-
Samit u buregdžinici
Internacionalno najuspješniji bend odavde, po svim kategorijama, jedna od najoriginalnijih i nekad najuzbudljivijih pojava u historiji naše kulture uopće, održao je 29. 11. ove godine koncert u Jajcu. Nazvan „4. zasjedanje AVNOJ-a“, sa sve grbom i šest baklji, nabijen simbolikom i, naravno, ironijom (avaj), kao i uvijek, kao od prvoga trena kad je ovaj sastav-kolektiv iz Trbovlja za svoje ime uzeo njemačku riječ za Ljubljanu.
U nekom trenutku koncerta pjevač Milan Fras, preko tipično marševskog takta, parafrazira na našem jeziku ingeniozni Čerčilov „We shall never surrender“ govor iz juna 1940. Rekontekstualiziranje originala trajni je forte benda i spada među njegove glavne poetičke prakse. Nekada su čuda izvodili tim konceptom. Ali, nekako nije upalilo ovaj put. Nije bilo simpatično, ni lucidno čak – a izrazita lucidnost bila je i ostala još jedna inherentna vrlina grupe, kao možda ni kod koga. Nešto je zvonilo trulo i neiskreno. Znam i šta. Javilo mi se pred očima vrijeme u kojem se odvijao raspad zemlje nastale u Jajcu 29. novembra 1943. U danima kad je budući nobelovac pisao svoj bolni „oproštaj sanjara od devete zemlje“, obraćajući se upravo neposrednoj okolini, federalnoj jedinici iz koje je dolazio bend i njegov pridruženi umjetnički kolektiv, nešto se ne sjećam da su se potonji oglašavali po tom pitanju. To je inače isto ono vrijeme kad neprežaljeni Marko Brecelj očajno i hrabro zdvaja nad raspadom, nad gubitkom svoje jedine domovine, kao što je bila i za tolike od nas, i što je tog velikog, časnog umjetnika „uzgred“ spajalo upravo i sa Srbima iz Hrvatske. Osjećaj da, za razliku od većine ostalih, nemaju rezervnu domovinu, a da će sve ostale biti samo kompromis, šutnja i nedovoljnost.
Par godina kasnije kad se slovenski bend-kolektiv pregrupisao, napravio je neke od najboljih radova. S albumom „NATO“ iz 1995., prvi put je pokazao i nešto neočekivano. Amsterdamski koncert s te turneje pamtim ne samo kao moćan u svakom pogledu, kao na tren ponovno rađanje svega najboljeg, njihovog i našeg, nego i kao jedan od najpotresnijih koncerata. Prvi puta iz jedne od obrada pop-hitova nije se cerila samo ironija, već je tajno tekla i kap melankolije. Pokazali su tad da osim pameti nesumnjive, imaju i ono što im je nedostajalo trajno – srce, makar i sakriveno.
Provokacije i podsmijeha nije falilo ni onda naravno, pa kad su u drugoj polovini dekade došli i u Beograd, zajebavali su obradom „Marša na Drinu“, u disonanci, iz krivog tonaliteta; poslali ludog Petera Mlakara da održi govor u kojem je pozivao Srbe da se pokaju, i manijakalno, koliko tipično nezgrapno, sarkastično a pogrešno citirao Štulića („svi (sic!) smo ljudi Cigani, kako reče pesnik (!), sudbinom prokleti“). Otkrili su time bez namjere da je problem humora jednak problemu umjetničke provokacije: oboje su uspješni samo onda kad su pametniji i „brži“ od recipijenta, samo kad su već dospjeli tamo gdje publika još nije stigla. Kad je recipijent pametniji, odnosno još teže, duhovitiji od provokacije – mora nastati debakl.
-
Svečane crne košulje
Ajde što je „desno“ – nego mora li uvijek biti tako bez ukusa, majku mu?! Mislim, formalno autorski bez ukusa, versifikacijski, stilski. Zgražava se narod (onaj dio koji se zgražava, to jest), na ono Markanovo, na otvarajući distih – „zbog Anice i bokala vina/ zapaliću Krajinu do Knina“. Ali to što meni pak grebe uho i stvara, što bi klinci preko rekli, „transfer blama“ drugdje se nalazi. Kako autor u svojoj tvrdoći, skučenosti izbora i retoričke usiljenosti, negipkosti asocijativnoj, nema toliko sluha da vidi kako surovost drugoga stiha nikako ne ide uz ime iz prvog, i uz ovu staru epsku tropu, ni zvučno ni simbolički. „Anica“ je ime od milja, hipokoristik od Ana, sasvim svijetlo, maleno i milo – kako brate uz ovaj hajdučki bahat, barbarski efektan drugi dio? Naravno, gluvom revalu nije stalo do toga ni do stilskih sredstava koliko do lanjskog snijega, nego mu je naravno trebalo samo da bi se u refrenu u vokativu rimovalo sa „kraljice“. Ne ide to.
