a nakon završetka studija u više knjižnica u Beču, zaključno s tamošnjim Carskim arhivom u kojem se zaposlio 1896. godine. Istodobno se počeo baviti i novinarstvom, pa je tako dok je studirao u Zagrebu postao i jednim od urednika u listu Omladina. Ipak, nedugo potom vratio se u svoju Vojvodinu gdje je kao profesorski pripravnik dobio namještenje u Realnoj gimnaziji u Sremskoj Mitrovici, stekavši u sljedeće tri godine mjesto predavača povijesti, geografije, te srpskog jezika. Ipak, krajem 1899. godine napušta ovaj posao, te se vraća u roditeljski dom u Batajnici sa željom da se počne profesionalno baviti novinarstvom, najprije kao vojvođanski dopisnik za list Srbobran u Zagrebu.

U ovo je vrijeme nakratko stanovao i u Beogradu, radeći ondje istodobno kao novinar u Presbirou Ministarstva unutarnjih poslova Kraljevine Srbije i kao knjižničar u zgradi Velike škole tj. današnjeg beogradskog sveučilišta, a sve u vrijeme političke nestabilnosti u zemlji za premijerskog mandata Vladana Đorđevića. U tom se periodu istaknuo radom na uređivanju biblioteke Geografskog zavoda, tada još uvijek pod ravnateljstvom Jovana Cvijića, a počeo je kategorizirati i knjiški fond Pravnog fakulteta. Međutim, godine 1905. otputovao je u Prag kako bi sudjelovao u pokretanju časopisa Srpsko cveće, a iz Praga je započeo pisati i za zagrebački Ilustrovani glasnik, prve novine na prostoru Hrvatske koje su sustavno plasirale foto-reportaže. Nakon što se iz Češke vratio u Novi Sad, gotovo istodobno inicirao je pokretanje još dviju tiskovina – Novosti i Novosadskih novina. Kada se 1907. godine ponovno preselio u Beograd, uz stalnu suradnju s Beogradskim novinama postao je i dopisnik za veći broj njemačkih listova kao što su Die Zeit i Wochige Zeitung, a isto tako i praških Lidové noviny te Národní politika.

Ovim se poslovima nastavio baviti do izbijanja Prvog balkanskog rata, kada se vraća u Novi Sad gdje utemeljuje tjednik Ilustrovana ratna hronika, koji će nastaviti izlaziti za vrijeme oba balkanska rata, sa Subotićem kao urednikom. Istodobno, ratna su ga zbivanja nagnala da počne i s pisanjem svoga prvog velikog romana, također s tematikom balkanskih ratova, kasnije objavljenog pod naslovom „Legija smrti“. U ovo se vrijeme počinje intenzivnije baviti političkim novinarstvom, budući da se povezao s disidentima Srpske radikalne stranke okupljenim oko Stojana Protića, pruživši im pomoć u pokretanju lista Srpstvo, a nakon čega je osnovao i novi vlastiti list – Srpski svet. Pisanje nacionalno angažiranih tekstova donijelo mu je dodatnu popularnost za vrijeme nadolazećega Prvog svjetskog rata.

Ipak, njegovo je okončanje ujedno označilo i Subotićev prestanak bavljenja politikom, odnosno povratak u kulturnu sferu. Godine 1918. tako je bio jedan od glavnih inicijatora obnove Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, te potom ključni organizator njegova rada u početnoj fazi. Djelujući ondje kao dramaturg sljedećih desetak godina, Subotić je u dva navrata postavljan za tajnika, a u jednom mandatu i za ravnatelja kazališta, ostavši upamćen kao osoba zaslužna za podizanje ove institucije na visoku razinu, uz konstantno obogaćivanje repertoara i angažman u dovođenju brojnih popularnih glumačkih družina iz inozemstva. Osim što je sve vrijeme djelovao i kao kazališni kritičar, njegova autorska drama „Bogovi bez vaseljenje“, premijerno prikazana u ovom kazalištu 1919. godine postigla je velik uspjeh, baš kao i njegova adaptacija pripovijetke Stevana Sremca o popu Ćiri i popu Spiri. Paralelno se i dalje bavio novinarstvom kao urednik tjednika Dunav, tada doživljavanog kao neformalno glasilo radikalskih disidenata.

Finalno, dobio je zaposlenje u biblioteci Matice srpske gdje je nastavio raditi do kraja života, obavljajući dužnosti tajnika njezina Književnog odelenja, a potom i Naučnog. Usto, 1923. godine dodijeljena mu je uloga urednika novog, 101. izdanja Letopisa Matice srpske. Unutar Matice pokrenuo je i rad Kulturnog presbiroa kao tijela zaduženog za informiranje javnosti o djelovanju Matice, ali i vojvođanskim kulturnim zbivanjima općenito. Pored toga, sve se vrijeme bavio pisanjem, te je objavio niz vlastitih knjiga – zbirke priča, romane, drame, kazališne i književne kritike hrvatskih i srpskih pisaca, te političke rasprave, no ipak u najvećem broju stručna djela o političkoj i kulturnoj povijesti s naglaskom na vojvođanski prostor. Pritom se kao najvažnija ističe „Politička istorija bune“ u dva toma s tematikom proglašenja Srpske Vojvodine 1848. godine, objavljena 1902. godine u Beogradu, a zapaženo je ostalo i djelo manjeg opsega naslovljeno „O glavnoj seobi Srba pod Arsenijem III Čarnojevićem i o prvim srpskim privilegijama“. Isto tako, upravo je Subotić napisao prvi biografski spis o Jovanu Cvijiću. Potkraj života, izdao je i svoj drugi veliki roman, ovaj put ljubavne tematike, naslovljen „Morski galeb“. Među njegovim pripovijetkama, kao najpoznatija ističe se pak „Mlinar i njegova ćerka“ koja govori o sukobu dviju statusno različitih obitelji.

Kamenko Subotić preminuo je u Novom Sadu 4. oktobra 1932. godine, a ondje je, na Almaškom groblju, i pokopan uz svoju suprugu Darinku, također zaposlenicu biblioteke Matice srpske. Usprkos današnjoj zanemarenosti njegova lika i djela, njegove su zasluge za razvoj srpskog novinarstva, kao i kulturne scene Vojvodine u vremenu nakon Prvoga svjetskog rata, ostale itekako vidljive.