Prije točno dvjesto godina, 8. decembra 1821. godine rođen je Josif Runjanin. Iako je na svijet došao u Vinkovcima, gdje je i kršten u pravoslavnom hramu Silaska Svetog Duha, njegova porodica vuče porijeklo iz okoline Loznice u Srbiji. Školovao se u rodnom gradu, još jednom od onih sivih regimentalnih, graničarskih mjesta određenih carskom vojskom. Kao mladić kasnije odlazi u Sremske Karlovce, a onda se opredjeljuje za puno vojno zvanje. Prelazi kao podoficir u Glinu, u banijski gradić koji će zauvijek ostati vezan za Runjaninovo ime. Tu će, pored stjecanja oficirskog čina, mladi oficir vojske Austro-Ugarske monarhije steći ono najvažnije – naobrazbu muzičara. Kao carski kadet u Glini se družio s Ilircima i odlazio na njihove književne večeri gdje su se čitali radovi pisaca. Tamo je, kažu, Runjanin prvi put čuo ponesene inkantacijske stihove zagorskog pjesnika Antuna Mihanovića. Na taj tekst napisat će muziku koja će postati buduća hrvatska himna.
Kao i mnoge himne i ova je ispisana kao „palimpsest“ neke vrste. Točan i prvobitan naslov bio joj je „Horvatska domovina“, a „Lijepa naša (domovino)“, po prvom stihu, kolokvijalni je, narodni naziv koji se ustalio i preuzeo na kraju prvobitni naslov.
Mihanović, pravnik i mladi „Ilirac“, rođen na Harmici, u srcu centra Zagreba, na kasnijem Trgu Republike – odnosno Jelačić-placu, dakle (i ovo na liniji naše igre promjena imena i pojmova, tih „palimpsestnih dopisivanja“) – tekst „Horvatske domovine“ napisao je 1835. godine i njene stihove objavio u Gajevoj „Daniczi“. Pjesnik, po svojem prvom jeziku, narječju i dijalektu, kajkavac, a kajkavci su, dakako, ekavci – ili možda ovdje ne treba riječ „dakako“, pošto se to u nas ili slabo zna ili „zaboravlja“. Ali ne mijenja sljedeću činjenicu, uzgred. Jedina razlikovnost za koju će se, upravo pod tom himnom uhvatiti svaka sljedeća generacija čistunaca i nacionalista, a kao dokaz da se radi o dva jezika – hrvatskom i srpskom, jeste u razlici ekavice i ijekavice, „zapadnog standarda“. No čak i to im je originalom ove pjesme uskraćeno. Prva, autentična verzija iz „Danicze“ glasila je:
„Lěpa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave dědovino,
Da bi vazda čestna bila!“
Prva „prilagodba“ standardu izvršena je kasnije, naravno. Ima neke simbolike i u tome da je ovo „čestna“ iz zadnjeg stiha odavno promijenjeno, i da se sada pjeva kao „da bi vazda sretna bila“.
O porijeklu kompozitora muzike „Horvatske domovine“, Josifa Runjanina često se, podsmješljivo, ili gorko i osorno govori. Čak mu se uskraćuje i autorstvo, pa postoji i ovakva rečenica: „Neki misle da je Lijepu našu skladao onodobni kapelnik pukovnijske glazbe u Glini Josip Wendl“ – nastranu ovo opasno i spletkaroško „neki misle“, ali bilo bi svakako pogodno za mnoge da je muziku napisao netko drugi. Jer to da je skladatelj hrvatske himne bio Srbin, iako je, mak na konac, Runjanin porijeklom izgleda bio Cincar, ono je što, iako se to ne priznaje, najviše grebe i smeta. S tom činjenicom obje će se strane nedostojno odnositi. Jedna ili nepriznavanjem ili asimilativno, a druga jefitno ironizirajući.