Anica, izvan ovoga očaja nevježe i diletanta, s ono malo spašenog svjetla zapamćenog, dojavi i donese refleksno odnekud iz izmaglica ljudskijeg vremena dva lica (slučajnom rimom, eto). Prvo, pjevačice, drage sugrađanke što je na davnoj snimci krasnim mecosopranom intonirala čarobnu međimursku „Rožica sem bila“. Možda je tako i onaj „pesnik“ što su ga Slovenci podjebavali u prvom poglavlju teksta, prvi put čuo to čudo od pjesme, padne mi napamet. Ova Anica, rođena Zagrepčanka, dobar dio života i Beograđanka, snimila je 1959. godine, na tekst našega nekadašnjeg susjeda Drage Britvića, neobičan šlager, čudno dramatski. Naslovljen „Crne marame“. „…i tako od marama crnih, raslo je crno selo“, idu stihovi. Dok u kontrastu refrena: „a jedra su ostala bijela, ko bijele zastave nade…“
Druga – mada u stvari prva – Anica, bila je Dobra, filmski plavokosi san moje generacije, lice jugoslavenskog glumačkog „bret peka“ osamdesetih. Prezime „Dobra“ – neuobičajeno i kao napravljeno za igre riječi i značenja – pored očitog korijena, pridjeva, po drugoj pak hipotezi etimološki potiče također od hipokoristika, od imena Dobrosav(a), Dobrislav(a) – „onaj koji je dobre ćudi“.
Anica Dobra trenutno je u studiju s grupom Električni orgazam kojima gostuje na ploči. Nešto zamislim, iako skoro nemoguću scenu: vidim Gileta i „zezanje“ (izreći rastegnutim beogradskim akcentom), dok joj pušta „ono o kraljici“: „e, kao, zipa ovo.“
Vidim je kako otpuhne onaj nemirni pramen kose što joj je pao preko oka, „mošom“ kao nekad u filmu, pa će podjednako „smoreno“ i nemarno: „…ko je ovaj bolid?“
-
„Gledam niz ulicu, još nema te…“
Skoro svaki put kad hodam prema pulskom SKUC-u, preko nekadašnje Prvomajske, srećem istog čovjeka, u uličici koja se spaja na ovu glavnu pješačku. Dugokos, sijed i s debelim naočalama, kao kakav profesor. Prodaje ploče na ulici, za malim štandom. Pozdravimo se, izmijenimo par riječi. Nekad samo kimnemo jedan drugom. I tako godinama. Prošlih pak nekoliko mjeseci uvijek pomislim na isto dok prolazim tu: ima snimka dječjeg hora „Zahumlje“ iz Nikšića (!), kako na velikoj sceni, na otvorenom koncertu, zajedno s pratećim bendom radosno, vedro i nevino izvodi „Za tebe“, pank-prštalicu iz osamdesetih koja počinje citatom epizode Alana Forda, verziju koja je ljetos oduševila mnoge, postala kako se to kaže „viralna“. Dirljivo je kako klinci iz Nikšića pjevaju refren – „sjedim ispred Kino Zagreba“, markirajući bez znanja nekadašnji gradski topos iz pjesme najvažnijeg pulskog pank rok benda. Ljeti, bezbrojni turisti mile kroz ulicu Sergijevaca prema Forumu i Augustovom hramu, mnogi stanu i uz štand u sporednoj uličici. Skoro nitko ne zna da je čovjek koji iz kartonskih kutija prodaje ploče autor pjesme koju izvodi nikšićki dječji zbor, kao i desetine bendova duž čitave ove dijagonale, da je sviraju u Sidneju, Torontu, Vankuveru, Njujorku, Berlinu, Amsterdamu i Oslu. Ima nešto neprirodno u svemu, u kartonskim kutijama, u preprodaji ploča iz druge ruke u kaleti, u Puli danas, u ovom stanju stvari, u svemu što se dogodilo. A učini mi se i neprirodno i to što, iako je njegov štand na par stotina metara od SKUC-a, on tamo ne zalazi.
Jednom ću ga povesti. Možda kad dođu oni klinci iz Nikšića, da održe koncert.