Odnos prema ovoj svečanoj pjesmi, kako god, mijenjao se kroz vrijeme: od neslužbene nacionalne budnice, koja se pjevala do kraja 19. stoljeća uz nekoliko drugih, do 1891., kad je prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu, prvi put navedena kao „hrvatska himna“ i pjevala se pod naslovom „Lijepa naša“. Pjevala se i kad je Hrvatska nakon raspada Monarhije imala vrlo kratku nezavisnost do stapanja u Kraljevinu SHS. Historijski sarkazam ovih krajeva prelomio se preko ove inače lijepe pjesme tokom Drugog svjetskog rata – „Lijepa naša“ bila je himna NDH, te iste kvazidržave koja će, stravičnom simbolikom, baš u samoj Glini, gdje je pjesma nastala, počiniti neizrecive zločine. U isto vrijeme, na slobodnom teritoriju partizani je također pjevaju.
Kako kaže jedan, tipično „nepristrasni“ hrvatski izvor: „poslije rata nije ugušena, nego se u svečanim prilikama svirala odmah nakon jugoslavenske himne.“ Socijalistička Republika Hrvatska, naime, jedina je federalna jedinica u Jugoslaviji koja je imala himnu – tu istu „Lijepu našu“. Valja se podsjetiti otkad točno: od 29. februara 1972. Godina prestupna, dakle, i godina koja govori sve ostalo.
Trajni zazor i nelagoda prema Runjaninu, možda su i opravdani, tko zna. Kad je srpski prota i stihoklepac Vasa Živković, pored vlastitih brojnih, trapavih, usiljenih i sasvim prosječnih pjesama, donio još jednu svoju budnicu pak – Runjanin je i te stihove, ondašnjim jezikom, „ishitrio“, složio muziku na njih, drugim riječima: pjesmica se, iako joj to nije naslov, primila po svom najisturenijem stihu, a on ide – „Rado ide Srbin u vojnike“. Zaboraviće se u međuvremenu da je originalni naslov ovog „sočinjenija“ nevještog stihoklepca zapravo „Graničarska pesma“ i da slavi srpsku odvažnost za borbu, ali za „austrijskog cara“, o čemu govore posljednji stihovi: „Kad zaželi svetli car / U smrt skače graničar“. Možda je Runjanina, u unutarnjoj podjeli između rodoljublja prema svom narodu i osjećaja dužnosti ka Carevini, povuklo da napiše muziku na ove, do danas, trajno ismijavane stihove, bilo s kukavičkom posprdnošću i malicioznošću (vidi: Let3), ili blagonaklono ironično (Bora Đorđević ima šaljivu pjesmu istog naslova).
Na kraju, nijedna strana od dvije kojima je Runjanin nesumnjivo pripadao ne može se pohvaliti načinom kako se odnosе prema kompozitoru. Oba načina govore, upravo kao metafore, precizno o tome.
U rodnim Vinkovcima Runjaninu je podignut spomenik, a kompozitor se navodi kao „Josip“.
Josif Runjanin umro je u Novom Sadu i sahranjen je na Uspenskom groblju. U blizini je i ulica u kojoj je živio u vlastitoj kući. Ulica je nazvana po kompozitoru, a njegova kuća, iako pod zaštitom države, neodržavanjem i nebrigom prije nekoliko godina se srušila, dok je na tom mjestu izrasla deponija smeća. Kažu da su od kuće ostali samo „jedan uspravan zid i nekoliko greda“, kao kakva modernistička skulptura užasu ravnodušnosti ka vlastitoj historiji i kulturi, njenim najvećim ljudima.
Prije par godina u Glini je otkupljena kuća u kojoj je skladana „Lijepa naša“, s namjerom da se napravi „kuća hrvatske himne”, no, od toga i dalje ništa. A s obzirom na predloženi naziv možda je i bolje tako. Jer kako piše povjesničar Igor Mrkalj, najbolji poznavatelj historije Gline, citirajući jednog starijeg Glinjanina, ta bi se kuća, ako se ikada i otvori, morala zvati jedinim ispravnim imenom: „Srpski dom – Kuća hrvatske himne“.
